Višegrad
Hoće li Višegrađane još ujedinjavati priče o zajedničkim nevoljama koje su preživjeli? Bi li povodanj, kojeg je Andrić opisao, da se ponovno dogodi u onom obliku uspio ujediniti ljude ove kasabe? O zajedničkim nevoljama pripovijedalo se, kako kaže Andrić, „o slavama i Božićima ili u ramazanskim noćima“. Gledajući danas život u kasabi, čini se da ni nevolje više nisu zajedničke, pa ni one prirodne. To se može zaključiti iz razgovora s ljudima u kasabi.
Izvor fotografije: Prometej.ba
Mnogo veće nevolje od prirodnih zadesile su danas ovaj grad. Duboko u kolektivno sjećanje nisu više urezani događaji o zajedničkim nesrećama, npr. sjećanje na neki veliki povodanj. Na kapiji mosta sada se pričaju neke druge priče. Ljudi, čak i djeca, govore kako im je budućnost ugrožena od komšija. Ali komšija nema. Njihova tijela i živote, bar onih koji nisu uspjeli pobjeći, progutala je zelena Drina. Propagadni inžinjering dobrano je odradio svoj posao, uspio je da krivnja bude kolektivno potisnuta. Na svakom koraku vidljivi su nacionalistički simboli. Gotovo nema rasvjetnog stupa, kioska, trgovine, kafića na kojemu nema bar po jedna naljepnica koja poziva „na slogu koja spašava“.
Na žalost, ni ekonomska situacija nije nešto bolja. Od prijeratne industrije ostale su samo hale, naravno, puste. Ni u turizmu ruže baš ne cvjetaju. Istina, nekoliko hotela je u funkciji, ali daleko je to od onog sjaja koji je krasio ovaj grad prije dvadesetak godina. Iako je bila nedjelja i lijepo vrijeme za naše posjete gradu, on je bio gotovo pust, samo rijetki prolaznici koji putuju dolinom Dirne nakratko se zaustave na ćupriji.
O sjaju grada prije rata i sudbini koja ga je zadesila poslije rata govorio nam je jedan mještanin kojeg smo slučajno sreli uspinjući se na vidikovac s kojeg se most i kasaba najbolje vide. Razočaranje je u njemu toliko veliko da ima potrebu podijeliti ga s ljudima koje nikad nije vidio. Na naše pitanje kako je Višegrad prošao u ratu nije odgovorio, započeo je od druge polovice devedesetih pa na ovamo. Veli da je grad ekonomski nastradao poslije rata od strane lokalnih kriminalaca, od „naših“, a ne od komšija. Političari, kaže, iz godine u godinu obećavaju bolji život kasabi, ali boljeg života još nema. „Teško je da će ga uskoro i biti“, zaključuje naš sugovornik.
Ali, ostao je most „trajan i čvrst“, onakav kakvog ga je sagradio 1577. Mehmed-paša Sokolović. Upamtio je most „bolesti, nerodice, zulume i bune“; svjedok je velikih povodnja u koje je ponekad znao zaroniti po nekoliko dana, ali uvijek je ostajao čvrst i kasabi je ulijevao nadu da i ona, unatoč svemu, „traje“ zajedno s njim.
A je li išta ostalo od one „nesvjesne filozofije kasabe“, o kojoj je govorio Andrić, „da je život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto 'kao na Drini ćuprija'“?