Autor: Elif Batuman THE NEW YORKER

Kada je riječ o odabiru točne lokacije prvoga tunela koji će se prostirati Bosporom – uskim tjesnacem koji dijeli europsku stranu Istanbula od azijske i povezuje Crno s Mramornim morem – jedna od glavnih briga bila je kako izbjeći pronalazak bilo kakvih arheoloških divota. Tunel je namijenjen novom super brzom vlaku nazvanom Marmaray (kombinacija riječi 'mramorna' i 'ray' što je turska riječ za 'željeznicu'), koji će biti povezan s istanbulskom podzemnom željeznicom. Naročitu brigu zadavalo je smještanje glavne stanice na europskoj obali, na mjestu drevnoga Bizanta i Konstantinopola: sve što je unutar drevnih gradskih zidina proglašeno je od UNESCO-a i turske vlade povijesnim lokalitetom te se sva iskapanja moraju vršiti pod nadzorom Arheološkog muzeja Istanbula. Lokacija koja je na kraju odabrana, u radničkoj četvrti Yenikapi, kako zgodno, čitavu antiku provela je pod vodom. U doba Bizanta bila je to luka.

„Što se može pojaviti u luci?“, objašnjavao mi je jedan službenik kad sam ga pitala o ovoj odluci. „Morsko dno i pijesak. Neće se pojaviti nikakve građevinske strukture.“

Zapravo, jest se pojavila bizantijska crkvica u Yenikapiju, podno temelja jedne od izgrađenih stambenih zgrada. No, stvarni problem predstavljale su brojne olupine bizantskih brodova koje su se počele pojavljivati čim se 2004. krenulo s iskapanjima. Datirane od petog do jedanaestog stoljeća, olupine ilustriraju mračno poglavlje povijesti brodogradnje, a izvanredno su očuvane budući da su očito bile zakopane u pijesku za brojnih prirodnih katastrofa.

U skladu s turskim zakonom, kontrola nad lokalitetom prešla je u ruke muzeja, a upotreba mehaničkih alata je zabranjena. Od 2005. do 2013. radnici su, koristeći lopate i kolica, izvukli ukupno 37 brodskih olupina. Kada su iskapanja došla do onoga što je nekad bilo morsko dno, arheolozi su najavili da konačno mogu predati lokalitet inženjerima, nakon što još jednom pregledaju morsko dno – čista formalnost, zapravo, kojom žele provjeriti da im što nije promaklo. Tada su otkrili ostatke neolitskog naselja, datiranog oko 6000. godine prije Krista. Dotada se nije znalo da je prije 1300. godine itko živio na području staroga grada. Ekskavatori su, s namjerom da izbjegnu tragove istanbulske povijesti, na kraju otkrili dodatnih 5000 godina povijesti. Iskapanje neolitskog sloja trajalo je pet godina, a otkrilo je grobove, kolibe, obrađivanu zemlju, drvene alate, ali i negdje oko dvije tisuće ljudskih otisaka stopala, koji su čudom ostali sačuvani u sloju prekrivenom muljem. U Kamenom dobu razina vode na Bosporu bila je daleko niža nego što je sada; postoji šansa da su ljudi koji su ostavili ove tragove, bili u mogućnosti 'hodati' od Anatolije do Europe.

Jedan inženjer mi je opisao stanicu u Yenikapiju kao čvor koji veže različite vrste željezničkog prijevoza. Ona je isto tako čvor koji veže dvije vrste vremena: tisućljeća i minute, ere i sate

Koliko god ova otkrića bila zanimljiva arheolozima, nisu međutim oduševila premijera Recepa Tayyipa Erdogana, koji je navijao za tunel još otkako je 1990-ih bio gradonačelnik Istanbula. (Predsjednik je od 2014.) Istanbul je jedan od najbrže rastućih gradova na svijetu, s više od 14 milijuna stanovnika – imao je manje od milijun 1950. godine – a, prema nedavnome istraživanju, ima najgori promet na svijetu. Godine 2013. najmanje je dva milijuna ljudi dnevno prelazilo Bospor, mostom ili trajektom; broj prelazaka motornim vozilima narastao je za tisuću i sto osamdeset posto između 1988. i 2012. Tunel je bio prijeko potreban.

Erdogan je 2011. svoj 57. rođendan slavio u još uvijek nezavršenom tunelu optužujući tada za kašnjenja u izgradnji upravo arheološka otkrića: „Ah, pojavile se nekakve arheološke šerpe – ah, iskrsnulo nekakvo otkriće“, rekao je novinarima. „Tako postavljaju prepreke na našem putu. Jesu li te stvari zaista važnije od čovjeka?“ (Ovdje je, kao naknadnu primjedbu na ovu temu, Erdogan otkrića u Yenikapiju nazvao 'çanak çömlek': termin za posuđe kojim izražava prezir, što se može prevesti kao tričarije, ili: 'lonci i tave'.) Obećao je da više neće biti kašnjenja: vlak bi trebao početi s radom 29. listopada 2013, na devetnaestu godišnjicu Republike Turske.

'Mramorna željeznica' uistinu je otvorena toga dana. Sada Bospor možete prijeći za četiri minute. Poveznica s podzemnom željeznicom počela je s radom 2014. Jedan izvještaj procjenjuje da će to putnicima donijeti uštedu od 25 milijuna sati godišnje. Jedan inženjer mi je opisao stanicu u Yenikapiju kao čvor koji veže različite vrste željezničkog prijevoza. Ona je isto tako čvor koji veže dvije vrste vremena: tisućljeća i minute, ere i sate. Restauracija brodova, uz korištenje tehnologije koja je prvi put bila upotrijebljena na vikinškim galijama, ukupno traje između pet i dvadeset godina. Ufuk Kocabaş, morski arheolog Istanbulskog Univerziteta koji je rad na brodovima započeo 2005., u dobi od 35 godina, i koji je trenutno zadužen za njihovo očuvanje, ne očekuje da će posao biti završen za njegovog vakta. Muzej i arheološki park se izgrađuju kako bi mogli izložiti otkrića, i, sluteći prema naizgled beskonačnoj naravi projekta u Yenikapiju, vrlo je vjerojatno da će izgradnja roditi još i više brodskih olupina.

