Sve manje cijenimo jezik i zbog toga plaćamo cijenu. Ne vjerujemo u ono što izgovorimo, pa smatramo da je sve ono što se kaže, čita ili piše bezopasno. Pazi na svoje misli, jer one postaju riječi. Pazi na svoje riječi, jer one postaju djela. Pazi na svoja djela, jer ona postaju navike. Pazi na svoje navike, jer one oblikuju karakter. Pazi na svoj karakter, jer on postaje tvoja sudbina (M. T.). Ono što govorimo, čitamo i pišemo određuje ono što ćemo postati. Što više na riječi gledamo kao na bezopasne, to je njihova moć razornija.

Naše novine, televizije, debate prepune su nasilja do te mjere da onda kada neko optužuje nekoga ili ga vrijeđa mi to smatramo normalnim: to su samo riječi. Ali jedan kaže, drugi pokaže, treći gurne, četvrti krene, a peti ubije. A kriv je samo peti? U 67. broju Stava urednik Filip Mursel Begović, sa meni nepoznatom namjerom, vrši verbalno nasilje nad urednikom časopisa Školegijum, Nenadom Veličkovićem. Razlika između izražavanja stava i vrijeđanja je jasna – iza stava stoje argumenti i odgovornost. Stav ne čitam, ali mi je ovaj naslov privukao pažnju jer Veličkovića lično poznajem, znam kakav je kao osoba i kakve stavove zastupa, pa mi je unaprijed jasno da iza naslova ne stoji istina, već namjera da se neko ko ima drugačije stavove negativno označi: Nenad Veličković roditelje djece iz Konjević-Polja nazvao „neobrazovanim nacionalistima“. Da se radi o nasilju, a ne o iskazivanju stava, jasno je kada se pobroje ravnomjerno raspoređene riječi, grupe riječi ili rečenice, sa izrazito negativnom konotacijom, iza kojih ne stoji niti jedan argument. U nastavku izdvajamo neke od takvih primjera sa namjerom da istaknemo strategije kojima se ovdje služi, a koje se koriste da se osoba demonizira, a ne da se izrazi stav, argumentira ili pokrene polemika. Naravno da bi bilo najbolje (a i najpoštenije) navedene citate analizirati u njihovom kontekstu, otkrivajući pojedinačne strategije kojima se autor služi, a koje se mnogo bolje prepoznaju u kontrastima među dvjema mislima, međutim, u ovom tekstu za to nema prostora. Naša namjera je bila je da samo skrenemo pažnju na način na koji se konstruira verbalni napad, i način na koji se on prikriva, u nadi da će se iste strategije moći lakše prepoznati i u drugim tekstovima kojih je naša svakodnevnica prepuna. Izdvajamo 6 strategija kojima Filip Mursel Begović demonizira Nenada Veličkovića (brojevi ispred strategija odgovaraju brojevima ispred primjera):

(1) Nipodaštavanje nečijeg rada – umanjivanje vrijednosti osobe izražavanjem negativnog stava o njenom radu. (2) Ad hominem – logička greška negiranja istinosti neke tvrdnje ukazivanjem na negativne karakteristike ili vjerovanja osobe koja je iznijela tu tvrdnju ili bacanjem sumnje na njenu ličnost. (3) Demonizacija – označavanje nekoga kao neljudskog, s ciljem da se proizvede osjećaj prezira ili mržnje. U određenom smislu, sve navedene strategije mogu se tumačiti kao demonizacija. (4) Mi – Oni. Strategija koja prethodi demonizaciji. Njome se određena grupa označava kao dobra, a druga kao zla. Osoba koja se demonizira povezuje se sa drugom grupom, a oni kojima se obraća sa prvom. Time se stvara privid da ta osoba želi da nam našteti. Kao i kod demonizacije, stvara se osjećaj prezira i mržnje čiji je krajnji cilj poticanje na nasilje. U našim primjerima Nenad Veličković dovodi se u vezu sa srpskom ideologijom i njenim simboličkim prestavnicima, čime se aludira da predstavlja opasnost za Bošnjake. (5) Korištenje riječi sa negativnom konotacijom. Nećemo reći da neko laže. Reći ćemo da se ne slažemo s onim što je izneseno. Korištenjem riječi sa negativnom konotacijom izbjegava se susret argumenata na način da se pažnja odvlači u drugom smijeru. U slučaju sa riječi „laže“, ne obraćamo pažnju na ono što je rečeno, već na to da nas neko svjesno obmanjuje. Na taj način usmjereni smo na govornika, a ne na argument. (6) Slika je jedan od najsuptilnih načina obmane. Koliko puta smo se zaista zapitali zbog čega je upravo ta slika u tekstu, a ne neka druga? Ukoliko želimo da nekoga predstavimo kao opasnog, stavit ćemo sliku na kojoj je on ozbiljan. Zamislimo da je Begović stavio neku sliku Veličkovića na kojoj je on nasmijan. Da li bi postigao isti efekat? (Više o strategijama kojima političari, reklame, slike, tekstovi itd. nama manupuliraju možete pronaći u knjizi Marine Katnić-Bakaršić Između diskursa moći i moći diskursa).

