– Spavaj, Zorbase! – rekao sam. Odmori se, za danas je dosta! Znaš da je sutra svečanost! Ta, ukopat ćemo prvi stup za žičaru. Umolio sam popa Stjepana da dođe na svečanost.

– Gospodaru, dobro si učinio što će doći pop s ovnujskom glavom, a i uglednije iz sela moramo pozvati. Podijelit ćemo svijeće da ih zapale. To će biti lijepi prizor, a pomoći će našem pothvatu. Ne čudi se, što baš ja tako govorim. Ja imam svoga boga i svoga đavla za moju vlastitu upotrebu, ali što se tiče ostalih...

Nasmijao se. Nije mogao usnuti; vrelo mu je u glavi.

– O da mi je živ pokojni djed! – reče on... – Pokoj mu vječni! Bio je danguba kao i ja, pa ipak je taj bezbožnik hodočastio na sveti grob te postao hadžija. Sam bog zna kakvi su bili njegovi ciljevi. Kad se povratio u selo, upitao ga jedan od njegovih srodnika, neki nepopravljivi kradljivac koza: – Ej, prijatelju, zašto mi nisi donio bar iver od svetog krsta? – Varaš se! – odgovorio mu je moj pokojni djed. – Nisam na te zaboravio! Dovedi predvečer popa da posveti moći, a budi i ti prisutan. Za obred donesi pečeno odojče i vina. To donosi sreću!

Djed se navečer vratio kući, istrgnuo je iz crvotočenih vrata komadić drveta, koji nije bio veći od rižina zrnca. Zamotao ga u pamuk, odozgo kapnuo kap ulja i sad čekao da se odigra i drugo. Kroz nekoliko trenutaka eto ti bratučeda sa svećenikom, odojčetom i vinom. Pop se ogrnuo epitrahiljem i obavio posvetu. Zatim je bila predaja moćiju i svi poslije toga navališe na pečenku. Vjerovao ili ne, gospodaru, taj je rođak tad kleknuo pred komadić drveta i molio mu se. Od tog časa nosio je moći kao ogrlicu oko vrata i postao drugi čovjek. Potpuno se izmijenio. Izgubio se u planinama, udružio se s hajducima i razbojnicima. Zajedno su palili turska sela. Bio je neustrašivi borac, znao se boriti usred puščane vatre. Čega bi se bojao? – Nosio je oko vrata iver svetoga krsta. Olovo ga nije moglo ubiti.

Sad, kad je to ispripovijedao, prasnuo je u grohotan smijeh.

– Glavno je vjerovati u neku ideju, – reče on. – Ako je u tvojoj duši jaka vjera, tad i iver iz starih vrata postaje relikvija. A ako ne vjeruješ, tad je i cijeli sveti krst samo drvo iscrvotočenih vrata.

Divio sam se Zorbasovu duhu, jer je on znao sve objasniti i iz njega su vrcale misli poput varnica.

Upitao sam ga:

– Zorbase, jesi li ikad bio u ratu?

– Ne znam! – odgovori namrštivši čelo. – Ne mogu se sjetiti u kakvom sam ratu bio.

– Htio sam reći da li si se borio za domovinu?

– Radije govori o nečem drugom. To su zaboravljene i prohujale gluposti.

– Zar ti to, Zorbase, zoveš glupostima? Zar te nije stid? Tako ti govoriš o domovini?

Zorbas me gledao sa strane. Ja sam ležao u postelji. Nada mnom je gorjela uljanica. Pogledao me strogo, zafrknuo vrškove brkova prstima obiju ruku i na kraju progovorio:

O ti nepopravljiva naivnosti! O ti rođena cjepidlako s mozgom nekog školnika? Zar je sve ono što sam ti kazao, ne zamjeri, nestalo kao para, dragi gospodaru?

– Kako to misliš? – usprotivio sam se. – Ja sve to shvaćam, Zorbase! Kunem ti se, ja sve to razumijem!

