Jedan od domišljatijih natpisa u ugostiteljskim objektima koji možemo vidjeti je: “Bakšiš nije grad u Turskoj!”. Riječ vodi korijen iz perzijskog jezika (riječi bahšiš, od bahšiden - dati, darovati), a na ovim prostorima udomaćila se kao turcizam bakšiš. Značenje je svima poznato – novac koji se daje preko utvrđene cijene kao nagrada za trud. U engleskom jeziku riječ za napojnicu je tip i često se, iako netačno, njeno porijeklo vezuje za akronim “to insure promptness”, koji je bio ugraviran na mesinganim ćupovima u Londonskoj čajdžinici iz 18. vijeka, kako bi bogatije mušterije bile uslužene prije drugih. Zapravo lingvisti kažu da je u engleskom jeziku riječ tip starija od pomenutog akronima i vjerovatno je u upotrebu ušla kao germanizam tippen.

Međutim, postoji nešto mračnija strana povijesti napojnica daleko i od istoka i londonskih čajdžinica. Ona je ostavština spoja ranog američkog kapitalizma, rasizma i robovlasništva. Bogati vlasnici prvih američkih željezničkih kompanija krajem 18. i početkom 19. vijeka, u cilju maksimizacije profita, u vagonima za ručavanje parnih vozova su zapošljavali “oslobođene” crne robove. Smatrajući ih nižom rasom, poslodavci su smatrali da njihova primanja treba isključivo da zavise od dobrovoljnih napojnica bijelih putnika koji su mogli koristiti ove vagone. Tadašnji dosta slabi radnički sindikati protivili su se ovakvom sistemu, no na kraju su izgubili borbu sa kapitalistima. Pobjeda kapitalista u ovoj borbi je klasno-rasistički temelj današnjeg postojanja napojnica, naročito u američkom ugostiteljstvu. Dakle, napojnice su nastale kao zamjena za plaću uposlenog, odnosno kao humanizacija odnosa prema radnicima koji su od poslodavca nedovoljno plaćeni. Zanimljivo, takav koncept napojnica ranije je bio nepoznat u društvima koja su makroekonomski socijalističkog ili lijevog usmjerenja ili imaju takvo nasljeđe. Također, napojnice nisu toliko prisutne u drugim branšama koje nisu na neki način srodne sa ugostiteljstvom.

Poticanje ličnog zadovoljstva potrošnjom vlastitog novca i davanje napojnica zbog smirivanja lične savjesti jer nas je uslužio nedovoljno plaćen radnik, djeluje paradoksalno. Ali i ovako napisano nepisano pravilo odaje rukopis “nevidljive ruke” - takav koncept će postojati dok za napojnice postoji tržište.

Međutim, da ne bi sve bilo na kritici, svaki put kada dajemo napojnicu, možda bismo se trebali sjetiti prvobitne ideje. Oni koji su nam pružili uslugu ili bolji proizvod su također ljudi koji rade svoj posao. Napojnicu u tom smislu dajemo njima radnicima, kao dodatak na dogovoreni iznos, jer smo dobili dobru uslugu, a ne da bismo subvencionirali lošeg poslodavca.


Mirza Krajina, Prometej.ba