Nisu ni novine što su nekad bile. Ustvari, ništa više nije kao što je nekad bilo jer je od „nekad“ do danas prošlo 27 godina, minimalno. Ali zadržimo se na novinama. Prije su novine bile osnovni medij. TV dnevnik je trajao 30 minuta te pokrivao samo najvažnije vijesti „iz zemlje i svijeta“, a lokalnih televizija, interneta i portala nije bilo ni u znanstvenoj fantastici. Većina građana zato je kupovala novine. Postojale su one „republičke“ kao i one „federalne“ novine (ne one Republike ni one Federacije kakve imamo danas) i u njima je bilo svega i svačega. Također, svaki važniji grad je imao svoj list. U Tuzli to je bio Front Slobode. Građanima su možda i najvažnije bile lokalne novine s lokalnim temama. Moglo se pročitati koje se fabrike grade, koliki je rast industrijske proizvodnje, koliko je lica zaposleno, koliko je Tuzla potonula, tko nastupa u pozorištu, a tko u Domu kulture, kad su sindikalni izbori, gdje je koja igranka, gdje izložba slika, šta se „vrti“ po kinima, koji su problemi u gradu, šta se desilo u široj okolini, kako je prošla utakmica i kad je sljedeća...

„Nekadašnje“ novine bile su kritičnije od današnjih medija. Naravno, u Tita, Armiju i Partiju se nije diralo. Ali „diralo“ se u probleme i to tako konkretno, realno i kritički nastrojeno da bi današnji mediji mogli učiti. Ako su parkovi bili zapušteni, lokalne novine bi o tome i pisale, prozivajući odgovorne, bez razlike jesu li u partiji ili nisu. Tadašnje novine nisu bile čisto propagandno oruđe kao današnje. Bile su medij u kome jeste bilo propagande i to najčešće kad se obilježavaju godišnjice i praznici pa se pozivalo na bratstvo, jedinstvo i socijalizam, ali propaganda nije bila smisao postojanja novina, kao danas.

Bio je to jedan sasvim drugačiji svijet od ovoga danas. Čitati novine bilo je stvar prestiža i dnevni ritual. Novine su se čak i u WC nosile. Danas se više ne nose. Skoro svuda u svijetu opada broj prodanih primjeraka novina koje polako prelaze u online formu. Ovaj trend polako „kosi“ i svjetske novinske gigante poput New York Timesa ili The Guardiana. Zato je danas reći nekom bližnjem „Odreći ću te se preko novina“ zafrkancija. Nekad je to bila prijetnja i to realna, ostvarivana prijetnja. Mogu se naći i takvi oglasi gdje se djeca odriču roditelja, braća sestara (i obratno), roditelji djece, muž žene ili žena muža.

Danas reći nekome „U novine ću te stavit“ i dalje djeluje kao prijetnja jer neko ne radi dobro svoj posao pa „nek' svi vide kakvi ste“. Nekad ni to nije bilo tako. U novinama se zahvaljivalo, recimo doktorima ili kolegama s posla. Nedavno obećah i ja - „U novine ću vas stavit“. Red je da se ispoštuje, koliko je moguće, budući da nema više novina u koje mislim da vrijedi nekog staviti, bilo po nagradi bilo po kazni. Zato postoje portali poput ovog našeg Prometeja koji danas vrijede koliko i novine nekad, možda čak i više.

Također, danas mnoštvo čitatelja čita naslove više nego tekstove. I to nije ništa novo jer su se i nekadašnje novine „prelistavale“ na isti način. Tako ste vjerojatno iz naslova odmah pogodili koga stavljam u novine. Ali ne znate zašto. Sigurno vas to i zanima ako ste već dovdje stigli s čitanjem.

Danas smo navikli da se „u novine stavlja“ samo po lošem, samo kad nešto ne valja. Kad otvorimo bilo kakav medij, uključujući novine, očekujemo horore. Nema potrebe više čitati samo crnu kroniku i osmrtnice za loše vijesti. Koju god rubriku čitali, puna je loših vijesti. E baš zato što je to tako, mislim da je neophodno u novine stavit Arhiv Tuzlanskog kantona i to zato što je ova institucija pozitivno drugačija.

Idemo sad idemo na ono glavno. Zašto „stavit u novine“ Arhiv Tuzlanskog kantona? Obećanje „stavit ću vas u novine“ palo je nedavno. Došao u Arhiv, moj posao spreman čeka na stolu još od jučer, donio flašicu vode, napolju pakao, unutra je ok. Vodu začas iskapio. Prolazi kolega Ado, zaposlenik Arhiva, vidi da nemam vode, pita me „Hoćeš sok neki popit?“ Koliko god da su zaposlenici Arhiva TK ljubazni i dalje me svaki put ta ljubaznost iznenadi. Nisam uzeo sok, ali sam iz šale rekao - „A jeste vi ovdje neki fini ljudi. U novine ću vas stavit“.

