Varvara u Rami

Malo je sela koja se mogu pohvaliti tako lijepim položajem kakav ima Varvara. Smještena je na sjeverozapadnoj obali Ramskog jezera, između Izlaza i izvora Rame, pod strmim odsjekom U(m)ne Glave.

U ovom naselju postoji lokalitet „Velika Gradina“ na kojemu su pronađeni tragovi života iz brončanog doba. Stanovnici ovog povijesnog naselja su nositelji vučedolske kulture. Drevni Ramljaci u Velikoj Gradini gradili su dosta udobne kuće (7x4 m), koje su imale najmanje po dvije prostorije. Starije stanovništvo Rame u tim kućama bi moglo prepoznati svoje kuće u kojima su rođeni, tj. kuće kakve su bile pravljene sve dok se nisu počele dizati ove moderne.

Tu su pronađeni i kalupi za lijevanje predmeta od bronce, koji su služili za upotrebu u domaćinstvu i trgovini, a inače gradinski predstavnici imali su bogatu „tvornicu“ lonaca i vrlo razvijenu radionicu brončanog oružja, oruđa, ukrasnih i magijskih predmeta… Velika Gradina je zasigurno, barem za sada jedno od najvažnijih naselja brončanog doba u ovom dijelu Bosne. Osim iz brončanog doba, u Varvari su pronađeni i tragovi života iz rimskog doba. Ne zna se točno kada su Rimljani došli u Ramu, ali u Varvari su imali svoje gradsko naselje (municipij) Bistue Vetus. To naselje je dobilo Rimsko građansko pravo već u I. stoljeću nove ere.

Žitelj Varvare Ahmet Manjušak 1905. godine, kopajući temelje za štalu naišao je na kamene ostatke rimskih nadgrobnih spomenika. Zemaljski muzej iz Sarajeva iste godine je započeo sustavno proučavanje lokaliteta. Utvrdili su da se tu nalazila ranokršćanska crkva bazilikalnog oblika, iz 4. i 5. stoljeća. Uz glavnu lađu crkva je imala i dvije bočne prostorije, kao i prostoriju koja je služila kao grobnica. Crkva je bila posvećena sv. Barbari, koja se u kršćanskoj tradiciji štuje kao zaštitnica rudara. To upućuje na činjenicu da se negdje u blizini kopala ruda. Da li je današnja Varvara dobila naziv po sv. Barbari sa sigurnošću se ne može utvrditi. Osim rimskih nadgrobnih spomenika pronađeni su i ostaci vodovodnih cijevi, i to prilikom izgradnje puta kroz Varvaru. I crkva sv. Barbare i ostaci vodovodnih cijevi svjedoče da su Rimljani u svojem naselju živjeli na dosta visokoj razini. (Izvori: Fra Stipan Lovrić, „Župa Rumboci“ u knjizi "Rumboci – ramska župa", 2004.; fra Ljubo Lucić, "Osuđeni na nadu", 2012.)

U Varvari danas žive pripadnici dviju različitih vjera i dva različita naroda: katolici i muslimani, odnosno Hrvati i Bošnjaci. Ovo mjesto je u prošlosti bilo poznato kao mjesto suživota, mjesto gdje su se gradili zdravi dobrosusjedski odnosi, mjesto gdje ljudima nije bilo bitno koje si vjere ili nacije, mjesto gdje su ljudi skupa išli u školu, skupa se družili, skupa radili… Nažalost devedesetih godina došao je rat. Poljuljani su dobrosusjedski odnosi. Jedan narod je bio potpuno protjeran sa svojih ognjišta. I ne samo protjeran. Mnogi su nedužni završili u logorima, a njihovi domovi su bili uništeni…

Razgovarao sam s pripadnicima obadva naroda. Zamolio sam ih da mi kažu par rečenica o odnosu između katolika i muslimana, te o suživotu ta dva naroda u Varvari prije rata, u ratu i poslije rata. Evo što je rekao jedan musliman… „Odnos je bio takav da nije bilo razlike između nas. Na to se nikada nije ni gledalo. Mi smo posebnog (gotovo istog) mentaliteta. Za vrijeme rata na Zahumu smo imali dosta zajedničkoga. Međusobno smo se pomagali i meni je bio bliži i bolji prijatelj katolik iz Varvare, nego musliman npr. iz Kovačeva Polja. S našim prijateljstvom se ništa nije moglo mjeriti. Zasigurno mogu reći da je to vrijeme, tj. vrijeme prije rata, bilo najljepše razdoblje moga života. Bio sam protjeran sa svog ognjišta, ali za to nije kriv narod, nego ideologija pojedinaca, koja nikome nije donijela ništa dobro. Štoviše, od strane varvarskih i rumbočkih katolika potpisivana je peticija da se u nas „ne dira“. Ali nažalost protiv „više sile“ nije mogao ni narod. Kada je džamija bila oštećena jedan katolik iz Rumboka je pokupio sve naše svetinje i odnio ih kod sebe kući. Kada smo se mi vratili u Varvaru on nam ih je donio. O odnosu poslije rata ne znam gotovo ništa. Ja sam prvi put u Varvaru došao nakon 13 godina. Rijetko i sad dolazim. Mogu samo poručiti mladima i katoličkim i muslimanskim da „misle svojom glavom“ i da im nikakva ideologija ne uništi mladost kao što je nama uništila…“

Ovako priča jedna katolkinja: „Što se tiče odnosa prije rata mogu potvrditi i posvjedočiti da je bio više nego odličan. Živjeli smo skupa, išli u školu skupa, kupali se na istoj plaži na jezeru… Uopće se ne sjećam nekog incidenta. Štoviše, kad se sjetim toga vremena odmah mi se javljaju slike lica mojih prijatelja iz školskih dana. Nezaboravne su dogodovštine sa Muharemom, Kasimom, Aidom, Hatidžom, Elvedinom, Jasminom itd... Žalim što se nesretni rat dogodio i nanio zlo i jednima i drugima. Vidljiv je napredak u zajedničkome životu i odvija se uz pomaganje i međusobnu solidarnost i jednih i drugih. Posebno bih poručila mladima da svatko od njih živi u duhu svoje vjere i onda zasigurno neće biti problema. Također želim da se sa svojim susjedima grade suživot i da se vrate na odnose kakvi su bili prije rata.“

Sami pogled na Varvaru nam otkriva koliko je to neobično selo. Smješteno uz prelijepo Ramsko jezero, iznad izvora Rame koji daje prelijepu glasnu „tišinu“ i mir, pomalo je beživotno zbog ratnih posljedica, ali nadasve je posebno zbog svojih arheoloških nalazišta iz brončanog i rimskog doba… Kroz ovu smjenu geografskih, povijesnih i religijskih činjenica imamo dojam da ovaj prostor ne bi znao drugačije ni opstati ni postojati da nema tih raznolikosti koje nas čine jednom skladnom cjelinom.