Kada je Draško Stanivuković osvojio mandat gradonačelnika, Milorad Dodik mogao je na pobjedi čestitati sam sebi, sačekati 9. januar da gradonačelnik Banjaluke javno zahvali predsjedniku što je omogućio Banjaluci da postane domaćin centralne manifestacije za Republiku Srpsku. Potom bi najavili Zakon o glavnom gradu Republike Srpske, kao uvod u ustavne promjene. Skladno tome, Stanivuković treba da omogući povezivanje opozicione i vladajuće preduzetničke sfere u jedno nedjeljivo upravljačko tijelo s jedinstvenom perspektivom o daljem razvoju grada. Grupu vođenu sopstvenim strastima i razlozima bez perspektive o gradu u onom smislu koji je vidljiv i shvatljiv svima podjednako, bez obzira na pol, rod, seksualnu orijentaciju ili identitet stvoren u nacionalnom, vjerskom opredjeljenju.

Novom gradonačelniku biće najteže posmatrati grad očima onih koji nemaju takav imovinski karton i preduzetnički background roditelja. To ne znači da novom gradonačelniku neće biti teško shvatiti da on lično, ili gradski menadžer, ne mogu imati uticaj na izgled, namjenu i funkciju svojine grada veći od uticaja koji treba da imaju građanke i građani. Ipak, mora razumjeti grad kao prostor okupljanja, izražavanja, mišljenja i organizovanja svih njegovih građana, turista, privremenih rezidenata.

Naravno, sve to ima smisla pod uslovom da Draško Stanivuković ne shvata Devetojanuarsku paradu kao jedini događaj bitan za grad i njegovo stanovništvo – kao jedini događaj za masu i gomilu koji bi televizija prenosila tako da pokaže koju i kakvu masu i gomilu, koja i kakvu snagu i moć Banjaluka ima. I da usput (da li usput?) pokaže građanima i građankama drugih gradova da uopšte ne treba da se osjećaju uskraćeno za doživljaj umjetničkog događaja.

Priznaćete, ukoliko želi da osnaži svoj preduzetnički background, nema baš neku alternativu: nastaviti žmiriti nad činjenicom da je sve što RS navodno ima u Banjaluci upravo ono što je uzela od Banjaluke. Izuzev krila kliničko bolničkog centra, zgrade vlade, zgrade televizije, poneke cigle u univerzitetu… Uz to, čekati da ga ta ista RS, zadovoljna što u prosjeku nije u goroj ‘situaciji’ od Banjaluke, izabere za predsjednika i time ga natjera da prošeta dvjestotinjak metara do novog kabineta, u čijem dvorištu ima poseban, specijalan parking sakriven od pogleda građanki i građana. I ustupi mu budžet od desetak miliona maraka kojim može lično da upravlja kako želi.

Ako je Stanivukovićev preduzetnički milje dovoljno jak da mu papagajsko ponavljanje Dodikovih stavova može ipak da obezbijedi više publiciteta i bolji politički rezultat nego Vukoti Govedarici koji je to pokušao prije njega, to je već premija.

Naravno, ključno je pitanje šta misli Draško Stanivuković: da će njegov preduzetnički milje koji nije imao Vukota Govedarica omogućiti njemu, za razliku od Govedarice, da ponavljajući papagajski Dodikove stavove ima više glasova od Željke Cvijanović? Eh, ako Draško Stanivukoć misli da je gradonačelnik Banjaluke, to je već premija: dovoljno je da ćuti i sluša, ali građanke i građane. Tom logikom, u narednih osam godina imaće toliki porast broja stanovništva i takav razvoj grada da mu neće biti potreban nijedan drugi glas iz RS za mjesto predsjednika. Bio bi to pun pogodak neoliberalnog kapitalizma: gradski menadžer upravlja projektima, gradi se samo za zajednicu potrošača, gradonačelnik je performer broj jedan, međunarodni mediji moraju izvještavati o tom jer predstava, filmova i koncerata o kojima bi vrijedilo izvijestiti za međunarodnu javnost nema. Ali, eto, nema barem ni stranih turista, pa svako može izaći po navici na svoje mjesto, da konobar/ica ne pita šta pije. I da se pojam međunarodno shvati nekako, simbolično, kao prostor među ova tri konstitutivna naroda.

A zar nije bolje tako? Graditi sprat po sprat stambene zgrade ili tržnog centra svaki dan, narednih deset do petnaest godina, da se ljudi naviknu. A ne okupiti najširu društvenu zajednicu u raspravu o izgledu i korištenju javnog prostora, pa da stanovništvo opominju kojekakve notifikacije: Rammstein na Trgu Krajine, Tool na Kastelu, internacionalni pozorišni festival u novoj zgradi pozorišta, queer art u novootvorenoj Gradskoj galeriji, Evropsko prvenstvo u rukometu u novoj sportskoj dvorani, ili snimanja u prvom filmskom gradu. Realno, koji bi gradonačelnik s takvom reputacijom uopšte postao predsjednik RS? I ako bi se 9. januar brendirao kao najposjećenija svečanost u gradu s takvim programom?

Na kraju krajeva, sve to može online ili van Banjaluke, kao inicijative za samozapošljavanje i subvencionisanje socijalnog preduzetništva. Samo kvadrat stambenog prostora s cijenom 3000 KM ne može online. Ni fabrike, pogoni, modna i drvna industrija, ali o tom po tom, treba neki prijedlog sačuvati za opšte izbore.

Ljupko Mišeljić, Prometej.ba