Na krajem istoku Hrvatske, na razmeđu istočne Slavonije i zapadnog Srijema, na samoj granici Hrvatske i Srbije, na rijekama Dunavu i Vuki, opružio se grad Vukovar. S 27.000 stanovnika, Vukovar (pomađareni naziv starog hrvatskog naziva Vukovo i ranijih naziva Volko, Walk, Wolkov) je najveća riječna luka u Hrvatskoj. U grad smo stigli (moj brat, inicijator ideje da se napravi ovaj izlet iz Orašja do Vukovara, i ja, kojemu se ideja svidjela) u oko dva popodne i nismo zatekli baš neku gužvu. Najprije smo posjetili 50-metarski vukovarski vodotoranj na Mitnici, simbol svega onoga što je grad prošao u zadnjem ratu. Kad je 1968. ovaj vodotoranj izgrađen, bio je među najvećim građevinama te vrste u Europi, a prije rata je na vrhu bio i restoran-vidikovac iz kojega se pružao prekrasan pogled na Vukovar, Dunavi okolicu. U ratu je vodotoranj pogođen s više od 600 projektila, a na tabli pored njega pročitali smo nešto više i o samoj bitci za Vukovar.

Bitka za Vukovar trajala je od 25.8. do 22.11.1991. Omjer vojnih snaga je bio oko 15-20 prema 1 u korist snaga JNA. Bitka nije mogla završiti drugačije negoli velikim porazom branitelja, velikim razaranjem grada, te progonom i brojnim ubojstvima Hrvata na više lokacija u gradu. Posebno su se u okrvljavanju ruku istakli Arkanovci i Šešeljevci (po interpretaciji haških tužilaca valjda sasvim slučajno dobili ime po čovjeku koji je slavodobitno pušten iz Haaga na slobodu). Najveći organizirani masovni zločin dogodio se nad više od 200 ranjenika iz vukovarske bolnice i branitelja na Ovčari. U bitci za Vukovar poginulo je između 2.900 i 3.600 ljudi. Mnogi zamjeraju i hrvatskim vlastima manjak odlučnosti i inicijative u obrani Vukovara (premda je grad tada bilo praktično nemoguće obraniti). Taj je manjak odlučnosti hrvatskih vlasti možda bio motiviran i činjenicom da je na tadašnjim izborima u općini Vukovar pobjedu odnijela Socijalistička demokratska partija, a ne HDZ. Inače, 1920. je upravo u Vukovaru održan II. kongres Socijalističke radničke partije Jugoslavije, a kasnije je napravljen spomen-muzej tog kongresa s opsežnom dokumentarnom građom o razvoju radničkog pokreta i osnivanju KPJ. Muzej nije preživio opsadu snaga JNA.

Ostatak Hrvatske je u velikom porazu i tragediji Vukovara pronašao i neke pozitivne stvari, pa se tako često ističe kako je bitka za Vukovar slomila ofenzivu JNA na Hrvatsku, te da je poraz Vukovara zapravo velika žrtva za viši cilj, nezavisnost i kasniju pobjedu Hrvatske u ratu. Tako u članku Wikipedije.hr stoje neke tužne rečenice poput: „Iako su hrvatskevlasti nedvojbeno pretrpjele štetu padom Vukovara, sa strateške strane događanja, šteta nanesena JNAje više nego nadoknadila pad grada“. Pazite logike, gubici JNA su „više nego nadoknadili“ tri i po tisuće poginulih Hrvata u bitci za Vukovar! Strašna destrukcija Vukovara i njegovih gradova prijatelja Mostara i Sarajeva - sličnih po predratnoj izmiješanosti i dinamičnosti, nažalost i po ratnom stradanju – nije bila slučajna: u kreiranju nove socijalne stvarnosti u kojoj vladaju nacionalne države i oštro razgraničeni nacionalni identiteti morale su najviše stradati upravo najmješanije i najuspješnije jugoslavenske multikulturalne zajednice, morale su pretrpjeti najžešća fizička i psihička razaranja kako bi se trajno obeshrabrila bilo kakva mogućnost za suživot i zajedništvo rasturene jugoslavenske zajednice u budućnosti. Dana 15.1.1998. Vukovar i okolno Podunavlje su reintegrirani u Hrvatsku.