Drevnu luku zamjenjuje moderna stanica

Kada sam u srpnju 2013. prvi put posjetila Marmaray stanicu, bila je gotovo završena – betonski div zaklopljen ravnom staklenom rotundom – ali je metro stanica još uvijek bila aktivna arheološka iskopina. Područje se prostiralo na 58 tisuća kvadratnih metara, kao otprilike jedanaest nogometnih stadiona. Radnici na Marmaray strani nosili su fluorescentne kacige i prsluke. Na strani metroa, nosili su izblijeđene kape ili bijele majice svezane oko glave kao zaštitu od sunca. Gradili su svoju vlastitu građevinu, primjetno na svoj način, kao stanicu: tvrđava od plastičnih sanduka, visoka deset sanduka, koja se pružala dokle je oko moglo vidjeti, svi ispunjeni amforama, konjskim kostima, sidrima, keramičkim lampama, obrađenim vapnencom, rudarskim otpacima – svime onim što je ondje, bilo namjerno bilo slučajno, ostavila ljudska ruka. Bilo je to kao da gledate, u realnom vremenu, kako drevnu luku zamjenjuje moderna stanica.

Izloženi artefakti u Marmaray stanici (https://c1.staticflickr.com)

Na jednoj strani stajala je armada dugačkih predmeta, zamotanih u plastiku, nalik čudovišno produženim klavirima. Ispostavilo se da su to pokretne stepenice koje čekaju da ih se postavi. I olupine brodova su bile skrivene pogledu pod dugačkim bijelim plastičnim šatorima, u kojima su ih prskalice držale mokrima 24 sata na dan. Drvo može apsorbirati vode i do 8 puta vlastite težine. Kad mu se dopusti da se prirodno osuši, puca i lomi se do neprepoznatljivosti.

„Ovaj posao je poput operacije – ne možeš pacijenta ostaviti bez nadzora“, kazao mi je Ufuk Kocabaş kada smo zajedno posjetili šatore. On je tu vodio radove od 2007. Tijekom ekskavacije znalo je tu biti između 600 i tisuću radnika, plus oko osamdeset arheologa i drugih stručnjaka. Brodovi su uistinu nalikovali pacijentima nad kojima se vrši operacija, njihovi rebrasti kavezi su otvarani kako bi svaki od njih diplomci izmjerili, snimili i dokumentirali. Arheologija je, objašnjava Kocabaş, destruktivna znanost. Lokalitet mora biti skrupulozno zabilježen, jer će ga ekskavacija u potpunosti uništiti. Yenikapijski tim služio se dronolikim helikopterom kako bi snimao odozgo, dok je motorizirana kamera na skeli snimala na tisuće fotografija i povezivala ih u jednu sliku visoke rezolucije. Studenti su prelazili obrise svakoga broda u punoj veličini na čistoj kiselini.

Dvije su vrste brodova pronađene u Yenikapiju: dugački, laki izviđački brodovi i kraći, teži teretni brodovi, od koji je njih pet pronađeno s pripadajućim teretom. Jedan brod, dvostruka dna i obložen debelim pločama, vlo je vjerojatno korišten za prijevoz mramora s Mramornog otoka. Kocabaş pretpostavlja da je brod kojeg su pronašli s teretom potonuo iznenada za vrijeme oluje ili poplave, što je posadu ili vlasnika spriječilo u spašavanju izgubljenih dobara. Takva bi katastrofa ujedno i zapečatila ostatke broda u sloju pijeska, štiteći ga od zraka i morskog 'brodskog crva', vrste slanovodnog mekušca koji jede olupine brodova.

Kocabaş je bio osobito uzbuđen oko broda pod imenom YK12, koji je izvađen zajedno s teretom koji su činile amfore, kao i s kapetanovim osobnim stvarima: priborom za jelo, kotlom i velikom košarom koštica od trešanja. Koštice su upućivale na to da je brod potonuo u vrijeme relativno kratke sezone trešanja – moguće za jedne od čestih ljetnih oluja u regiji Mramornoga mora. Većina brodova s teretom potječu iz 9. do 11. stoljeća. Bilo je također tragova praznih teretnih brodova raspoređenih po luci, koji su bili potopljeni i zaboravljeni stoljećima prije.

Nakon terenskog dokumentiranja, brodovi su transportirani u za njih posebno napravljene laboratorije u uvijenim uličicama u Yenikapiju. U nekoliko pravokutnih bazena, dugačkih i do trideset metara, rastavljeni dijelovi brodova presijevali su se kao jegulje. U blizini su neki radnici raskvašene drvene grede postavljali na specijalno izrađene drvene držače kako bi ih mogli premjestiti negdje drugo. (Drevne olupine imaju meku, lomljivu teksturu kao feta sir, tako da ih ne možete jednostavno uzeti i premjestiti ih.) Tamna, malo uvijena, drevna greda sjala se na suncu. S njezine površine podizala se para, doprinoseći mirisu koji podsjeća na smrad đubreta, a koji se osjetio u zraku.

