Izvor ilustracije: forward.com

Nakon mog teksta o tendencioznim pristupima borbi protiv rasizma koju predvodi pokret Black Lives Matter kao i revizionističkim pogledima na dešavanja u Drugom svjetskom ratu na teritoriji BiH u pisanijama Marka Attile Hoarea, prozvanima su se našli i Emir Suljagić i Reuf Bajrović i Danijal Hadžović i Nihat Habibović.

U standardnom maniru reagirali su putem svojih Twitter naloga, pljujući po meni kao osobi (iako nagađaju o tome tko sam) i po onome što u tekstu nije rečeno.

Tako, naprimjer, Emir Suljagić kaže da je cilj mog teksta da diskreditiram Memorijalni centar Srebrenica tako što ću Hoarea proglasiti NDH revizionistom a, s obzirom na to da je Hoare sudjelovao u konferenciji održanoj u tom centru, onda ću i sam Centar proskribirati kao revizionistički. Da citiram njegov Tweet: „tvrdnja da je ili da bi Srebrenica MC na svoj događaj pozvao ‘NDH revizionistu’ je sternovski providan pokušaj relativizacije genocida i teška uvreda svima koji su bili uključeni u konferenciju”.

Na sličan način zaključuju i neki od njegovih ovdje pomenutih Twitter kompanjona.

Nisam znao da je Hoare sudjelovao u pomenutoj konferenciji. Međutim, i da jesam, moj tekst ne bi bio drugačiji. Ne mislim da je Centar zbog toga revizionistički spram Drugog svjetskog rata. Ne znam ustvari ni o čemu je na konferenciji pričano. Pretpostavljam o genocidu u Srebrenici. Ja uopće nisam problematizirao Hoareove stavove o genocidu u Srebrenici, već Hoareovo poređenje antirasističkog djelovanja pokreta Black Lives Matter s fašističkim djelovanjem Vojske Republike Srpske u cijelosti i dobrog dijela HVO-a. Također, problematizirao sam i nazvao revizionističkim njegov pristup odnosu muslimanskog vjerskog i političkog vodstva u NDH prema fašizmu.

Što se tiče mog odnosa prema genocidu, jasno sam ga istakao i u spornom tekstu. Da, u Srebrenici je bio genocid. Za to postoje, osim mog osobnog uvjerenja, i presude međunarodnog suda. Međutim, nemam argument u presudama, ali genocidna namjera je, po mom mišljenju, prema muslimanima u posljednjem ratu postojala i na daleko širem teritoriju BiH nego što je to Srebrenica. Nedvojbeno je to istaknuto u mom tekstu zbog kojeg me se napada. I ne samo mene.

Ako je Suljagića strah mojih argumenata i da će možda netko zbog njih njega optužiti da poziva NDH revizionistu kao izlagača u Memorijalni centar, evo i tu da mu olakšam. Nisam rekao niti mislim da je Hoare NDH revizionista. To znači da bi njegova misija bila rehabilitirati NDH i zločine koje je ona počinila. Ja tvrdim da Hoare neargumentirano muslimansko političko i vjersko vodstvo iz perioda Drugog svjetskog rata želi rehabilitirati. Opet ne tvrdim da mu je cilj opravdati i zločine koje su pojedini iz tog vodstva pravdali, naredili ili ih nisu pokušali spriječiti. Moja jedina eksplicitna tvrdnja je da time želi minimizirati ulogu KPJ u organizaciji i provedbi antifašističkog otpora u Jugoslaviji pa samim tim i u BiH. Rekao sam da je antikomunist, kao uostalom i bošnjački nacionalisti, čijom sam ga svetom kravom proglasio.

Radi se ne nužno o fašističkoj poziciji, ali o antikomunističkoj, to da. Oni time žele na silu stvoriti historijski kontinuum antifašizma unutar svog ideološkog spektra. Kako toga kontinuuma nema, onda pojedine ljude ili cijele pokrete amnestiraju od fašizma, proglašavajući ih tako svojim osobnim antifašističkim prethodnicima. Dakako, tu ne mislim da nije bilo pojedinaca u BiH (možda je to bila i većina tadašnjih građana) koji su bili antifašisti a da nisu bili komunisti, međutim takvi nisu imali niti jedan pokret niti ih se moglo smatrati ozbiljnima u borbi protiv fašizma.