Primjeri

(1) Nakon što je lansirao pokušaj nekog novog „pravopisa“ (...) (2) (3) (5) Čovjek skrivenih i opasnih namjera – podnaslov (...) (4) (5) skandal se dogodio kada je profesor srpske književnosti Nenad Veličković pokušao odgovoriti na pitanje (...) (4) Veličković se ne zalaže za prava bošnjačke djece u RS-u na njihov maternji jezik (...) (4) (5) on, zapravo, proglašava demokratsku borbu za pravo na maternji jezik nacionalističkom i minira legalno zalaganje Bošnjaka u RS-u za njihova prava. (...) (4) (5) optuživši tako roditelje iz Konjević-Polja da su nacionalisti (...) (4) (5) no tu nije bio kraj uvreda profesora (...) (4) (5) on borbu roditelja „nacionalista“ iz Konjević-Polja vidi uspješnom upravo zato što su oni „neobrazovani“. (...) kontinuirano imputira (...) (5) kako to javnosti podvaljuje Veličković! (...) (3) No, postoji njegovo suptilno, ideološko izjednačavanje (...) (5) što Veličković ignorira i pravi neprincipijelnu i netačnu uranilovku. (...) (2) Veličković pokazuje elementarno neznanje (...) (4) No, barem što se tiče relativiziranja, nijekanja i ukidanja bosanskoga jezika, primijećujemo da slični politički aktivizam pokazuje i destruktivni Milorad Dodik. (...) (3) (4) (5) zajedničko je to da bi rado bošnjačku djecu iz Konjević-Polja i „njihove neobrazovane roditelje nacionaliste“ lišili osnovnih ljudskih prava. (...) (5) U mnoštvu zbrkanih, nepovezanih i netačnih misli, Veličković (...) (2) (3) (5) i otkrio da ne razumije ili neće da razumije obrazovni sistem već da ga samo hoće iskorištavati za svoje ciljeve. (...) (2) Veličković pokazuje elementarno neznanje – podnaslov (...) (1) ne bi li legalizirao vrijeme za koje je plaćem od države, a koje troši da vodi vlastiti časopis. (...) (4) da li je slučajno da se na sličan način bosančica dovodi u pitanje, npr., i u Banjoj Luci i Beogradu?! (3) (5) Da Veličković podvaljuje i lažira činjenice sa skrivenim namjerama koje nisu časne (...) (5) izjavio notornu neistinu (...) (3) (5) u ime vrlo mutnog „anacionalizma“ (...) (2) Veličković bi se konačno, u paketu sa studentima prve godine književnosti, morao naučiti služiti barem primarnom stručnom literaturom, što ujedno znači da bi trebao početi nešto i čitati, ili još gore – naučiti čitati.

Povezano Suad Beganović: Filipova strujna priviđenja i halucinacije

Šta se zaista dogodilo?

O tome šta je zaista rečeno i kakvi su stavovi Nenada Veličkovića, te kako on predaje srpsku književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu od Filipa Mursela Begovića znam nešto više jer sam radio transkript te tribine (na osnovu audio zapisa napravio tekstualni) i bio Veličkovićev student, te čitao njegove tekstove i knjige. Tokom pet godina slušao sam Nenada Veličkovića kako razobličava srpski nacionalizam i pokazuje njegove posljedice. Svjedok tome je svaki student koji je ikada bio na njegovom predavanju i svaka osoba koja je bila u prilici čitati njegove tekstove. Međutim, ja sam uvjeren da Begović to sve zna, dakle da svjesno bira neistinu. Na prvom razgovoru tribine Neće jezik nego pravo, pod nazivom Jezik i anacionalizam, Nenad Veličković je pohvalio angažman roditelja Konjević-Polja ističući da smo na osnovu njihovog angažmana napokon shvatili da se promjene mogu zahtijevati od vlasti:

Da ponudimo jednu ideju da se trideset roditelja u Sarajevu skupi kao roditelji u Konjević-Polju – neće naša djeca ići u školu dok ne date našoj djecu četvrti program. Nećemo ni bošnjački, ni hrvatski ni srpski, hoćemo četvrti u kojem će biti istina, ne laž i u kojem će biti sve što treba, i jedni i drugi i treći, na način da mi iz toga izbacimo indoktrinaciju, a ubacimo činjenice i stvarno obrazovanje. Ovaj grad ima dvjesto pedeset, tristo hiljada stanovnika. Je l' puno očekivati da trideset roditelja kažu – naša djeca neće ići u školu? Vidjeli smo da može. Ako su mogli u Konjević-Polju da ne idu u školu, valjda može i ovdje. Zašto je moguće da roditelji sa pozicija nacionalizma traže i dobiju neka prava, a roditeljima sa pozicija anacionalizma ne pada na pamet? Moj odgovor je da su roditelji sa pozicija anacionalizma školovani, obrazovani ljudi, vrlo često situirani i u stanju da kompenziraju ono što njihova djeca u školi ne dobijaju. Onda oni privatno i individualno uspijevaju da njihova djeca dobiju obrazovanje koje je nad standardima ovog postojećeg i nemaju želju ni potrebu da se udružuju s bilo kim ni da traže neko generalno ili opšte rješenje. Ali to kada premjestite na politiku ili bilo šta, ti ljudi koji možda najbolje vide apsurde ovakvog obrazovanja, društva, probleme koji proizilaze iz nacionalizma, i sve se više uvećavaju, oni na neki način, iz nekog razloga nemaju dovoljno energije da se udruže politički.

Ono što možemo iščitati iz onoga što je rekao Nenad Veličković nije da je on srpski ideolog koji hoće da našteti Bošnjacima (za koje se u ratu borio), niti da on ima skrivene i opasne namjere, niti da podsjeća na M. Dodika, niti da oduzima bošnjačkoj djeci pravo na maternji jezik, niti da je nazvao njihove roditelje neobrazovanim. Nenad Veličković neko je ko vjeruje da su naši nesporazumi, a time i loš kvalitet života i obrazovanja, rezultat manipulacije vladajućih struktura nacionalnim osjećanjima. Zbog toga predlaže da se iz obrazovanja izbaci nacionalizam. Da sve čitanke, bile u Federaciji ili Republici imaju program u kojem će biti istina, ne laž i u kojem će biti sve što treba, i jedni i drugi i treći, na način da mi iz toga izbacimo indoktrinaciju, a ubacimo činjenice i stvarno obrazovanje. Njegovo je duboko uvjerenje da postoji grupa ljudi koja je to shvatila, koja je shvatila da je jedino rješenje da se zauzme pozicija anacionalizma, da se ne borimo za bošnjačku, hrvatsku ili srpsku Bosnu i Hercegovinu, već da se borimo za Bosnu i Hercegovinu u kojoj će naša djeca biti obrazovana, sposobna, sretna i zadovoljna. Ja se ne slažem da su ti ljudi obrazovaniji, mislim da to nema veze sa obrazovanjem, historija je svjedok da su nas terorisali i seljaci i doktori. Ne slažem se ni da su ti ljudi bolje situirani, moji roditelji, recimo, nisu bolje situirani od mnogih sa pozicija nacionalizma. Ali da nemaju želju da se udruže i da najbolje vide apsurde ovakvog obrazovanja, to se slažem. Jer, teško je nekome sa pozicije nacionalizma vidjeti da se ono u šta vjeruje koristi protiv njega. Ali to ne implicira da su ti ljudi neobrazovani. Recimo, Nenad Veličković je obrazovaniji od mene, ali ja nisam neobrazovan. Ukoliko kažemo da su Bošnjaci obrazovani, ne impliciramo da su Srbi neobrazovani. Ovakvo okretanje teze, manipuliranje rečeničnom strukturom i iščitavanje, imaju za cilj da na nepošten način stvore željenu sliku o Nenadu Veličkoviću. Ukoliko želimo da nekome prenesemo šta neko drugi misli, na nama je da ponudimo citat ili snimak onoga što je rečeno, a ne da objašnjavamo nekome šta je neko htio reći. Da li je gospodinu Begoviću palo na pamet da pita Veličkovića da li je to mislio pod onim što je rekao na tribini? Naravno da ne. Jer mu nije bilo u interesu da prenese istinu, ni da razjasni problem, a kamoli da ga riješi.

Armin Stefanović, Prometej.ba