„Ovo je krasan primjerak“, kazao je Kocabaş. „To je ono što mi zovemo obrazom – on povezuje krmu s kobilicom. Vrlo je zanimljiv način kako je uklopljen – ovdje će sve sjesti zajedno. To je divna tehnologija.“

U laboratoriju, student na doktorskom, proučavao je rebro veličine brontosaurusa koje je pripadalo brodu YK27, jednom od nekolicine brodova koji su napravljeni upotrebom tehnologija iz različitih povijesnih perioda. Brodovi kao što je YK27 rasvijetlili su prijelaz u povijesti brodogradnje iz školjkolikog (izvana prema unutra) antičkog načina gradnje kojeg je progutalo vrijeme, do efikasnijeg kosturolikog (iznutra prema vani) načina, koji je prevladavao u Srednjem vijeku.

Prije se mislilo da se prijelaz dogodio oko 1000. godine nove ere. Yenikapi brodovi dovode do zaključka da su ključni elementi novog načina izgradnje bili poznati već u 7. stoljeću – davno prije nego što je školjkolika konstrukcija bila napuštena. Drugim riječima, bolja tehnologija zamijenila je stariju tek nakon stoljeća eksperimentiranja, hibridizacije i regionalnih varijacija. U tehnologiji, kao i u drugim područjima života, do napretka dolazi gotovo slučajno, ne bude odmah prepoznat, a tek se poslije dobije dojam svrhovitosti toga koraka.

Kameni tablet, sandale i sjemenje

Uz brodove, u luci je pronađeno na desetine tisuća za muzej vrijednih predmeta: brončani Apolon iz 4. st., rezbarija od slonovače Blažene Djevice Marije, smaragdna ogrlica iz 19. st. koja je nekome ispala u luci. Nađeno je prelijepih minijaturnih brodova – poptuno istovjetnih olupinama, samo manji i ne toliko uništeni. Pronađen je uređaj kojeg Kocabaş opisuje kao „bizantijsko tablet računalo“: drvena bilježnica od sedam inča s pokretnim voštanim stranicama koje se moglo brisati i ponovno ispisivati. „Tablet“ je imao u podnožju „aplikaciju“: pomičući odjeljak koji je sadržavao maleni pokazatelj ravnoteže.

Izvor fotografije: flickr.com

U Yenikapiju sam posjetila improvizirani laboratorij u kojemu je Arheološki Muzej Istanbula obrađivao sve te predmete. U jednoj prikolici je skupina konzervatora, sve žene, restaurirala male drvene predmete. Iz plastične kutije ispunjene vodom dohvaćale su čudesa koja su se cijedila: kašike, malene špule i koturčiće, češljeve. Bilo je tu bizantijskih dječjih đonova od sandala, ali i većih đonova za odrasle, koji su izblijedili na mjestima gdje obuća i inače izblijedi od nošenja. Jedan omanji đon imao je na sebi ugravirane ptice i natpis na grčkom: „Nosi u dobrom zdravlju, gospođo.“

U obližnjoj šupi bučna flitracijska mašina probijala je svoj put kroz otprilike dvije tisuće vreća bizantijskog i neolitskog blata. Voda je prolazila i cirkulirala mašinom, gurajući zemlju kroz filter.

„Što se događa unutra?“, pitala sam radnika zaduženog za mašinu.

„Moglo bi biti sjemenja“, odgovorio je.

„Što još, osim sjemenja?“

„Zasad ništa osim sjemenja.“ Pokazao mi je primjerke sjemenja starog osam tisuća godina, sve razvrstano, označeno i izdvojeno za arheobotanista.

Većinu prostora u laboratoriju zauzimale su na tisuće kutija, koje su bile posložene sve do krova, u dvorištu i hodnicima. Njihov sadržaj bio je prosut po stolovima i uredno složen u redove: stotine lampi, posuđe, tanjuri u terakoti i keramici, mnogi s ljudskim i životinjskim licima, s velikim bizantijskim očima. Osoblje muzeja moralo je dnevno obraditi petnaest kutija, čisteći, bilježeći, katalogizirajući i razvrstavajući sadržaj u tri grupe: za izložiti, za proučavanje i nezanimljivo. Prve dvije grupe šalju se u muzej; treću se stavlja u vreće i ponovno se zakapa. Suvremeni turski novčići također se stavljaju u vreće, kao poruku budućim arheolozima da je materijal ponovno zakopan u 21. st.

Napuštajući laboratorij prošao sam pored ogromnog nasipa od vreća za koji sam ranije bila pomislila da je riječ o vrećama s pijeskom. Unutar njih, tisuće nezanimljivih bizantijskih artefakata čekalo je da ih se ponovno zakopa.

Bizantijski konji, psi i plešući medvjedi

Na Veterinarskom fakultetu Univerziteta u Istanbulu, na udaljenom prigradskom campusu u blizini kojega je aerodrom, nalazi se mali istraživački centar posvećen životinjskim ostacima otkrivenim u Yenikapiju. Vedat Onar, arheozoolog odgovoran za centar, vodio me u razgledavanje ovoga proljeća. Ušli smo kroz katancima zaključana željezna vrata, prošli pored riječi „osteoarheologija“ ispisane kostima, i konačno došli do uskog hodnika u kojemu su od poda do stropa bile poredane kutije s kostima stotina bizantijskih konja. Nijedno drugo arheološko nalazište nije pružilo doliko kostura bizantijskih konja. Također je nađeno i nekoliko čitavih kostura konja. Jednoga sam vidio na fotografiji položenog među školjkama dagnji. Izgledalo je kao sazviježđe.