– Da, razumiješ, ali samo mozgom. Ti ovako veliš: To je tačno, a ono lažno; to je tako, a ono onako; ti imaš pravo, a on krivo. Nego, reci mi, kamo nas to vodi? Ja, naprotiv, dok ti govoriš, promatram tvoje ruke, tvoje noge, tvoje grudi. Sve je to nijemo. Ništa mi ne kažu. Kao da u tvojim žilama ne teče krv. Pa, kako ti možeš sve to razumjeti? Zar samo glavom? Pfff!

– Dragi moj Zorbase, nemoj me prisiljavati na odgovor! – viknuo sam da bih ga izazvao. – Vjerujem, da te mnogo ne boli glava za domovinom, o ti zgubidane!

Razbjesnio se i tako udario šakom po zidu da su začegrtale limenke za ulje.

– Ja sam, koga vidiš pred sobom, – počeo je gnjevan, sam istkao svetu Sofiju na marami od vlastite kose i nosio je kao amulet na svojim grudima. To je bio vez mojih grubih prstiju, istkan od moje kose, što je tada bila gavranove boje. To sam bio ja, koji s tobom razgovara, što se borio s Pavlom Melasom (grčki časnik, što se istakao u borbi s komitama) u makedonskim planinama. Bio sam tada momak od oka, div, stasom viši od naše daščare. Nosio sam nabranu suknjicu od pasa do koljena, dokoljenice od čohe, amulet, iskrivljenu sablju, nabojnjaču i za pojasom kubure. Bio sam u jednu riječ natovaren željezom i srebrom, a kad sam se kretao, sablja mi je, koja je visjela o boku, toliko tandrkala, kao da maršira cijela jedna četa. A sad pogledaj što je od mene ostalo? Dođi bliže i vidi!

Razdrljio je košulju i otpasao hlače.

– Uzmi svjetiljku! – naredio mi je on.

Približio sam svjetiljku njegovu mršavom tijelu. Vidio sam ožiljak do ožiljka. Ostaci rana od tanadi i udaraca sabljom. Tijelo mu je bilo slično situ.

– Pogledaj sad i ovdje!

Zorbas se okrenuo i pokazao mi leđa.

– Vidiš li? Ni traga ožiljcima... Shvaćaš li? Objesi svjetiljku na njeno mjesto!

Ponovo je navukao hlače i košulju i sjeo na svoja stranjaču.

– Gluposti! – kriknu pun gnjeva. Sramota! Kad će jednom čovjek postati čovjek? Nosimo hlače, okovratnike i šešire, a još smo uvijek mazge, vukovi, lisice i svinje. Kaže se da smo slika i prilika božja. Ko? Mi? Pljujem na te naše obraze!

Strašne su se uspomene rojile u Zorbasovoj glavi. Mučile ga. Bio je sve uzbuđeniji. Propuštao je kroz svoje klimave i trošne zube nerazumljive riječi.

Ustao je, zgrabio krčag s vodom i pio, pio dugim gutljajima. To ga je nešto umirilo.

– Gdje god da mene dodirneš, – reče on, – moram zbog toga vikati. Pun sam ožiljaka i rana. Ne govori mi o ženama. Kad sam osjetio da sam muško, nisam se ni osvrnuo za njima. Ako i jesam, onda sam ih letimično dodirnuo poput pijetla i nestao govoreći: Nečiste kune, nečiste popadije, koje mi žele mozak isisati? Fuj! Proklete bile!

Zgrabio sam onda svoju pušku i put pod noge. Odoh na sjever u pozadinu, gdje su bile komite. Jednog dana omrknuo sam u nekom bugarskom selu. Sakrio sam se u štali. Kuća je pripadala bugarskom svećeniku. Bio je to divlji i krvoločni komita. Taj bi noću svlačio mantiju, prerušio se u pastira, naoružao se i napadao grčka sela. Rano prije izlaska sunca vraćao bi se u selo, oprao sa sebe blato i krv, a onda služio u crkvi službu. On je nekoliko dana ranije na spavanju ubio grčkog učitelja. Ležao sam leđimice u balegi između dva vola. Navečer pop ušao u štalu da nahrani blago. U tom sam ga trenu napao i zaklao kao jagnje. Tad sam mu odsjekao uši. Bilo je to doba kad sam, kako vidiš, sakupljao bugarska ušesa. Zatim sam popove uši stavio u torbu i pobjegao.

