Bijaše davno kad u Žepču ustade neki od Boga nadahnuti Abdulvehab i iskaza stihove Čudan zeman nastade(...) zbog kojih plati glavom pred Dželaludin-pašom u Travniku 1821. godine.

Od tada do danas ovdašnji ljudi svih vjera i nacija, i begovi i raja, ne prestadoše se čuditi našem vaktu i zemanu; istini za volju, bilo je i povoda i materijala za iščuđavanje u protekla više od dva stoljeća. Jedan od znakova našeg današnjeg vakta i zemana svakako je i portal prikladno nazvan The Bosnia Times (bos. Bosanski zemani – prevod moj) pod uredništvom Nedžada Latića, novinara i publiciste iz Sarajeva. Kad bi ovo bila neka normalna država i društvo, te neki normalan zeman, navedeni medij i njegov urednik kao prikladnu re(d)akciju vjerovatno bi dobili tek tugaljivo slijeganje ramenima i zaobilaženje u širokom luku jer ispunjavaju sve sifate o kojima još studenti, jedva zagazili u dvadesete, uče u okviru predmeta o metodologiji istraživanja u društvenim i humanističkim naukama na temu procjene i odabira odgovarajućih izvora, štiva i literature: ko je autor napisa, kakav ugled uživa u svojoj oblasti kod nas i u inostranstvu, utemeljenost u relevantnoj literaturi, koherentnost, opća pismenost, prikladna metodologija i održivost zaključaka, naučna aparatura, da li časopis/knjiga imaju redakciju i/ili urednički savjet i ko ih čini, ko su recenzenti i sl. Danas kad je stolno izdavaštvo na dva klika udaljeno od svakog pojedinca s tastaturom i stabilnom internet vezom, ta su pitanja, kao i odluke bazirane na njima, posebno značajni.

Općenito uzevši, koliko i kako ja to vidim, Latićev angažman na polju novinarstva i publicistike u glavnim crtama ispoljava sve osnovne karakteristike žvake: u krvni sistem ciljane skupine čitatelja izravno upumpava šećer, diže osnovno raspoloženje i pruža trenutnu zadovoljštinu; jeftina je i posvuda dostupna za konzumaciju; u njenu pripremu po proizvoljnom receptu koji je poznat i jasan samo kuharu („malo između prstiju soli“) utrošen je apsolutni minimum truda i sastojaka; nakon što isišete hranjive nektare za tili čas - ukoliko ih uopšte ima - preostalu masu možete da oblikujete kako želite i koliko dugo vam drago, da pušete balone manje ili veće; a ukoliko na nju kojim slučajem (na)sjednete - poželjno u farmericama - bez obzira koliko se trudili da je uklonite, trajno će ostati mrlja.

Helem, tako bi bilo i ovaj put u vezi s Latićevim prilogom o kođoja zahuktaloj atmosferi glede izbora novog reisa da naš novinar i publicista, po dobrom starom adetu ondje nije na alaje spomenuo i svukao u blato cijeli niz ličnosti iz našeg javnog života, a osobito dvojicu koju poznajem lično toliko i tako da je veoma lako napuniti nisab reagiranja: Hilmu Neimarliju i Tarika Haverića. Adžeba, novinar i publicista koji je i sam bio izložen sramnim fizičkim napadima po sarajevskim sokacima i parkovima, neobično je hitar i rad drugima na čelo narisati metu.

Hilmo Neimarlija je tu, po ko zna koji put i između ostalog, prikazan kao ceribaša nekakvog socijalističkog stroja unutar Islamske zajednice u BiH u koji, po potrebi i prema rastegljivim i neuhvatljivim kriterijima članstva, stanu mnogi drugi: Karić, Bušatlić, Hafizović, Silajdžić, Hodžić i koznakojoš. Sve njih, navodno, Hilmo drži na vezi. Sve su to, Bože podrži!, ljudi živi i zdravi, sijede i učene glave, odvajkada hartiju mrče oštrim kalemima, daleko iznad potrebe svake da ih brani ili u ime njihovo zbori ovaj prezrivi i ubogi. Jedino se pitam ima li živa roba (da se, po mogućnosti, ne preziva Latić) koji vjeruje u te trice i kojekakovice?