Bizantijski konji križani su zbog visine i snage, u rismkom stilu. U dobi od dvije godine počeli bi nositi teški teret, kontroliralo ih se željeznim žvalama koje su onda erodirale njihovo gornje nepce, sve do kosti, na koncu stvarajući veliku rupu koja je povezivala usta i nosnu šupljinu.

Slika društva reflektira se u njegovom odnosu prema životinjama. Pitala sam ga što je zaključio o Bizantincima. „Pronašli smo kosti psa koji je imao prijelom noge, a noga mu je bila namještena“, kazao je. „Noga je bila njegovana. Pas nije umro od te ozljede. Tako da je čak i šepav pas bio hranjen

„Taj veliki bolni pritisak s usta prenosio se čitavim tijelom“, objašnjava Onar. Iako su većina od izvučenih konja imali manje od deset godina kad su umrli, već ih je nagrizala bolest kostura: „problemi s nogama, deformacija kralješnice, spondilitis, užasni leđni problemi – nisu mogli skrenuti ni desno ni lijevo“. „Kad konj više ne bi mogao raditi, bili bi zaklani i oderani. Kad bi skinuli kožu, grivu i meso, kosti bi se bacale u luku. Bizantinci su za razliku od Rimljana jeli konjetinu.

Bizantski pisani izvori smopinju da je plemstvo jelo medvjede i magarce, no nitko nije znao je li priča istinita. U Yenikapiju su pronađene kosti magaraca i medvjeda s neporecivim znakovima klanja. Pronađene su i kosti nojeva, ali samo nogu. „Tu je sve što ima od mesa“, objašnjava Onar pokazujući svoje vlastite noge. Ljudi su jeli nojeve noge vjerojatno za vrijeme putovanja brodom iz Sjeverne Afrike. Pronađene su i kosti zaklanih slonova, vjerojatno iz cirkusa s hipodroma. Onar pretpostavlja da su škrti Bizantinci slonovima, nakon umirovljenja, hranili lavove.

Nakon kostiju slonova došli smo do kostura plešućeg medvjeda. Lubanje mladunčadi pokazuju frakture od udaraca za vrijeme treniranja. Lubanje odraslih imale su tragove od brnjica, zbog vezivanja. Plešući medvjedi bili su omiljena bizantijska zabava. Otac carice Teodore bio je trener medvjeda.

Došli smo do zida sa stotinama psećih lubanja. Onarova pristranost prema psima odmah je postala očitom. Kao student istraživao je Urartu iskopine pasa, civilizacije s Kavkaza iz Željeznog doba, gdje su ljudi bili pokapani u masovnim grobnicama s velikim brojem pasa, kako bi svi mogli zajedno provesti zagrobni život. Bizantinci, kaže on, imaju pse lutalice, pse čuvare i pse kućne ljubimce (znak društvenog statusa). Kada sam spomenula da ja imam mačku, pokazao mi je nekoliko mačjih lubanja, uvjeravajući me da se prema mačkama bolje odnosilo u Bizantskom carstvu nego u Zapadnoj Europi. Nježno, kao da me tješi zbog nečega, rekao mi je: „Mogu ti reći da te mačke nisu imali problema koje su uzrokovale ljudske ruke.“ Rekao mi je da se generalno može reći dosta toga o društvu po načinu kako se ono odnosilo prema životinjama. Pitala sam ga što je zaključio o Bizantincima. „Pronašli smo kosti psa koji je imao prijelom noge, a noga mu je bila namještena“, kazao je. „Noga je bila njegovana. Pas nije umro od te ozljede. Tako da je čak i šepav pas bio hranjen.

Aheologija kao ideologija u modernoj Turskoj

U travnju 2013. Erdogan je povukao zanimljivu usporedbu između otkrića u Yenikapiju i kontroverznog shopping centra te je predlagao da se on izgradi u Gezi Parku, nedaleko od Taksima. Shopping centar trebao je biti izgrađen kao imitacija osmanskih baraka koje su uništne 1940. Na novinskoj konferenciji, mjesec dana prije nego što plan izgradnje u Gaziju uzrokovao antivladine proteste diljem države, Erdogan je postavio pitanje zašto su bizantijska otkrića u Yenikapiju važnija za očuvanje od osmanskih baraka. „Pojave se tri ili pet lonaca i tava s dna mora, pojavi se kašika, i mora ih se sačuvati,“ izjavio je.

„A kad je riječ o barakama, koje bi mogle spasiti Taksim trg, radi se o dobrom graditeljstvu, arhitektonski i estetski, i njih ne želite sačuvati. Ako to nije ideologija, što jest?“

Imao je pravo: arheologija 'jest' ideologija u modernoj Turskoj. Mustafa Kemal, koji je 1923. osnovao republiku, jednom je svome premijeru napisao u telegramu: „Trebalo bi više studenata učiti arheologiji.“ Osmansko carstvo – entitet koji je na svome vrhuncu obuhvaćao balkanske zemlje i veći dio Kavkaza, Sjeverne Afrike i Bliskog istoka – takoreći je nedavno rasklopljeno od strane sila Alijanse, nakon katastrofalnog poraza u Prvom svjetskom ratu. Četrnaest točaka Woodrowa Wilsona, kojima uvodi princip samoodređenja, bile su znakovi da je doba multietničkih carstava, kao što su to bili Osmansko i Austro-Ugarsko carstvo, ustupilo mjesto dobu etničkih država-nacija. Kemal je shvatio da muslimani koji govore turskim jezikom, ukoliko žele zadržati bilo kakvu zemlju od nekadašnjeg Osmanskog carstva, moraju iznaći ujedinjujuću mitologiju 'turčinstva', utemeljenju na eruopskim idealima etničkog nacionalizma, pozitivizma i sekularizma. Prihvaćajući nadimak Atatürk (Otac Turaka) vrlo brzo je krenuo u stvaranje novog nacionalnog identiteta. Naravno, nije smjelo 'izgledati' kao da se on nanovo stvara; tu je svoje mjesto našla arheologija.

