– Zemlja ko zemlja, ljudi ko ljudi, isti svugdje - rekao je Mula Ibrahim oprezno, plašljivo gledajući u ozbiljnog Šehagu i nasmijanog Osmana Vuka.


– Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. Je li vam palo u oči kako se zovu naša sela? Reci im, Osmane!


– Zloselo, Blatište, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladuš, Vukojebine, Vučjak, Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica...


– Eto! Sve čemer, sirotinja, glad, nesreća. A ljudi? Gadno mi je da govorim. A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.


Mula Ibrahima je oblivao znoj, bojao se moćnog Šehage a još više onih kojima se njegove rijeci ne bi dopale, pa je pokušavao da bar sebe ogradi:

– Ne treba sve gledati crno, Šehaga.


– I ja tako kažem, Mula Ibrahime, lažem i sebi i drugima. Ali ponekad, ne tako često, kad mi se zgadi laž, onda progovorim istinu. Crno je, Mula Ibrahime, u teškom vremenu živimo, a živimo jadno i sramotno. Utjeha je samo što će oni koji budu poslije nas živjeli, preturiti preko glave još teža vremena, i pominjati naše dane kao srećne.

                                              

Meša Selimović, Tvrđava, Beograd 2007, str. 38.