Ovo pišem bez vjere da ću Suljagića odobrovoljiti za svoje stavove, ali želim uputiti one koje Suljagić može dovesti u zabludu. Suljagiću je, nažalost, veća ambicija stvarati negatore genocida tamo gdje ih nema, nego one koji genocid negiraju osvještavati da se on desio. A to bi mu trebao biti posao. Ne mislim na osvještavanje onih kojima je negiranje genocida posao, kakav je, recimo, Milorad Dodik. Mislim na obične ljude koji nasjedaju na propagandu Dodikovog i Vučićevog režima. Nasjedaju, između ostalog, zahvaljujući i Suljagiću kao i bošnjačkoj nacionalističkoj politici kojima ti ljudi i trebaju kao vječna prijetnja da bi opravdali svoje pozicije. Umjesto da se bore za njihove duše, oni ih dublje guraju u zagrljaj politika negiranja genocida. A ja i slični meni smo smetnja jer ukazujemo na te manipulantske strategije u kojima se genocid koristi kao batina za političke neistomišljenike. Zašto se Emir Suljagić nikada ne oglasi na politički monopol nad genocidom koji ima SDA? Kako to da, recimo, Bakir Izetbegović, ne u funkciji člana Predsjedništva, već u funkciji predsjednika jedne političke partije ima privilegirano mjesto na komemoraciji žrtvama genocida, čak i ove godine kada su sva mjesta, pa i počasna, dobrano prorijeđena zbog pandemije? Samo da ne odgovori: „Bio je tu kao zamjenik predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH“, što je titula kojom se nevješto pokušalo prikriti po kojem je osnovu u Srebrenici ove godine bio tretiran kao najvažnija domaća politička ličnost. Kako to da se ne oglasi na monopol koji SDA pokušava uspostaviti nad poslijeratnom Srebrenicom? Zašto je uvjet da te ne proglase genocidašem to da podržiš SDA-ovog kandidata za načelnika, a ne nekog nestranačkog, naprimjer? Da ne govorim o svim političkim SDA-ovskim zlouporabama genocida u političke svrhe.

Suljagić neće ništa po tom pitanju uraditi, preče mu se baviti Prometejom jer time dokazuje lojalnost i slijepo podaništvo Bakiru i takvima kao Bakir. Još da se kojim slučajem zbog njegovog huškanja poneko iseli iz Sarajeva, gdje bi bio kraj njegovim promaknućima.

Nihat Habibović ne bi bio vrijedan spomena da nije savjetnik Željka Komšića. Kao netko tko živi od novca poreznih obveznika i tko je tim novcima više nego duplo plaćen od ogromne većine ljudi čije novce troši, on zaista zaslužuje osvrt kao jedan od najvećih izraza licemjerstva ovakvog poretka kojeg kreiraju oni koje on brani. To što on govori nije ništa drugo do huškanje i govor mržnje. On s te pozicije, dobro uhljebljen, proziva me, kao i cjelokupni portal na kojem povremeno pišem, za negiranje genocida, pri tome autorstvo mojih tekstova pripisuje uredniku ovog portala čime svjesno uzrokuje stanje opasno po njega. Prije je to radio brojnima, glavni kriterij je da nemaju muslimansko ime. Posebno mu smetaju oni Srbi i Hrvati koji vole Bosnu i Hercegovinu, ali ne s pozicija bošnjačkog nacionalizma kao što to čini njegov šef Željko Komšić. Takvi su Franjo Šarčević, Dragan Bursać, Predrag Kojović, Žarko Papić i brojni drugi. Jednostavno se ne uklapaju u njegovu viziju podobnih i lojalnih Srba i Hrvata, podanika SDA-ovog režima.