Atatürk je 1930. imenovao komisiju za uspostavljanje etnohistorijske baze za Tursku državu u Anatoliji. Godine 1931. Društvo za ispitivanje turske povijesti objavilo je radikalnu povijest Turske u četiri sveska, predlažući takozvani „Princip turske historije“. Teorija je tvrdila da su Turci potomci drevnog naroda koji je živio oko unutrašnjeg mora u Središnjoj Aziji, gdje su praktično sami od sebe pokrenuli civilizaciju. Svršetkom ledenog doba more se isušilo prisiljavajući Turke da u valovima naseljavaju Kinu, Indiju, Mezopotamiju, Grčku i Italiju, gdje su se onda izmješali s domaćim stanovništvom te proširili svoje znanje o metalurgiji i pripitomljavanju životinja. Godine 5000. pr. Kr. središnja skupina Turaka naselila je Anatoliju: njihovu drugu domovinu. U svome nedavnom članku, povjesničar Clive Foss naveo je još neke živopisne postavke ove teorije. U Mezopotamiji „sumerski Turci“ isušivali su močvare i razvili pisani jezik; turski Trojanci utemeljili su Troju. Turski Lidijci migrirali su u Italiju, postali Etrušćani, te ni više ni manje nego osnovali Rim. Minoanci s Krete, budući da su stigli iz Anatolije, zapravo su bili Turci. Buda je bio Turčin; isto tako i rimski car Maksimilijan.

Predsjednik Atatürk s vladinim dužnosnicima (wikimedia.org)

Teorija je riješila brojne probleme. Suprotstavila se karakterizaciji Turaka koju su širile Savezničke sile kao tvrdokorne civilizacije okupatora tuđih zemalja. („Nijedna druga rasa nije donijela toliko razaranja i pokolja, tako dugotrajno rastrojavanje, u živote drugih naroda“, tvrdnja u jednoj publikaciji Britanske morske obavještajne agencije.) Naglašavanjem predislamske prošlosti držalo je nacionalni identitet ujedno odvojenim od osramoćenog Osmanskog carstva i Muslimanskog kalifata. Pretvaranje Turaka u pretke Zapadne civilizacije dozvolilo je naciji da se modernizira, a da ne izgubi obraz: 'pozapadnjenje' je jednostavno značilo ponovno otkrivanje izgubljene baštine. I možda najvažnije, postavljanjem genetske povezanosti između modernih Turaka i prehistorijskih Anatolaca nova republika se zaštitila od teritorijalnih presizanja Grka, Talijana, Armenaca i Kurda.

Logikom Principa turske historije, sve pretpovijesne anatolske civilizacije nepoznatog podrijetla određene su kao turske. Pronalaženje njihovih ostataka postalo je nacionalno pitanje, a naglasak u arheologiji s klasičnih i helenističkih ruševina egejske regije prešao je na neolitik, Hetite, Frigijce i lokalitete Centralne Anatolije iz Željeznoga doba. Nekoliko iskapanja vodili su njemački arheolozi koji su pobjegli od Trećeg Reicha, a koje je Atatürk pozvao na turska sveučilišta. Iskopane su goleme hetitske grobnice. Glavni grad se preselio iz ljubljenog osmanskog Istanbula u Ankaru usred anatolske stepe – nedaleko od hetitskog glavnog grada Hattuše. Nove državne banke su nazvane Sümerbank (Sumerska banka) i Etibank (Hetitska banka). Artefakti iz čitave Male Azije slani su u Muzej Anatolske civilizacije u Ankari, gdje sam kao dijete mnoge sate provodila gledajući u keramičke i brončane mršave jelene i zavoljela hetitsku kulturu, ljubav koja nije posve nepovezana s keksom Eti (hetitske) tvornice keksa.

Sultan Erdogan, najveći Osmanlija

Erdogan, vjerojatno najkarizmatičniji turski lider nakon Atatürka, uspeo se na vlast oslovljavajući osobito one koje je 'kemalizam' narativ bio isključio, ili se barem tako činilo: rastuća srednja klasa pobožnih muslimana, radnička muslimanska klasa i Kurdi. To je vodilo do toga da se Erdogan morao distancirati od 'kemalizma', a da se to ne vidi. (Vrijeđanje Atatürka još uvijek je kažnjivo po turskom zakonu.) Dok se Atatürk stidio Osmanlija, Erdogan ih je slavio. Dok je Atatürk proširio Anatolski muzej u Ankari, Erdogan je otvorio Panoramu 1453 u Historijskom muzeju u Istanbulu, sliku u 360 stupnjeva koja oslikava osmansko osvajanje Konstantinopola. Na ceremoniji otvaranja Marmaray stanice u Yenikapiju, Erdogan je citirao Mehmeda Osvajača i to na osmanskom turskom, jeziku koji je drastično moderniziran pod Atatürkom. Opisao je tunel kao ostvarenje „150-godišnjeg sna“, referirajući se na prve planove za Bosporski tunel, koji su bili načinjeni 1860, za vrijeme sultana Abdulmedžida I. (Plan francuskog inženjera Simona Préaulta zamislio je podvodni plutajući tunel.)