Otada se život sporo i s mukom vraća u Vukovar. Prije rata je Vukovar bio mali grad s mentalitetom velegrada, s razvijenom industrijom (posebno važni su bili poljoprivredno-industrijski kombinat VUPIK i kombinat gume i obuće u Borovu, koji je u jednom razdoblju zapošljavao čak 22.000 radnika i proizvodio 25 milijuna parova cipela godišnje, a danas broji jedva 770 zaposlenih i u najboljim godinama proizvede 440.000 parova cipela godišnje), čestim kazališnim gostovanjima i koncertima. Grad je u to doba imao dvostruko više stanovnika nego danas, a imao je i velik postotak miješanih brakova i ljudi koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni. Danas vukovarska privreda praktično i ne postoji, kao ni u ostatku istočne Slavonije. Ono što je rat načeo, dokrajčila je privatizacija. Stotinu tisuća radnih mjesta u tvrtkama istočne Slavonije je izgubljeno. U gradu su poslije rata iznikli samo novi (s obzirom na ekonomske prilike iznenađujuće dobro posjećeni) šoping-centri, poput Golubica Mall-a Ivice Todorića.

Nedaleko od Golubica Mall-a, na ušću Vuke u Dunav nalazi se odličan restoran Vrške koji ima finu ponudu ribljih specijaliteta i drugih delicija vukovarskog kraja, a iznutra je uređen tako da živo i informativno govori o životu Vukovara nekada. U blizini je i glomazni Trg Republike Hrvatske s neuglednom bistom Franje Tuđmana. Na obali Dunava je jedno od najpoznatijih mjesta u gradu, barokni dvorac Eltz (njemački grofovi koji su u posjed vukovarskog vlastelinstva došli u vrijeme austrougarske vlasti), u kojem je danas smješten Gradski muzej Vukovara. Nakon uklanjanja porušenih mostova na Dunavu krenula su i krstarenja Dunavom, a turisti se mogu provozati i tzv. vodenim autobusom, elektro-brodom na kojem se može popiti i čašica dobrog vina i uživati u pogledu na široki Dunav. Na Dunavu se može vidjeti dosta pecaroša, pecanje je najvažniji hobi Vukovaraca. Onima koji su, poput mene, rođeni u neposrednoj blizini rijeke, ljubav prema pecanju je razumljiva: ne radi se tu samo o ulovljenoj i pojedenoj ribi, važni su tišina, odmor duše, presabiranje fragmentiranih misli. Jedan od omiljenijih društvenih događaja Vukovaraca su natjecanja u pripremanju fišpaprikaša, jednog od zaštitnih znakova lokalne kuhinje. Najpopularnije vukovarsko izletište je Etno-eko park u šumi Adica, smješten u poznatoj vukovarskoj park-šumi i okružen rukavcima Vuke 2 km od centra grada. Tu se održavaju najbitnije manifestacije i koncerti u gradu.

Sportskih manifestacija nema mnogo. Sportska prisutnost Vukovara u Hrvatskoj je veoma skromna: jedini put kad je HNK Vukovar 91' zaigrao u prvoj nogometnoj ligi, bio je to plod političke odluke i klub je već sljedeće sezone ispao iz prve lige i nije se vraćao. No, to i nije pretjerano važno, jer u prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi odavno igra samo jedan klub i šačica kaskaderskih satelita koji održavaju privid regularnosti i smislenosti natjecanja. S druge strane, prije rata 1990-ih je samo Borovo naselje, dio vukovarske općine, bilo snažan sportski centar sa snažnim nogometnih, odbojkaškim, košarkaškim i rukometnim klubovima, aeroklubom s kuglanom i olimpijskim bazenom.

