Bear Grylls, Bosnian edition
Fanovi kompjutorskih igara vjerojatno poznaju „Sniper Ghost Warrior 2“, igricu nadahnutu snajperskim ubijanjem civila po opsjednutom Sarajevu (u medijima su autori ovu igricu okitili epitetima: „cool, zabavna i holivudska“, „mješavina zabave i realizma“), koja nam priča dirljivu priču o američkom snajperistu koji spašava stanovnike grada od srpskih snajperista.
Međutim, iako poučen dosadašnjim iskustvom s ratnim igrama nisam očekivao ništa dobro, „This War of Mine“ se pokazala kao sasvim drugačija u odnosu na ostatak žanra. Ovdje glavni igrač nije u ulozi elitnog komandosa koji nastoji brutalno pobiti sve što mu stoji na putu, nego u ulozi bespomoćnog civila čiji je jedini cilj preživjeti opsadu grada. Osvježenje je to u odnosu na većinu pucačina u kojima se civili tretiraju ili kao zrak ili kao pasivan dio grafike koji se poput zombija kreće neovisno o razmjeni paljbe. Igrica je locirana u fiktivnom gradu Pogorenu, no upadljivo je nadahnuta opsadom Sarajeva 90ih. Za vrijeme igre čak se mogu prepoznati neke sarajevske zgrade i njihova oštećenja (npr. zgrada Vlade). Grafika i zvučna podloga igre se, s crno-sivim apokaliptičnim prizorima, elegičnom glazbom, lavežom pasa, promuklom pucnjavom u daljini, potrudila što vjernije dočarati sumornu atmosferu grada pod opsadom.
Sama igra je nepredvidiva, nema sigurne pobjedničke ni gubitničke strategije: može se igrati na pošten način, razmjenom sredstava i uzajamnom pomoći, može se i ubijati druge i krasti, nijedna strategija ne garantira preživljavanje. Igra se, prema autorima, fokusira na moralne odluke s kojima se ljudi moraju suočiti da prežive, tipa: imaš malo lijekova ili hrane i moraš odlučiti da li ih dati supruzi ili majki dvoje djece koju ne poznaješ. Ili: da li umirućim starcima ukrasti namirnice da bi se spasilo izgladnjelu djecu iz svoje grupe? Da li sa strane šutke gledati kako pijani vojnik prijeti ženi na ulici, ili se umiješati i riskirati život? Likovi su u igrici cijelo vrijeme besani, gladni, žedni, depresivni, umorni, paničare. Danju se zbog snajpera ne može izaći iz skloništa, a svaku noć po jedan igrač mora ići tražiti namirnice s kojima bi se mogao preživjeti sutrašnji dan. Taj pothvat je ugrožen snajperistima koji vrebaju i noću, uličnim bandama koje začas banu i lika ili ubiju ili opljačkaju. Naravno, može se i sam napraviti oružje i ubijati i pljačkati druge. No, oružje je teško nabaviti, još teže napraviti, a ako se nekoga ubije, likovi reagiraju depresijom, nepredvidljivim ponašanjem, samoubojstvima.
Jedan od autora, Pawel Miechowski iz varšavskog „11 Bit Studios“, ističe kako ova igra nije napravljena radi zabave, nego da potakne ljude na razmišljanje i probudi svijest o besmislenosti rata. Mnogi su igru stoga prepoznali kao neku vrstu alternative protiv mainstreama ratnih igara, i zbog toga je pozitivno ocijenili. Autori su se potrudili da igra bude što originalnija: razgovarali su sa svjedocima raznih sukoba, čitali stručne članke (o sukobima u Siriji, Iraku, Ukrajini, opsadi Staljingrada, životu u varšavskom getu), konzultirali stručnjake. Igra donekle ima i informativan karakter: kroz igru se pojavljuje mnoštvo informacija o opsadama, preuzetih iz stručnih članaka. Autori smatraju kako je video-igrica moguća forma umjetnosti današnjice i medij spreman za evoluciju, za zahtjevnije teme, a ne samo za puko ubijanje slobodnog vremena.