Erdogan jednostavno nije zainteresiran za arheologiju – tu on ne traži legitimaciju. Ako će već kopati rupu u zemlji, to će biti da razvije prirodna bogatstva ili proširi javni prijevoz, a ne da nađe stare šerpe. Međutim, stare šerpe postale su predmet političkih prijepora. Godine 2010. odvjetnik iz 'kemalističke' stranke CHP – suparnik Erdoganovoj stranci AKP – pokrenuo je istragu o vrećama s arheološkim materijalom koje su bile zakopane u Yenikapiju, te je na koncu podigao optužnicu tvrdeći da je njihovo ponovno zakopavanje protuzakonito. (Arheološki muzej kasnije je potvrdio da su zakopali vreće s nezanimljivim arheološkim materijalom i od parnice se odustalo.) Ovaj pravni postupak nije imao mnogo praktičnog smisla, bilo je u njemu, međutim, simbolične logike: ako vlada pokušava nešto zakopati, disidenti to žele iznijeti na svjetlo dana.

Pet je tisuća nogu ovuda hodalo

U sporednoj uličici u blizini Kraköyja, iza džamije iz 16. st., podno Atatürkova mosta, i naslonjen na Genoese bedem, nalazi se Nadzorni ured Istanbulske podzemne željeznice (Yüksel Construction). Tamo sam se našla s Esatom Tansevom, projektnim direktorom zaduženim za produžetak Yenikapy-Taksim, lokacija na kojoj je pronađeno najviše brodksih olupina. Tansevov ured bio je prostran i dobro osvijetljen, no zrak je bio gust – uz sunčevu svjetlost i dim od cigareta, tutnjava vlakova, neprestani ćurlik kanarinca Coşkuna („poletan, preobilan, uzavreo“). Tansev je počeo raditi na ovome projektu u studenom 1998., kada su Yüksel i druge tri turske tvrtke dobile ugovor vrijedan 150 milijuna dolara. Izgradnja je trebala trajati dvije i pol godine. No, trajala je petnaest. Jedna od kompanija ostala je bez novca i povukla se iz projekta.

Tansev mi je rekao da se znalo prema bizantijskim kartama da je u Yenikapiju bila luka te da su arheološka otkrića bila očekivana – ne u samome tunelu, koji je 200 metara pod zemljom, već u stanici. „Prije ili kasnije, tunel mora izbiti“, rekao je. „Kada dođe do površine bit će arheoloških otkrića.“

Na pitanje što je naučio u gotovo dva desetljeća pronalaženja arheoloških ostataka, odgovorio je da ga je najviše impresionirala ogromna razlika u pronalažđenju nečega bizantskog i nečega rismkog. I jendo i drugo bi ti poremetilo projekt, no bizantske artefakte se evenutalno moglo izmjestiti. „Rimske stvari se ne smije dirati“, kaže Tansev. „S Bizantom se možeš izvući. No kada je riječ o Rimu – moje saučešće.“

Što bi to mogli pronaći na dnu mora? Kad su ga arheolozi nakon petnaest dana nazvali i rekli mu da su našli neolitske tragove, mislio je da se šale. „Kakve su šanse za to?“ – čudio se. „Od sto tisuća četvornih metara, vi iskopate njih 25 i nešto nađete! Nečuveno!"

Nastavio je: „U početku nam je svima bila zajednička antipatija prema profesoru Ufuku i Arheološkom muzeju. No nakon nekoliko mjeseci vidjeli smo da ne treba tako. Sada smo se svi nekako sprijateljili.“ Tansev je također počeo osjećati određenu vrstu kolekijalne blizine prema svojim bizantskim precima, koji su se susretali s istim problemima kao i današnji inženjeri, samo s manjim tehnološkim mogućnostima. Pitao se kako im je uspijevalo postaviti stubove pristaništa u zemlju bez korištenja industrijskog betona, i volio bi naučiti kako su pravili malter od vapnenca.

No ipak, Tansevu je laknulo kad je ekskavacija došla do morskog dna, i samo ga je malo uzrujalo kad su arheolozi tražili da izvedu testno iskapanje unutar 25 četvornih metara: što bi to mogli pronaći na dnu mora? Kad su ga arheolozi nakon petnaest dana nazvali i rekli mu da su našli neolitske tragove, mislio je da se šale. „Kakve su šanse za to?“ – čudio se. „Od sto tisuća četvornih metara, vi iskopate njih 25 i nešto nađete! Nečuveno! No, onda su mi objasnili o čemu je riječ. Ispod morskog dna, nalazi se crna, teška, masna glina. Ispod nje je katran. Ispod njega našli su gornji sloj obrađivanog tla. I u njemu posađenog sjemenja.“

Iskapanje se nastavilo. „Proširili su područje, a onda su otkrili grobove, one otiske, našli su vrč“, veli Tansev. „Pronašli su biljke i insekte, svašta nešto. Kopali bi i našli nešto, kopali i našli. I tako tri godine.“

Neolitski ostisci stopala u početku nisu ličili na nešto, prisjeća se Tansev. „Tko god ih je otkrio zaslužuje divljenje. Naravno, sada kad odete u muzej jasno se vide otisci. Rekao sam sebi: 'Pet je tisuća nogu ovuda hodalo, možda i dvadeset tisuća – zar ćemo ih sve morati sakupiti?'“

Pokazao mi je grupnu fotografiju snimljenu u kolovozu 2006 – četrdeset čudnih inženjera, službenika, arhitekata i studenata, različito obučenih u odijela i s šljemovima na glavama, sretno mašu u kameru iz tunela Şişhane metro stanice. Nitko od njih nije znao za sarvršeno očuvanih osam tisuća godina stare otiske stopala koji će im stvoriti toliko problema.

Na fotografiji nisam mogao pronaći Tanseva. Kad mi je pokazao prstom, bila sam šokirana. Izgledao je tako mlado.

