Uf, kad naš novopečeni hadžijica stane o Bogu da raspreda, zadrijema se insanu od onolike ljepote. Gotovo da ne prepoznaš predratnu komunjaru za koju je moj otac volio reći: veće pogani u manje mesa nisam srio na dunjaluku.

Sad priča o Bogu kao ja i ti o drugu iz djetinjstva s kojim smo igrali trule kobile. Pritom nazuje najmuslimanskiju od svih faca koje ima u zalihi, a izdrečio one oči farbane u zeleno kao minobacačka cijev. Hiko veli da mu prije rata nisu bile onoliko zelene. Nego da im je boju lećama pojačao!

Šta ćeš, on je jedan od onih što su se nagrabili čak i za praunučad, pa sad vjeruju za trojicu, šta ćeš. Ovaj brodolom za njih je bio prilika za pljačku smrskane lađe, izbačene olujom na obalu. Stoga i nije čudo što danas vjeruje za trojicu nas koji i ne pamtimo kad smo počeli u Boga vjerovati. I žuri da u prvom safu naklanja sve što je propustio u doba kad komunisti bijahu stavili na svaku džamiju po katanac! A vaz mu opasno izbirikan: bio sekretar partijski debelih petnaest godinica, pa se izvježbao ko Goran Ivanišević.

Inače, vjera u Boga ni na čemu se ne drži. Mislim, ni na čemu zemaljskom. Da stoji i na čemu, mi ljudi bismo, jašta bismo, to davno u zrak digli. Ko Ferhadiju i Aladžu. Ovako, na sreću, tu nema ništa za minirati.

Zato Bog toliko traje.

Marko VEŠOVIĆ, Poljska konjica, Naklada Zoro, Sarajevo-Zagreb 2004, str. 125.