Jer ima pozne mudrosti, krvave osvete vremena kada čovjek providi svoju šupljinu i svoje bivše neznanje. Treba čekati deset i dvadeset i daleko više godina da se uzmogne kazati: Bili smo u zabludi. Nas su prevarili. Ta će daleka mudrost stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti za čitav jedan život zabluda i propusta.
Ima kasnih spoznaja kada su gole riječi moćne bez nakita, i kada se sni proziru, ili će se prozreti. Koji poživimo, doći ćemo k njima. One će doći k nama. Ja ih ne pozivam, jer su kasne i zato žalosne. Ja bih želio ranijih, boljih spoznaja, otkrića o podlozi stvari, dok još sat nije minuo, dok je na vrijeme. Ja vas opominjem.
Ne pozivam se ni na kakvo pokajanje, ali ura ispaštanja putem istine će doći, mora doći. Kao pjesnik koji je upozorio svoju draganu: „Jedne večeri, kada ostarite, uz svijeću...“ Ura istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno.
Bit će kasno. I za mnoge utjehe i revanše koje ćemo dobiti (mi rijetki, jedini, izabrani), ja se ne veselim, jer će doći kasno. Stariji naraštaj i potomstvo moći će opet da beskorisno i sasvim ututanj kažu: Bio je jedan glas, jedan čovjek koji je na vrijeme govorio istinu, ali ga nisu slušali.
Za bivše načinjene nepravde, za ispade iz vremena nezrelosti, mnoge će vikače i istupnike prekoriti, kao glas savjesti, razboritije sjećanje na naša prošla vremena i sat kasnih spoznaja kada večernje sunce neumitnih jeseni na izmaku obasja zlatni vinograd i bakarne lugove.

(Preuzeto iz: Tin Ujević, Nostalgija svjetlosti, Izabrane pjesme, Ur. Vlatko Pavletić, Nakladni zavod MH, Zagreb 1979, 212.)