Poslije nekoliko dana vratio sam se opet u isto selo u po bijela dana kao pokućar. Oružje sam ostavio u planini. Htio sam kupiti kruha, soli i opanke za svoje drugove. Prolazeći pored jedne kuće nabasao sam na petero bosonoge i u crninu odjevene djece. Ona su stajala i pruženih ruku prosila. Bile su tri djevojčice i dva dječaka. Najstarije je moglo imati deset godina, dok je najmlađe bilo dojenče. Najstarija ga djevojčica držala na rukama, cjelivala ga i milovala da ne bi plakalo. Ne znam ni sam kako – možda po božjem nadahnuću – oslovio sam ih bugarski:

– Čija ste vi djeca?

Najstarije dijete oborilo glavicu i odgovorilo:

– Svećenika, što su ga prije nekoliko dana zaklali u štali.

Oči su mi se ispunile suzama. Zemlja se počela oko mene vrtjeti kao mlinsko kolo. Naslonio sam se na zid i zemlja se prestala okretati.

– Priđite bliže, djeco! Priđite!

Onda sam odvezao kesu. Bila je puna turskih lira i talira. Kleknuo sam i ispraznio je.

– Eto! Uzmite! To je vaše! Sve je to vaše!

Djeca navališe i pokupiše novac.

– To je vaše! Grabite! Uzmite! vikao sam.

Ostavio sam im i košaru sa svim predmetima u njoj s riječima:

– Sve je to vaše! Uzmite!

Odmah sam zatim počeo trčati. Napustio sam selo. Izvukao amajliju, izvezenu svetu Sofiju pod košuljom i pokidao je na komadiće. Odmaglio sam kao da me gone divlje zvijeri. Trčao sam, trčao. Još i danas trčim,

Zorbas se naslonio na zid, okrenuo se prema meni pa me stao promatrati.

– Tako sam se oslobodio! – reče.

– Oslobodio od domovine?

– Da! Od domovine! – odgovori on odrješito i mirno.

Malo je zatim produžio:

– Oslobodio sam se od domovine, svećenikȃ i novaca. Činilo mi se da se malo po malo osvješćujem. Oslobodio sam se teškog tereta. Kako da ti to razjasnim? Oslobodio sam se i malo po malo postao čovjek!

Zorbasove su oči zablistale, dok su mu se usnice zadovoljno osmjehivale.

Poslije kratke stanke, počeo je opet govoriti. Srce mu je življe kucalo, nije ga trebalo moliti.

– Bilo je vrijeme kad sam znao kazati: to je Turčin, to je Bugarin, a ono Grk. Kad bi ti, gospodaru, znao šta sam za domovinu činio, kosa bi ti se od groze naježila. Klao sam, krao sam, palio sela, silovao žene i cijele obitelji uništavao... Zašto, zašto? Zato što su bili Bugari i Turci. O ti huljo, o ti jadni nitkove! – tako se rugam samom sebi. Danas drukčije mislim jer sam upoznao ljude. Obično velim: To je dobar, a ono je zao čovjek! Ne velim: – To je Bugarin, a ono Grk! –Glavno mi je da li je taj čovjek dobar ili zao. Samo to pitam! Vjerujem da bih morao, jer sam stariji, tako mi kruha, što ga jedem, uopće prestati i s tim pitanjima. Što treba pitati da li je neko dobar ili zao! Žalim sve ljude. Želudac mi se podigne do grla kad ugledam čovjeka, ili kad znam da ga mogu uništiti. Tad velim samom sebi: – I taj jadnik jede, pije, ljubi i često je u nevolji, ima svog boga i vraga. I on mora jednoga dana drugome prepustiti svoje mjesto i nijem otići pod zemlju da ga rastoče crvi. Kako je jadan! Svi smo braća... Meso za crve...

