Od tada, diljem svijeta taj se dan obilježava kao dan radničkih prava, dan kada je normalno da se javno digne radnički glas, dan kada se okupe sindikati pod istim ciljem - izaći i pobuniti se protiv zloupotrebe radnika i pokušati prisiliti korporacijsko-političke elite na promjenu. U dobrim okolnostima, kad radnička prava nisu ugrožena i kada vlada blagostanje, taj se dan koristi za izlete, druženje, opuštanje...


Ove godine, po cijelom svijetu opet su se dogodili protesti nezadovoljnih radnika i onih koji zbog situacije u ekonomiji (recesiji) ne mogu to postati. Veliki protesti ove su godine bili su u New Yorku (Okupirajmo Wall Street), u Španjolskoj, Grčkoj, Francuskoj, Poljskoj, Turskoj... Na sve moguće strane protesti, čak i u našem susjedstvu. A što radimo mi, građani BiH?


Kod nas kao da je najbolja moguća situacija s pravima radnika, nitko ne protestira, nitko ni da spomene problem radnika i nezaposlenih... Režimske televizije kao „top vijest“ prenose izvješća s izletišta, pokazuju jednu „ljepšu“ BiH, zemlju u kojoj vlada harmonija. Nigdje nikakve pobune protiv trenutnog stanja. Na izletištima svi sretni i zadovoljni, nikom osmijeh ne silazi s lica (kao na proslavama u Sjevernoj Koreji), a gradovi opustjeli. Da nema slučajnih turista, gradom bi samo šetali psi lutalice. Nema više potrebe ni za ponovnim crtanjima potpuno izblijedjelih crta na prometnicama i pješačkim prijelazima, jer nit' tko prelazi, nit' tko vozi. Šetajući se jučer gradom, sjetih se svoje slikovnice koju sam čitao kao dijete Pele sam na svijetu. Upravo je tako sablasno jučer Sarajevo izgledalo.

Sindikatima, studentima, (ne)vladinim udrugama i mnogim drugim klasama našeg društva izgleda kao da odgovara stanje kad 541 360, odnosno 43.08% radno sposobnih ne radi, a od toga je preko 30 000 visokoobrazovanih ljudi. Razlog tome se vidi u apsolutno politiziranom društvu. Političke frakcije postavljaju sebi podobne ljude na čela sindikata, studentskih organizacija, (ne)vladinih organizacija. Politika se toliko uvukla u sve pore naše zemlje i našeg društva tako da se često dogodi da se rođena braća zavade i do smrti ne pričaju zbog različitih političkih opcija. U našim manjim sredinama preko 50% ljudi su aktivni članovi neke stranke, što se rijetko gdje u svijetu može naći.


Kako da takvi ljudi izađu na ulice i trgove i protestiraju? Kako predsjednici studentskih organizacija mogu izići na proteste ako im tako nisu naredili njihovi politički mentori koji im za slijepu poslušnost obećavaju i osiguravaju visoke funkcije u stranci i sigurnu budućnost? Kako da izađu sindikati, koji su s platformaškom vlašću prije više od godinu dana potpisali sporazum? Kako da protestiraju nevladine organizacije koje su većim dijelom osnovane od strane političara ili su direktno pod njihovim utjecajem?


Netko će se pitati što rade intelektualci, sveučilišni profesori, tj. intelektualna elita našeg društva. Na žalost, i oni su politizirani. Većina nacionalnim i vjerskim predvodnicima zacrtavaju budućnost naroda u toru, gdje su nacionalni satrapi čobani, a intelektualci im daju savjete kako psihološki djelovati na ovce da ni ne požele izaći iz torova. Oni koji su svoji, ne smiju reći svoje mišljenje jer vladajući jedva čekaju razlog da ih maknu sa sveučilišta.


Bosanskohercegovačko društvo  zatrovano je politikanstvom. Narod Bosne i Hercegovine nesvjesno sam sebe proždire i još se veseli tome. Slavi svoju indiferentnost, infantilnost, slavi svoju bijedu, slavi svoju glupost u kojoj se ukočeno utapa, ne želeći plivati. A to će opet pokazati na sljedećim lokalnim izborima gdje će vjerojatno izabrati opet iste opcije protiv kojih se opet neće buniti na sljedećem prazniku (ne)rada...

Piše: Ivan Ivo