Prava stvar je u 'višku'

Tanseva sam posjetila zajedno s mojom prijateljicom Sibelom Horada, konceptualnom umjetnicom čija djela često uključuju razvoj i povijesno nasljeđe ne-turskog Istanbula. Sibelu sam upoznao 2012. u istanbulskoj tvornici beskvasnog kruha (matzo) koja je bila pretvorena u umjetničko djelo. (Vođe židovske zajednice shvatile su da je jeftinije sav beskvasni kruh uvoziti iz Izraela.) Za premijernu izložbu Sibel je kroz mašinu u tvornici provukla debele kvadrate bijelog papira, tako da su oni iz nje izlazili poput beskavsnog kruha. Nazvala ih je „ghost matzo.“

Godinama je bila fascinirana Yenikapijem – osobito brdima od plastičnih sanduka, kao i sudbinom njihovog sadržaja. Tansev je bio zbunjen njezinom odlučnošću da dozna točan broj sanduka iznešenih s lokaliteta.

„Bit čitavoga tvoga rada je u tim sanducima“, rekla mu je Sibel. „Ne u nekoliko očišćenih brodova u muzeju. Prava stvar je u sanducima.“ Za Sibel je najkarakterisitčnije za otkrića iz Yenikapija upravo onaj „višak“. „Kad se otkrije samo jedan primjerak“, izjavila je, „to te nečemu nauči. Kad se pronađe na tisuće primjeraka, to je nešto sasvim drugo. U jednom trenutku već imaš znanje, a ostalo je višak.“ Ne trebaš biti konceptualni umjetnik da u višku vidiš metaforu nekih povijesnih pitanja u Istanbulu: kad jednom kreneš s iskapanjem, toliko toga se otkrije da nemaš više kud s tim, i, na koncu, to moraš jednostavno vratiti pod zemlju.

Tansev je bio dirnut. Nazvao je nekoga, zapisao broj na komadić papira; 83.562 – broj kutija koje su radnici iznijeli s lokaliteta.

Sibel me predstavila svome prijatelju Hayriju Fehmiju Yilmazu, povjesničaru umjetnosti koji je radio kao savjetnik na izgradnji metroa. Kao i kod Tanseva, i njegova su najupečatljivija sjećanja bila povezana s otkrićem neolitske faze. U neolitskom periodu su prvi nomadi lovci-sakupljači počeli živjeti u naseobinama i obrađivati zemlju. Procesom koji je započeo u Plodnoj dolini oko 10.000 godina pr. Kr. i koji se nastavio prema Europi, ljudski rod doživio je promjene koje još uvijek ne možemo kako treba ni zamisliti – u svemu, od društvene organizacije do psihologije. Svaki novi lokalitet može držati ključ onomu što se dogodilo.

Odgovorni su najprije predložili da se čitav neolitski sloj prebaci negdje drugo da ga arheolozi mogu pregledati: čitav je sloj bio močvaran, i mora da je sve ionako izmiješano. Arheolozi su prigovorili da to nije tako te da je nužno ručno iskopavanje. Jedan od starijih službenika otišao je do Yenikapija i rekao da on nije vidio ništa osim blata, pa zašto ga ne bi iskopali mašinama? Upravo su tada arheolozi otkrili ostatke šume star osam tisuća godina – približno šezdeset stabala s korjenjem – zajedno s grobovima unutar kojih su bili kosturi položeni u fetalni položaj između drvenih pokrova, kao i drugi ljudski ostaci u urnama. Otkrili su tri različita načina pokapanja iz istog historijskog perioda.

Kad su službenici vidjeli grobove, ustuknuli su, a iskapanje se nastavilo ručno. Tada su arheolozi našli nastambu, posuđe, alate i otiske. Neki su otisci načinjeni golim stopalima, a drugi drvenim papučama. „Morali smo se nasmijati kad smo ih vidjeli“, rekao je Hayri. „Bile su to iste drvene pačuče kakve i danas nosimo u kupaonicama i džamijama.“

Hayri nam je govorio o pravilima iskapanja i poteškoćama u dobivanju građevinske dozvole u starom gradu. I on sam već godinama ne može proširiti svoj podrum jer živi u povijesnoj jezgri, taj njegov mali projekt mogao bi podpasti pod jurisdikciju Historijskog muzeja Istanbula. Zvučao je kafkijanski: „Arheolozi će iskapati u mojoj kući. Tko zna koliko će to potrajati?“

„Zar te ne zanima što se nalazi ispod“, upitala sam ga.

„Ne“, brzo je odgovorio. Rekao je da istanbulske kućevlasnike više zanimaju arheološka otkrića ispod susjedove kuće nego ispod vlastite.

Brodovi: iduća faza postojanja

Dvije godine nakon što su iskopali brodove, vratila sam se na Istanbulsko sveučilište da vidim rad na njihovoj konzervaciji. Kocabaş mi je pokazao dva bizantijska drvena bloka koja su nekad bila istovjetna: jedan osušen na suncu, a drugi konzerviran tehnikom sušenja zamrzavanjem koja je upotrijebljena za brodove. Drvo osušeno na suncu se skupilo na uvrnuti zgrčeni komadić. Drvo osušeno drugom tehnikom bio je prozračni, lagani, boje kosti blok, kojemu je povraćena njegova prava veličina i oblik.