Neko bi pomislio da je moj kolega Adnan Tinjić izuzetak kakvih svuda ima, ali nije. Svaki zaposlenik Arhiva TK je izuzetno ljubazan. Zaposlenici osobne probleme ostave na ulazu u arhiv. Prema svakom korisniku su ljubazni i susretljivi. Tko god dođe u arhiv bit će ljubazno pozdravljen, ponuđen da sjedne i upitan „Izvolite, kako vam možemo pomoći“. Riječ „nemoguće“ ne postoji. Na svaki zahtjev bit će odgovoreno sa u najgorem slučaju sa „Mi to nemamo ali možete pogledati kod...“ Čak i oni koji potpuno pogriješe instituciju će biti saslušani i upućeni na pravo mjesto. Svakom korisniku bit će dan savjet. Ako ne mogu pomoći, zaposlenici će uputiti korisnika onome tko može. U slučaju starijih ljudi koji se ne snalaze s današnjom birokracijom, ovi ljubazni ljudi će preuzeti obavezu na sebe, nazvati koga treba, poslati mail ili nazvati, iako to nema veze s njihovim poslom. Svaki dokument koji korisniku treba će skenirati i isprintati, svakoga će obavijestiti ako je bilo neophodno pričekati par dana. „Nazvat ćemo vas mi, ne brinite se. Da ne dolazite stalno“ je uobičajena rečenica.

Moj prvi susret s Arhivom Tuzlanskog kantona bio je prilikom pripreme rada za jednu konferenciju. Došao „grlom u jagode“. Jedino što sam znao je naslov teme. Gospođa Tidža (Hatidža Fetahagić) me uputila koje fondove bih mogao pogledati, svaki dokument mi ljubazno donijela. Išlo je dotle da je mene bilo sramota tražiti od žene da po 10 puta na dan ide „gore-dole“ sa sprata u prizemlje i nazad, i donosi mi dokumente. Kad god sam se izvinuo, odgovor je bio: „To nam je posao da vam pomognemo“. Nikad nije bilo „ne mogu danas“ ili „neću“. I kad su najumorniji ili u najvećoj gužvi, svi zaposlenici su jednako ljubazni. Vrhunac „problema“ je rečenica „Morat ćete malo pričekat. Izvinite.“

A nisam tamo patio samo gospođu Tidžu. Patio sam i Adu koji je pola prošle godine proveo skenirajući mi novine, izrezujući uslikane fotografije, snimajući mi to na USB ili šaljući preko maila. Svaki put jednako ljubazno i profesionalno. Bez histerije, bez fušeraja. Sam sebi bih dosadio, njima nisam. Ni kolegi Jasminu Jajčeviću ni ljubaznoj teti koja me ponudila jabukom, ni direktoru arhiva Omeru Zuliću koji uvijek pozdravi, upita šta radim i kako mi ide, da poneki savjet. Bez bahatosti, bez distanciranosti. Druge zaposlenike ne spominjem jer ne rade s korisnicima pa nemamo kontakt. Ali u kolektivu se osjeti da nema međusobnog „gloženja“ koje će se odraziti na klijenta. Na prozoru biblioteke arhiva u saksijama rastu ljubičice, zaposlenici se jedni s drugima šale i zafrkavaju, a atmosfera je pozitivna.

Pozitivan odnos zaposlenika pozitivno se odražava i na korisnike arhiva. Među nama nema naguravanja, nervoze ili netrpeljivosti. Sa svakim se može popričati, svako će svakome reći šta istražuje i zašto ga to zanima. Mnogi misle da u arhivima rade samo arhivisti i povjesničari. Međutim, nas od te stuke u arhivu je najmanje. Mnoštvo građana raznih struka dolazi u Arhiv Tuzlanskog kantona iz raznih razloga. Baš danas sretnem gospođu 50-ih godina koja istražuje prošlost svoje familije, pregleda matične knjige i traga za imenima. Nakon što sam se pozdravio s gospođom i smjestio na „svoju“ stolicu (koju izlizujem već jedno 4 mjeseca istražujući za magistarski), dolazi neki stariji djedica. Priča nam kako je rodom iz Maglaja, ali je srednju školu završio u Tuzli iz koje je otišao 1954. godine. Sad se prvi put nakon toliko godina vratio u Tuzlu i želi je ponovno vidjeti onakvu kakva je bila. Zanimaju ga stare fotografije grada, iz njegovog vremena. Ljubazni zaposlenici mu odmah donose monografije Tuzle i panoe izložbe o staroj Tuzli, pokazuju mu stare građevine. Usput nam djedica priča svoju mladalačku priču, pokazuje na fotografijama gdje je išao u školu, gdje je bio đački dom, kakvo je u njemu bilo suđe, gdje je bila bolnica, gdje medresa, kako su ulice izgledale tad... Iskreno, jedan od zanimljivijih i najsimpatičnijih susreta u arhivu. Kao putovanje kroz vrijeme s čovjekom koji kao da je prije nekoliko minuta stigao iz Tuzle 1954. godine.