Obrnuto, ako je u pitanju žena, tad bi mi mogle oči od plača iskapati. Ti mi se rugaš, gospodaru, što volim žene. Zašto ih ne bih volio? To su slaba i nejaka stvorenja, one odmah klonu i smjerno se predaju.

Tako sam ti ja jednom opet stigao u neko bugarsko selo. Ko me izdao? Neki pripadnik grčke manjine, što je bio u seoskoj upravi; jadnik, niko i ništa, prokazao je kuću u kojoj sam bio odsjeo. Onda opkolili kuću. Pobjegao sam na doksat i počeo se skrivati skačući s krova na krov, sa zida na zid kao mačka. Budući da je bila sjajna mjesečina, gonioci su vrlo lako otkrivali moju sjenu, pa je počelo puškarenje. Što sam trebao učiniti? Skočio sam u jedno dvorište. Tu je spavala neka žena. Probudila se ona, ustala i stajala preda mnom onako u košulji. Kad me je ugledala, htjela je zvati u pomoć. Ali, ja sam pružio ruku i rekao: – Molim te, šuti! Zgrabio sam je za grudi. Poblijedila je i klonula.

– Uđi! – šaputala je. – uđi! Mogao bi nas ko vidjeti! Ušao sam. Stisnula mi je ruku. – Jesi li Grk? – upitala je. – Da! Jesam! Nemoj me izdati! – Zagrlio sam je. Šutjela je. Legao sam u njen krevet i srce mi je drhtalo od radosti.

– O moj dragi Zorbase, to je žena, to je čovjek! Sve je to isto, da li je Bugarska, Grkinja ili Papuanka! Brate moj, nema tu razlike! Glavno je da je čovjek, čovjek. A zar se ti ne sramiš što ubijaš? Sram te bilo!

To sam mislio, dok sam uz nju ležao i dok me ta žena grijala. A ta domovina, taj bijesni pas, nikako me nije prestao progoniti. U zoru sam pobjegao prerušen u bugarsku nošnju, što mi je darovala ta udovica Bugarska. Bilo je to odijelo njezina pokojnog muža. Poljubila me u koljena i molila me da se uskoro vratim.

Da, da, došao sam druge noći, ja rodoljub, došao sam kao divlja zvijer, ali s limenkama petroleja i zapalio selo. U tom požaru izgorjela je i ta nesretnica. Zvala se Ludmila...

Zorbas je poslije tih riječi uzdahnuo. Pripalio cigaretu, povukao dva dima i onda je odbacio.

– Ti mi još govoriš o domovini! – nastavio je. Ti vjeruješ u gluposti, o kojima pišu te tvoje knjige... Ipak bi me mogao poslušati! Doklegod bude domovinȃ, čovjek će biti zvijer, divlja zvijer... Ali ja sam se, hvala bogu, oslobodio od svega toga, čuješ li oslobodio! A šta ti misliš?

Nisam odgovorio. Sva pitanja što sam ih nastojao riješiti sjedeći za stolom u samoći, taj je čovjek riješio u planinama, na čistom zraku, i to s mačem u ruci.

Sklopio sam oči, duša mi je bila žalosna.

– Spavaš li, gospodaru? – upitao je Zorbas nezadovoljan. A ja ovdje lijepo ležim i govorim, govorim, baš sam budala!

Nešto je nejasno mumljao smještajući se na ležaju. Poslije nekoliko trenutaka čuo sam ga kako hrče.

Nikos Kazancakis, Doživljaji Aleksisa Zorbasa, Svjetlost, Sarajevo 1962, str. 265-272.

Za Prometej.ba priredio Danijel Rajić