Prije sušenja zamrzavanjem svaki komadić drveta mora biti zasićen 45% propilen glikolom, voštani spoj koji zamjenjuje vodu unutar zidova ćelije, koji sprječava skupljanje i savijanje. Budući da je natopljeno drvo preosjetljivo da ga se odjednom stavi u 45% rastvor, njegovo udio se mora svaka dva mjeseca. Potrebno su godine da svaki dio broda dosegne svoju punu gustoću. Tijekom stvarnog isušivanja zamrzavanjem, koje traje od jednog do četiri mjeseca, preostala voda u drvetu se zamrzava, a onda pod niskim pritiskom pretvara u plin, preskačući tekuću fazu.

Jedan od restauriranih brodova (cura.co.uk)

Kroz okrugli prozor pogledala sam mašinu za sušenje zamrzavanjem. U polumraku unutrašnjosti, raspoređeni u šest polica, dijelovi bizantisjkog broda ulazili su u novu fazu postojanja. U obližnjim rezervoarima od 40 tona, drugi dijelovi su se marinirali u rastvoru. Nivo koncentracije bio je blizu 35 posto; Kocabaş se nadao da će do pune snage doći do kraja godine. Izgledao je umornije nego prije dvije godine. Govorio je da mu nedostaje more, i kako ima sina koji je upravo napunio četrnaest,; imao je četiri godine kad su brodovi otkriveni.

'Blagdan osvajanja' i 'veliko čovječanstvo'

Otišla sam i do Marmaray stanice. Bila je gotovo dovršena. Izgradnja je izgledala monotono, nezanimljivo. Većina od impresivnih betonskih struktura koje sam vidjela ranije sada su bile pod zemljom.

Iako muzej olupina brodova i arheološki park tek trebaju biti sagrađeni, sada se uz stanicu nalazi „meeting space“ od 65 jutara. Izgrađen uglavnom bacanjem velike količine građevnog materijala u Mramorno more, betonsko ispupčenje uskoro je na društvenim mrežama postalo poznato kao „tumor“, a gotovo se isključivo koristi za pro-AKP okupljanja. Stranka AKP održala je ovdje svoj prvi skup prije Erdoganove kandidature za predsjednika, 2014, nakon što se više nije mogao kandidirati za premijera. Novine su procjenjivale da se okupilo između 100.000 do milijun ljudi. Sam Erdogan tvrdio je da je bilo dva milijuna ljudi.

Godine 2015. AKP je održao u Yenikapiju skup pod nazivom 'Blagdan osvajanja' kojim se obilježila 562. obljetnica osmanskog osvojenja Konstantinopola – tjedan dana prije lipanjskih općih izbora. U prisutnosti 562 osobe obučenih u osmanske vojnike, Erdogan je pročitao iz Kur'ana suru poznatu kao Osvajačka sura, i govorio o predstojećim izborima kao budućem „osvajanju“, uosobljujući trijumf Mehmeda Osvajača.

Narednoga tjedna AKP je prvi put u 13 godina izgubila apsolutnu većinu, a nova stranka HDP je prešla izborni prag i ušla u parlament. Stranka HDP je nusprodukt prokurdskih i lijevih pokreta koji su dobili zamaha nakon Gezi protesta. Pod vodstvom kurdskog odvjetnika i borca za ljudska prava aktivno su promicali ženske i LGBTQ kandidate. Njihov slogan „Veliko čovječanstvo“ uzet je iz pjesme Nâzima Hikmeta, kojeg mnogi smatraju najvećim turskim pjesnikom 20. st., iako je veći dio svoje karijere proveo u zatvoru ili u egzilu zbog svojih marksističkih shvaćanja. „Veliko čovječanstvo“ nije njegovo najbolje djelo, no u širokim panoramama i konkretnim detaljima ima određene snage, ali i zbog toga što svaki stih završava neočekivano, okrećući se protiv samog sebe:

*

Veliko čovječanstvo je putnik na palubi broda

treća klasa u vlaku

na nogama na putu

veliko čovječanstvo.

*

Na pokretnim stepenicama u Yenikapiju, veliko čovječanstvo nosi umorni izraz na licu a često i zuri u svoj telefon. Stalo ti je na nogu, veliko čovječanstvo. Spustili smo se u rotundu nalik pećini s nebeskom svjetlosti i stupovima. Visoko iznad okretišta jedna freska je prikazivala dva stilizirana bizantijska đona od papuča, koji su nalikovali uskličnicima.

Prisjetila sam se Erdoganove ogorčenosti: „Jesu li ove stvari zaista važnije od čovjeka?“ Također sam se prisjetila Kocabaşa i kako su ga od svih otkrića u Yenikapiju najviše dirnuli otisci stopala iz neolitika: zato što oni „izravno evocirajući čovjeka“, govore nešto što ne može nijedan drugi predmet, čak ni brodovi. „Oličavaju čovjeka bez posredništva“, kazao je. Tamo u Kamenom dobu, daleko je manje stvari posredovalo između čovjeka i svijeta. Nije bilo nacija, ni treće klase.

Malo tko uspije sjesti u Marmaray metrou: u svakom odjeljku dođe pet stojećih mjesta na jedno sjedište. Poput čovjeka iz neolitika i ja sam prešla Bospor uspravno, „na nogama na putu“. Otišla sam u Aziju i opet natrag. Sišla sam na prvom europskom stajalištu: Stanici Sirkeci, starom terminalu Orient Expressa, gdje je Marmaray platforma pokretnim stepenicama visokim dvadeset katova (najvišima u Turskoj) povezana s površinom. Čudna pitanja ti se jave dok se voziš ovim stepenicama. Ako je petnaest kuća izgrađeno jedna na drugoj, koja od njih je najvažnija? Čiji glasovi trebaju se čuti – mrtvih ili živih? Kako da stanemo svi u ovaj svijet, a kako da dođemo tamo gdje smo pošli?

S engleskog preveo Hrvoje Vranješ