Mnoštvo ljudi dolazi u arhiv u potrazi za starim skicama parcela, sudskim presudama, pretražuju fondove propalih preduzeća kako bi uvezali radni staž, traže opštinske odluke, zakone, pravilnike, službene listove, stare pisaće mašine... Ispravljaju uz pomoć zaposlenika arhiva greške drugih službi i institucija. Studenti povijesti često dolaze i koriste bogatu stručnu biblioteku arhiva. Studenti B-H-S jezika proučavaju stare rukopise. Neki korisnici dolaze iz teške potrebe, neki iz hobija. Pregledaju rezultate utakmica, čitaju članke o sebi i svojima iz tadašnjih novina, istražuju zdravstvo, čitaju o svojoj školi i slično. Mnoštvo građana arhivu na čuvanje poklanja stare fotografije i rukopise, daje intervjue o prošlosti u koju su upućeni. U arhivu živi prošlost jednog cijelog grada, zanimljiva i korisna kako profesionalcima tako i građanima.

I što je možda najzanimljivije, sve to nije tako zato što je neko od nas korisnika nekog potplatio, podmitio poklonom, poznavao nekog ili zato što „može trebat“ nekom od zaposlenika arhiva. Većina nas korisnika usluga arhiva smo samo obični ljudi, studenti, penzioneri, radnici, obični građani. Ne podmićujemo, ne donosimo poklone da bismo dobili što nam treba, nismo poznavali zaposlenike arhiva dok nismo prvi put došli, nismo na bitnim položajima (većina nas nije na nikakvim položajima). Čak ni usluge Arhiva u većini slučajeva ne plaćamo jer su besplatne. Kakvi smo svi zajedno, sigurno zaposlenicima arhiva privatno i osobno nismo baš nešto ni simpatični. Neki od nas moraju po sili vjerojatnoće biti i antipatični, ali to se u odnosu prema korisnicima ne osjeti. Svi imamo jednako ljubazan i profesionalan tretman, bez obzira tko smo, odakle smo, kako se zovemo i šta trebamo.

Arhiv Tuzlanskog kantona već tradicionalno funkcionira savršeno. Tehničke mogućnosti, financije i prostor nisu savršeni, ali zaposlenici jesu. Ova institucija obavlja svoj posao savršeno, baš onako kako treba, profesionalno i ljubazno. Rade kao „švicarski sat“, bez zapinjanja, bez „nema“ i „ne može“, bez frustracija. Svakom korisniku nastojat će pomoći, svaku grupu posjetilaca će primiti, svaki važniji datum obilježit će izložbom. Svakom građaninu i svakom profesionalcu na raspolaganju stoje i građa i zaposlenici Arhiva Tuzlanskog kantona.

I baš zato ih treba „stavit u novine“, ne samo da im se osobno zahvalim, nego kao primjer svim drugim institucijama. Zaposlenici Arhiva Tuzlanskog kantona mogli bi držati instrukcije drugima kako profesionalno i ljubazno raditi svoj posao. Arhiv TK jedna je oaza normalnosti i profesionalnosti u kojoj je užitak raditi. Tuzlanske novine Front Slobode imale su krajem 1980-ih rubriku „Da sam ja neka vlast“ gdje su pitali građane što bi uradili da su vlast. E da sam ja neka vlast, Arhiv Tuzlanskog kantona bio bi pravilo za sve, a ne izuzetak. Ljudi, svaka vam čast.

Autor: Dino Šakanović, Prometej.ba

(2.7.2017.)

Link na web i facebook stranicu Arhiva:

http://www.arhivtk.ba/?page_id=44

https://www.facebook.com/JU-Arhiv-Tuzlanskog-kantona-Tuzla-498899366808970/?fref=ts

Napomena: Nakon tehničkih problema usljed kojih su neki tekstovi nestali sa portala, ponovo postavljamo dio tih tekstova. Zbog toga su moguće greške koje su nakon prvog postavljanja na portal bile ispravljene.