Prolazi dan u kome facebook obiluje čestitkama i veličanjima žena, ističe kako su one nježniji i ljepši dio ljudskog roda a autori većine tih statusa su osobe koje nisu u stanju prepoznati nijednu od nepravdi nad tim dijelom čovječanstva koje se svakodnevno dešavaju. Nije li seksizam svakodnevna pojava u društvu? Nisu li komentari kojima se ženi preporučava da što prije završi sa školovanjem jer brak i rađanje ne mogu čekati, također svakodnevnica? Nisu li kućni poslovi koji ne samo da su neplaćeni nego i beskonačni baš kao Sizifov, još uvijek uglavnom na plećima žena? Ovo sve me asocira na ono kada Virdžinija Vulf kaže kako su neke od najnadahnutijih reči, neke od najdubljih misli u književnosti sišle su sa njenih usana; u stvarnom životu ona je jedva umela da čita i piše i bila je vlasništvo svoga muža. (Virdžinija Vulf, Vlastita soba). Ima, dakako, i slučajeva kad nepravdu ne prepoznaju ni same žene; ili su neosviještene ili (iskustvom) naučene da je linija manjeg otpora istovremeno i linija najudobnijeg položaja koliko god da je neudoban.

Malo šta razdražuje živce kao kad jedan tipični konzervativac ženu nazove nježniji pol a onda joj hladno prepustiti da rintači po kući od zore do zvijezde a za as u rukavu, na svaku raspravu o ravnopravnosti polova, uzime kliše ako hoćete da ste ravnopravne što ne idete u rudnike. Eto, ne idemo jer se tamo zna cijena satnice i radno vrijeme, a to nam nije fora!

Svi mi znamo nekoga ko će rado i iz samoljublja pokušati ocrniti i omalovažiti cijeli ženski pokret i borbu za ženska prava. Ali, utjeha je da to uglavnom osobe koje nikad ništa o feminizmu i iz feminizma nisu pročitale. Oni, tako iz finih građankih pozicija, morališu o cijelom jednom društvenom pokretu, omalovažavaju borbu koja traje decenijama i zbog koje se su mnoge žene žrtvovale. Tako je, naprimjer, prva feministkinja koja je od jedne moderne države zahtijevala ista prava za žene kakva imaju muškarci, Olimp de Guž, osuđena i giljotirana samo zato što je 1791. napisala Deklaraciju o pravima žene i građanke u kojoj je u svemu pratila tekst Deklaracije o pravima čovjeka i građanina. Ako se sjetimo da u Kembridžu 1937. godine ženski koledži nisu mogli biti dio Univerziteta a da je broj žena koje mogu dobiti univerzitetsko obrazovanje bio strogo ograničen dok takvih ograničenja nije bilo za muškarce, te da žene i kada polože sve predviđene ispite, nisu mogle dobiti titulu ispred imena B.A. koju su muškarci sa istim ispitima dobivali, uočit ćemo kako su naše živote kvalitenijim i lakšim učinile upravo žene okupljene oko ovog pokreta.

I promjene u svijesti su se desile. Sada je gotovo nezamislivo da iko iole razuman kaže onako kako je to rekao Aristotel: I treba da žene posmatramo kao bića koja su deformisana, iako ta bića nastaju prilikom redovnog prirodnog procesa ili Toma Akvinski: Izgleda da žena nije trebalo da bude stvorena kada je došlo do prvog stvaranja. Jer, Filozof je rekao da je žensko bezvredna i loša kopija muškog. A ništa što je bezvredno i loše nije trebalo da se stvori na samom početku, znači ženu nije trebalo stvoriti tokom prvog stvaranja; ili Hegel: Razlika između muškarca i žene je ista, kao i razlika između životinje i biljke... Žene se naravno mogu obrazovati, ali njihovi umovi nisu prilagođeni našim naukama, filozofiji, ili pojedinim umetnostima... Kad bi žene kontrolisale vladu, čitava država bi bila u opasnosti...

Današnji dan treba da bude podsjetnik na postignuća žena kroz historiju, ali i da podsjeti da borba nije i ne smije stati. Možda je sada nerealno očekivati proteste kakvi su organizovani 8.3.1908. u New Yorku kada je 15 000 žena marširalo i tražilo pravo glasa, kraće radno vrijeme i bolje plate. Žene trebaju da se osvijeste i ujedine, da zahtijevaju da ih se uključi u političke procese, da uslove političke stranke svojim glasovima ukoliko one ne ponude konkretna i ostvariva rješenja porodiljskih naknada, naknada za odgajanje djece i uspostave institucionalna tijela koja će se sistemski baviti rješavanjem problema porodičnog nasilja nad ženama, riješiti problem finansiranja sigurnih kuća... Borba mora biti individualna i svakodnevna; borba kao stil života. Organizacije koje se bave položajem žena u društvu da bi napravile realnu promjenu, svoje aktivnosti moraju prelocirati na sela a svojim ciljnim grupama označiti upravo žene sa sela. Mi kao društvo moramo podsticati djevojčice i mlade žene da se obrazuju i da se bave profitabilnim zanimanjima. Moramo naučiti prepoznavati nepravdu i neravnopravan položaj jednih u odnosu na druge, pa tako i žena spram muškaraca. Zapitate li se ponekad koja je to magična slučajnost da u svakoj trgovini većinu radne snage čine žene, ali su šefovi muškarci? Koliko žena je na važnim političkim pozicijama ili na čelu institucija a koliko ih je na kasama supermarketa, koliko vas ima ženu za poslodavca? Vidite, toliko ih je da i naziv zanimanja u ženskom rodu zvuči čudno.

Da li naše društvo možda samo iz kurtoazije neće izgovoriti ono što je izgovorio Aristotel ali će se ophoditi prema tome? U svakom slučaju, borba za ravnopravnost, za naše ljudsko dostojanstvo neka počne u kućama, na poslovima (ma kakvi oni bili), u javnom prevozu... I neka vas ne zavaravaju da trebate biti dama šaljući vam tako poruku da budete tihe, povučene, nevidljive jer takvo damstvo vodi sputavanju duha, ekonomskoj ovisnosti i ropstvu.

Lejla Reko, Prometej.ba