Suživot i dalje ne funkcionira dobro. To svjedoče i grafiti na zidovima zgrada i kafića preko kojih se prepucavaju neki mladi Hrvati i mladi Srbi u gradu. Iako su ti grafiti uglavnom ružnoga sadržaja, nađe se tu i smiješnih dosjetki. Tako su dopisivanjem nekoliko slova na izvorne grafite nastali grafiti „LJubi Srbina“ i „Srbine VEseli se“. Zadnji incident koji je uzburkao duhove u gradu režirao je jedan maloljetnik koji je crvenim lakom išarao spomen Jeana Michela Nicoliera, francuskog dragovoljca koji je zajedno s braniteljima Vukovara strijeljan na Ovčari. Veliki problem su odvojene škole i smjene za školsku djecu, no ta problematika ni nama u BiH nije strana. Odvojene škole u slobodno vrijeme onda uvjetuju i odvojene lokale i kulturne događaje. Ipak, tu ima i pozitivnih pomaka, u smislu da mnogi mladi zalaze u sve kafiće zanemarujući nacionalni predznak. Napetosti izazivaju i spor oko ćirilice i aktivnosti tzv. Stožera za obranu hrvatskog Vukovara. No, to se događa kad riječ vode oni koji uokolo nose macole i oni koji govore kako je ćirilica „oružje, a ne pismo“ (D. Domazet-Lošo), a ne oni koji trezveno podsjećaju kako je ćirilica i hrvatsko pismo i kako se ne treba defanzivno odricati vlastite kulturne baštine samo kako bi se razgraničio od drugih. S druge strane, sve to ide zgodno na ruku i svim onim lažnim naprednjacima u Srbiji koji jedva dočekaju kakav problem s ćirilicom u Hrvatskoj kako bi mogli nesmetano nastaviti negirati krivnju Srbije za ratove 1990-ih i naricanjem nad progonom Srba prebaciti krivnju na sve podjednako. No, jednako težak, ako ne i teži problem od suživota je nezaposlenost, koja je u Vukovaru iznad hrvatskog prosjeka (a sam hrvatski prosjek je zabrinjavajuće visok). Nezaposlenost tjera mnoge mlade i stare na odlazak. Stoga nije rijetkost vidjeti prazne placeve u samom centru grada za koje nitko nije zainteresiran, kao ni mnoštvo natpisa „iznajmljuje se“ i „prodaje se“. Rijetko koji kafić izvan najužeg centra opstane duže od godinu dana.

Vukovar je, paradoksalno, grad koji je najživlji na dan svoje smrti, na dan kad se obilježava pad i ubojstvo grada. Cijelih 364 dana u godini polumrtav grad, živne svake godine 18. studenoga, kada tisuće ljudi iz svih krajeva Hrvatske, BiH i dijaspore koračaju od vukovarske bolnice do Memorijalnog groblja na istočnom prilazu u grad. Sličnu tužnu priču ima i Srebrenica. No, samim Vukovarcima (a vjerojatno na sličan način i Srebreničanima) je već navrh glave „posebnog pijeteta“, posebnog statusa njihovog grada, stalnog naricanja o „gradu žrtvi“, „gradu heroju“ ili „suzi u oku svakog Hrvata“. Grad je upravo prepun živih podsjetnika na ratno stradanje (Jedan kuriozitet u gradu punom spomenika stradanja Hrvata je bugarsko vojno groblje, na kojem je pokopano 1027 bugarskih vojnika koji su se borili na strani antifašističke koalicije i stradali u završnim operacijama na kraju II. svj. rata.) Čitao sam ispovijest jedne žene kojoj je poginuo sin u Vukovaru i koja je ogorčeno pričala o tome kako se čak i na Novu godinu, točno u ponoć, kod spomen-križa u centru grada organiziralo paljenje svijeća za žrtve. Sve to često organiziraju oni profesionalni domoljubi i veliki Hrvati koji u ratu nisu bili ni blizu Vukovara, a drže da sada ni na Novu godinu ne smiju dopustiti obiteljima stradalih da malo predahnu od tuge.