Danijal Hadžović je najilustrativniji primjer koliko je propala sarajevska medijska scena. Ne bi bio vrijedan spomena da ne oduzima medijski prostor i to u Slobodnoj Bosni čiji negdašnji sjaj još uvijek pomalo i ljudima poput njega daje izvjestan kredibilitet u očima neupućenih. Zato je neophodno reći i koju o njemu. Čovjek je to koji se identitarno uobličio kroz kakofoniju ideologija koje polovično propagira upravo kroz taj medij – neoliberalni kapitalizam, državni patriotizam i bošnjački nacionalizam. U praksi to frankenštajn društvo, koje se u njegovoj glavi formira kao idealno, kombinacija je slobodnog tržišta s apsolutnim državnim nadzorom osim nad tim tržištem i Bošnjacima kojima bi on da razvija militantnu svijest sa stalnom mogućnošću osvetoljubive reakcije na sve što misle da ih ugrožava bez mogućnosti bilo kakve sankcije za tu reakciju. Prosto je za nepovjerovati kakvih se sve ideoloških galimatijasa može naći u samo jednom pasusu bilo kojeg od njegovih tekstova kojima sluđuje čitaoce.

Reuf Bajrović – on je ovih dana dosta raskrinkavan. Čovjek je to koji je propao s prvim pokušajima da bude intelektualac i političar. On jest ustvari to što jest i to relativno dobro radi – nacionalistički spin majstor.

I da, Marko Attila Hoare. On je nekom zabunom došao do zaključka da njega kritiziram zbog toga što je u polemici s Marinom Veličković zbog gender aspekta konferencije u Srebrenici. Ne, što ne znači da i o tom pitanju nemam negativan stav o njemu. Kao što sam već rekao, njegova usporedba rušenja statua rasista i rušenja orijentalnog kulturnog naslijeđa za vrijeme posljednjeg rata u BiH mi je bila tema, kao i revizionistički stavovi kad je u pitanju muslimansko političko i vjersko vodstvo u NDH. Također, i on se krije iza Srebrenice. To je, priznat ću, lakše nego demantirati optužbe, ali nije časno.

Pokušao je u jednom komentaru na moj tekst, na FB stranici Prometeja, dotaći se i teme pa je orijentalno naslijeđe zamijenio Titovim bistama. Da li bi bilo usporedivo njihovo rušenje sa statuama rasista? Opet mu nedostaje kontekst. Pokušao je Šešelj, koji jest bio žrtva komunističkog režima. Nemoguće ga je opravdati jer je to radio s četničkih pozicija. Međutim, u vremenu samog komunizma ili netom nakon njegovog pada da je to pokušala učiniti neka skupina koja je u komunizmu bila opresirana, ali s općehumanističkih pozicija, teško bi tome bilo zamjerku naći. Osim toga, Tito je povijesno značajan upravo kao najupečatljivija antifašistička figura s ovih prostora. Spomenuo je i LGBT populaciju. Ti ljudi možda imaju razloga da ruše Titove statue, ali bi bilo licemjerno s njihove strane da to ne urade i kad su u pitanju drugi lideri kakvi su, recimo, Alija Izetbegović, Franjo Tuđman ili Slobodan Milošević, ili da idemo još dublje u povijest, kroz Austro-Ugarsku ili Tursku. Nije ovdje bilo vlasti koja im je bila blagonaklona. Ukratko, rušenje rasističkih bisti usporedivo je samo s rušenjem rasističkih bisti. Može i fašističkih.

Mada bih volio da Hoare pokuša odgovoriti koja je suštinska razlika između njegovog pristupa Drugom svjetskom ratu i pristupa srpskih revizionista. Moja teza je bila da je nema, pa ako već želi da odgovara, volio bih ga čuti.

I ono što je možda u cijeloj priči najzanimljivije, ja sam reagirao na tekst u Stavu, a kao kutnjaci su se upalili ovdje spomenuti likovi. To me dodatno uvjerava da između njih i onih koji stoje iza Stavovog redakcijskog pseudonima „Mustafa Drnišlić“ razlike nema.

Vedran Filipović, Prometej.ba