Čak ako Savaota i ima, pop Risto će, evo viđećete, izvrdati pakao: odlučio je da živi najmanje 120 godina, a ništaljudi i jesu dugovjeki, govorila je moja majka, pričekaće taj dok se stiša gnjev gospodnji i Jehova se malo odobrovolji kako bi mu Rile gore mogao prodavati "kuke i zavrake i mudrine neke iz dubine", što rekao Njegošev iguman Teodosija Mrkojević, ali moram dodati nezaboravnu rečenicu iz jedne priče Vladana Desnice: ako mu Boga i uspije prevariti, valjda ne misli da može prevariti nas ovdje, na zemlji, koji ga znamo kao šupalj groš.


Ja sam okorjeli ateista, a vladika Amfilohije još okorjeliji vjernik, pa ipak je triput - šta triput? - trista puta je veći bezbožnik od mene. Jer Marko Vešović je oduvijek prihvatao Nazarećaninovo učenje, zato što Ješua Ga Nokri spada u najveće ljude koji su zemljom hodali.


Karl Gustav Jung objasnio mi je zašto su primjerke ljudskog roda u koje ide Hrist vrlo često dovodili u vezu s Bogom. Vidjeli ih kao božje sinove. Tako uvijek djeluje Ličnost. Jer biti Ličnost, to je, po Geteu, najveća sreća koju su bogovi namijenili zemnicima. Ljude sa maksimalno razvijenim ljudskim obilježjima doživljavamo kao nešto božansko, kaže Jung. I Maksim Gorki, dok je gledao ostarjelog Tolstoja u kojem je ličnost čudovišno nabujala, vidio je u njemu Boga. Hrist je u tolikoj mjeri bio čovjek da je, po sebi se razumije, morao biti proglašen Bogom. Eto zašto ga moram doživljavati kao svoga pretpostavljenog, unatoč tome, ili baš zbog toga, što je gdjekad moralnu letvicu dizao toliko visoko da je jedini on može preskočiti.


Jer ko mene kamenom, ja ću njega sa dva, a beskrajno se divim tom Jevrejinu koji se hljebom koristio kao projektilom. Ko mene po obrazu, ja ću njega nogom u krsta, a Isusu koji nudi i drugi obraz ponekad velim: zar u tome nema možda maličak mazohizma, Spasitelju? Prihvatam njegovo učenje, ali tačno znam dokle za vrijeme svoga gostovanja na zemlji, mogu ići za njime, a odakle mu moram skinuti kapu i kazati: "Svaka čast tebi, ali ja ni u skoku s motkom ne bih mogao preskočiti ono što ti od šale preskačeš skokom uvis."


Treba li uopšte reći da ne bih ni tramvaj čekao s pop-Ristovim Hristom, a kamoli od njega tražio utjehu? I treba li reći da Isus Hristos, kako ga vladika Amfilohije tumači dvadeset i kusur godina, meni više liči na 'zvijer iz bezdana' nego na jedno od najviših utjelovljenja ljudskosti u čovjekovoj istoriji? Sama činjenica da Risto Radović žari i pali kao vladika sasvim je dovoljan dokaz da Bog ne postoji i da mu nikad ni na kraj pameti nije bila želja da ga ima.


Jednog zbilja mudrog čoeka iz moga kraja pitali su: kako mu uspijeva da uvijek o svemu kaže pametnu riječ? Ja, veli, prvo zamislim šta bi se najgluplje moglo o nekoj stvari kazati, a onda rečem skroz suprotno. U sličnu svrhu meni služi Amfilohije: kad ga gledam šta radi i čujem šta govori, ja zamislim nešto skroz suprotno i dobijem Isusa Hrista. Eto zašto je za mene pop Rile bukvalni Antihrist. I ne samo za mene. I ne samo on. Amfi je ovdje upotrijebljen kao zajednička imenica, a takvih hristoprodavaca, dobro, ne baš takvih, ali tu su negdje, ima i u Srbiji i u Hrvatskoj i u BiH ima koliko ti duša ište. Ako ću pravo, ovaj tekst je sročen da bih javnosti mogao postaviti pitanje: Lako ćemo sa Hristom, ali šta ćemo sa Ristom?


Pišući ove retke, imao sam na umu i riječi Svetog Avgustina: "Vjerujem da se nigdje ne griješi bezopasnije nego što se griješi iz pretjerane ljubavi prema istini i iz pretjerane odbojnosti prema laži. Oni koji strogo sude, vele da je ovo što kažem pretjerano. A sama istina, možda, čak veli: 'To još nije dovoljno.'" ■


Marko Vešović | franjevački mjesečnik Svjetlo riječi, rujan 2012.