Ogromna pitanja teku oko mene danas ko mutne

jesenje vode, ko maglena blatna jutra,

i ja se rastačem danas po ulicama sivim

i tako ko poplava tečem, protječem i pjevam

o sebi danas ko voda što teče slijepa u koritu

blatnom, ogromna, opasna, tamna.

Kroz gradove tečem, kroz daljine, i nosim sebe u sebi

i valjam krvave slutnje,

snove ko stare krpe, nebosklone prazne, trule

pokojne laži,

ko dvopapkar žvačem vrijeme na svom vlastitom grobu

i tečem tako po zakonu svoje krvi po praznim

njedrima svojim kao pod maglenim nebom,

ponirem, rujem, tonem, promičem, valjam se,

pjevam: smolavo, gusto, crno ko usirena krv.

Utječu u mene snage iz starih ranjavih rana,

i tako lopte pitanja danas ko poplave, strava i tmina;

nabrekli stihovi šume, krvavo šume ko pijani kucaj

bila, glavobolna zvonjava mozga i pasji prebiti jauk.

Prolazim tako pod odsjajima blijedim plinskih

svjetiljaka

i ulice mračne punim ko kovčege pogrebne prazne

kretnjama svojim, disanjem svojim i sjenom svog

febrilnog lika,

i tako svjetlucam jadno fosforom pogleda nijemog

ko ranjena riba u tmini mračnoga dna,

a sve je mutno ko staklo sklopljenog okna i sve je

prazno ko ulica mrtvoga grada,

i sve je tvrdo ko tuđa zabita vrata i crno ko četiri

posljednje daske.

5456b 5228a09c0b71f

»PJESMA ČOVJEKA BEZ POSLA«, pjesma prvi put objavljena u časopisu Danas, 1934, knj. I, br. 5, zajedno s pjesmom Tolerirana djevojka, Noć u velegradu i Kamo plove ovi gradovi, a potom u zbirci Pjesme u tmini (Zagreb 1937) kao sastavni dio ciklusa O bijedi. U konačnoj verziji objavljena je u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Napisana je nevezanim, slobodnim stihom i strofama različita broja redaka kojima se oblikuje intimna lirska ispovijed nezaposlena čovjeka. Tom ispovijedi u prvome licu Krleža duboko ponire u afektivno i psihološko stanje socijalno ugrožene individue ocrtavajući ga tamnim bojama bez izlaza i bez perspektive. U gustim slojevima asocijacija i slika, vizualne, olfaktivne i akustičke ekspresivnosti, predočena je ranjiva nutrina čovjeka bez socijalnog uporišta, čiji izvanjski vidokrug ispunjava subjektivno obojen, siv i mračan pejsaž svakodnevice. ( Krležijana, 1993)