Nešto drukčiji je slučaj s mojim prijateljem i kolegom Tarikom Haverićem: on nije u tom Hilminom konaku, premda dijele višedecenijsko prijateljstvo. Nema Latić ništa protiv toga da povuče liniju intimnosti između Haverića i Neimarlije; dapače! To mu se baš lijepo uklapa u koncepciju koju je namislio. Belaj je samo što to nisu sve linije koje je moguće povući. Nema nikakve potrebe da ja govorim u njegovo ime, osim u jednoj stvari: gnusnoj potvori koja ubrzano poprima konture smutnje (gore od ubistva, kaže Kur'an) da je riječ o islamofobnom auto-šovinisti. Takve optužbe u posljednje vrijeme pedala i grupica samozamišljenih instant pregalaca din-i islama, s inače golemim stažom u islamu (bezmalo es-sabikun el-evvelun!), kibernetskih neoharidžija iz fejsbuških i inih budžaka, pa je došlo vrijeme da se i o tome progovori. Dobar ukus nalaže da o tome nešto kaže neko drugi, a ne Tarik Haverić; neka, ja ću.

Koliko takva optužba ima veze s mozgom, slikovito pokazuje upravo navedeni Latićev tekst. Ondje on piše kako se grupa sarajevskih imama jedva suzdržala od javnog protesta zbog toga što je Tarik Haverić učestvovao i govorio na komemoraciji rahmetli Fikretu Karčiću u Vijećnici. U jezicima koji nemaju dual kao što je bosanski, množina su dva i više, do beskonačno. Nije mi poznato da Nedžad Latić sebe smatra imamom, pa sve što je potrebno jest da među sarajevskim imamima pronađe najmanje dvojicu koji se s takvom njegovom ocjenom slažu, a da bi zadovoljio minimalne uslove formalne tačnosti vlastitih navoda. To je kod nas poslovično lagan zadatak, ali ipak o toj grupi sarajevskih imama ne znamo ništa: ima li ih, koliko ih je, ko su i šta su tačno njihove zamjerke. Sumnjam da Latić gleda u donju granicu, a razložno pretpostavljam da teži beskonačnosti tako da je opći dojam nakon čitanja da je riječ o nekom imamskom maspoku koji je imao spreman arzuhal protiv organizatora komemoracije, ali je u posljednjem času odustao od predstavke jer bi istu Neimarlija kod reisa obatalio pa im se ne bi uhasulila na murad.

Smrt je zavoljela našu zemlju i komemoracija je bilo mnogo u posljednje vrijeme: mnogo i mučno za sjetiti se, poteško i nezahvalno za nabrojati. Ono što valjda zna svako jest da na njima niko ne učestvuje bez poziva; obično govore ljudi koji se smatraju najbližima umrlima: njihovi prijatelji i kolege, učenici, saradnici. Intimusi, što bi rekao Latić. Ako taj adet i ima neke izuzetke, ovdje to nije bio slučaj.

U svom tekstu Nedžad Latić rahmetli Fikreta Karčića opisuje kao našeg najboljeg poznavatelja šerijatskog prava. Evo dragocjene prilike da se s ovim njegovim mišljenjem, i s velikim zadovoljstvom, u potpunosti složim. Svako ko je i površno poznavao rahmetli Fikreta Karčića zna i to da je s Tarikom Haverićem održavao višedecenijsko prijateljstvo koje je u osnovi poziva potonjemu da za njegov Festschrift napiše prilog (obavljeno), te da se u Vijećnici obrati porodici i prisutnima (obavljeno). Koliko mi je poznato, oba poziva Haverić je dobio iz najužeg kruga porodice i organizatora i tu se nema šta dodati.

Vakat je da Latića suočimo s krajnjim konsekvencama njegovih napisa. Uče da posljedica riječi ima i onozemaljskih, ali ja im nisam posebno vičan. Mene zanimaju samo dunjalučke, a među smrtnicima grupno se nazivaju logika. Međer: najbolji poznavatelj šerijatskog prava kod nas decenijama je prijateljevao s islamofobnim auto-šovinistom? Malo li je, prijatelju!

Latića razumijem: misli su nam ko čeljad; muka dok se rode i stasaju, svako jednako drago, odreći se ne možeš nijednoga. Bome mi se ipak čini da će ovdje morati da bira - ili Fikret Karčić nije bio nikakav, a kamoli naš najbolji poznavatelj šerijatskog prava, ili Tarik Haverić nije nikakav islamofob i auto-šovinista. Neka sam odabere koje je tačno jer oboje, beli, ne može biti. Moji odabiri su jasni.

Uče da u islamu dobra djela ne prestaju smrću; eto, čini mi se da je i ovdje rahmetli Fikret Karčić, a posredstvom Nedžada Latića i mene, stao u odbranu svog dugogodišnjeg prijatelja Haverića od najgnusnijih zamislivih optužbi i potvora; i iz teške bosanske zemlje, rahmetli Karčić korisniji je i življi od nas mnogih što po njojzi još hodimo. Postrani sve drugo: ja ljepšeg i boljeg nasljeđa za nekoga ne mogu zamisliti. Neka mu je rahmet i laka teška bosanska zemlja.

Ahmed Zildžić, Prometej.ba