Vukovarci danas žarko žele da njihov grad bude poznat po nečemu drugom, a ne samo po ratnom stradanju i po „simbolu borbe za vlastiti identitet i hrvatsku državu“. Drugi više žale Vukovar nego što Vukovar želi da ga se žali. Tako to biva: tko god doživi smrt bliske osobe najradije ne bi o tome pričao na sav glas, no zato su drugi iz njegove sredine uvijek tu da ga gledaju sa sažaljenjem i podsjećaju na njegov gubitak sa često suvišnim pitanjima i izrazima žalosti. Vukovar želi prestati biti divovsko odlagalište svijeća i vijenaca i postati grad s budućnošću.


Dodatak: Vučedol, dom kovača bakra i jedne svjetski poznate jarebice

Pet kilometara istočno od Vukovara, nakon što se prođe Memorijalno groblje žrtava Domovinskog rata, nalazi se lokalitet Vučedol - lesna zaravan prošarana procijepima što su ih krajem ledenog doba urezali tokovi oborinskih voda - s ostacima velikog naselja iz mlađeg bakrenog doba. Po ovom lokalitetu cijela jedna kultura tog doba na prostoru od Karpata do Alpa i Dinare od 3000. pr. Kr. do 2200. pr. Kr. nazvana je vučedolska kultura (istodobna Sumeranima, Dobu piramida u Egiptu i ranoj Troji).

Najpoznatiji artefakt s ovog lokaliteta i najpoznatiji arheološki nalaz na području Hrvatske je svjetski poznata „vučedolska golubica“, bogato ukrašena keramička kultna posuda u obliku ptice. Pri tom se ne radi o golubici, nego o jarebici, a posuda je vjerojatno služila kao kadionica ili kao boca u kojoj se čuvao neki obredni napitak. Jarebica ima tri nožice i podsjeća na tronožac koji se smještao na otvoren plamen, što sugerira kako je bila posvećena vučedolskom bogu vatre i metalurgije. Nagađa se kako posuda prikazuje jarebicu koja u pokušaju da zaštiti gnijezdo i odvuče lovce na krivi trag hramlje kako bi ih zavarala da je ranjena. Hroma ptica je vjerojatno simbolizirala nekog hromog boga vatre i metalurgije, poput starogrčkog Hefesta. Drugi važan nalaz je tzv. vučedolska čizmica, keramička čizmica od pečene gline, koja prikazuje obuću koja se nosila u svečanijim prilikama (kakve su u to doba bile žrtvovanje ljudi bogovima i sl.), i koja svjedoči o prilično visokom životnom standardu te kulture u kojoj su ljudi imali različitu obuću za različite prigode, dok su mnogi njihovi suvremenici tada hodali bosi. Vučedolska kultura je bila i prva kultura koja je koristila tanjure za posluživanje hrane samo jedne osobe, dok su se dotada koristile zajedničke posude za hranu.

U Vučedolu je u to doba živjelo 2-3 tisuće stanovnika, te se radilo o jednom od najvažnijih i najnaseljenijih centara toga doba, a naselje je bilo i utvrđeno dotjerivanjem strmih padina, palisadama ili vodenim opkopima. Najvažniji i najugledniji ljudi u Vučedolu su bili kovači bakra, čije su kuće bile smještene u sredini naselja i kojima su se pripisivale magične moći. No, ugled je imao svoju cijenu i kovače je obrada metala skupo koštala zbog otrovnih arsenskih para (iz rude koju su obrađivali) od kojih su teško obolijevali i umirali mladi. Osim metalurgijom, stanovnici Vučedola su uzgajali stoku, lovili jelene i ribu. Kultura je prakticirala i ljudske žrtve (ali ne bogu nacije kao prije 20-ak godina, nego bogu ljevača bakra), kao i bolne obrede inicijacije mladih između 9. i 20. godine života, kojima su na glavi izlijevane kapi tekućeg bakra. Vučedolska kultura je imala i kalendar s 360 dana u godini i podjelom na 4 godišnja doba. U blizini lokaliteta otvoren je i moderan i sjajno urađen Muzej Vučedolske kulture. Osim kao arheološki lokalitet, Vučedol je (uz obližnji dunavski otok zvan Orlov otok) poznat i kao omiljeno ljetno izletište Vukovaraca koji dolaze na kupanje ili pecanje.

(Marijan Oršolić, Prometej.ba)