{youtube}gotK5DLdVvI{/youtube}
Bilo je i kritika. Neki smatraju kako se radi o „klasičnom primjeru profitiranja na tuđoj nesreći“, za što, barem što se tiče BiH i Sarajeva, ne manjka primjera. Jedan takav je sramotna reklama za golfa, koju je 1994. u Sarajevu snimila jedna njemačka ekipa s porukom kako je golf toliko dobar auto da „može voziti na staro ulje, bez pola dijelova, po nemogućim uvjetima.“ (Lucić, „Između neba i granata II.“, 681) No, ne bih baš rekao da se ovdje radi o tome. Uredniku igre ideju je dala njegova baka koja je preživjela nacističku okupaciju Poljske. Tim koji je razvio igru dolazi iz Poljske, zemlje čijim se građanima nakon loših povijesnih iskustava nije nemoguće iskreno uživjeti u poziciju žrtve i na osnovu te ideje napraviti simulaciju tipa „This War of Mine“.
Neki su opet prigovorili da u igri nedostaje stvarnih životnih priča i da su autori čak uljepšali stvarnost, izostavivši neke aspekte opsade, poput silovanja ili nasilnih smrti djece. Autori tvrde kako je „priča strašna i bez toga“ i kako cilj igre nije što vjernija reprodukcija nasilja nego poticaj na razmišljanje. Tu dolazimo do još nekih pitanja: kakav je ovo svijet u kojem ljudi na razmišljanje i suosjećanje moraju biti poticani stvaranjem virtualnih svjetova, kako to da mnoge moderne ljude više dirnu strahote viđene u igrici ili filmu, nego strahote iz stvarnog svijeta? Postoji i opasnost da ljudi ovu igru ne shvate kao poticaj na razmišljanje, nego samo kao novo „iskustvo“ koje još nisu probali. Danas postaje sve veća i sve nekontroliranija težnja za što direktnijim, što stvarnijim iskustvima igre kod igračke populacije. Pa se onda dogode primjeri kao što je reklama za opskurnu PC-igru „Šest dana u Faludži“ (irački grad u kojem je u američkoj ofenzivi 2004. poginulo 40 američkih marinaca i preko 1000 Iračana), koju su kreatori opisali kao „najbližu borbenom iskustvu u Iraku bez odlaska u rat“. Kakvi to ljudi maštaju o iskustvu sudjelovanja u masakru, i kakvi su to ljudi koji im nastoje ispuniti takve maštarije? Ta današnja luda trka za uvijek novim eksperimentima i neisprobanim iskustvima ide sve dalje, pa ne bi trebalo čuditi ako jednog dana dočekamo svijet sličan onome iz filmova „Gamer“ ili „Trkač“, u kojima se u igricama ubijaju živi ljudi radi što izravnijeg i novijeg iskustva korisnika. I munjevita evolucija grafike video-igara, koja samo što nije zagrabila u domenu stvarnog svijeta, pokazuje slične tendencije razvoja.
Razmislimo sada u jednom drugačijem smjeru: ako se ovakvim igricama zaista želi kod igrača razviti suosjećanje i razumijevanje za društva kakvo je BiH, zašto reproducirati samo slike iz prošlosti, zašto ne stvoriti simulacije koje će pomoći razvijanju osjećaja kod igrača za bh. sadašnjost? Idealna bi u tom smislu za nova iskustva zainteresiranim zasićenim ljudima modernih razvijenih društava bila igra koju ćemo nazvati „Bear Grylls: Bosnian edition“. Bear Grylls je, za one koji se nisu odmah sjetili, onaj tip što pred tv-kamerama uz minimalna sredstva preživljava u raznim negostoljubivim destinacijama svijeta. Glavni bi junak ove igre, kao u „This War of Mine“, kao jedini cilj imao preživljavanje. Igrati se može u hard i very-hard modu (very-hard mode predstavlja preživljavanje u ulozi pripadnika manjine koji se pokušava vratiti na predratno mjesto boravka odakle je protjeran u ratu). Igra počinje kad glavni junak gubi posao za koji mjesecima nije dobivao plaću, jer je njegov gazda privatnik odlučio djeci priuštiti najnovijeg BMWa i skijanje u Švicarskoj. Našem junaku djeca kreću u školu, a sve mu je teže nabaviti osnovne namirnice, jer cijene neumoljivo rastu. On zato obavlja fizičke poslove, pozajmljuje novac, katkad vješto izbjegavajući one koji su mu novac pozajmili. U igri ima još opasnosti, kao što su ulično nasilje alkoholiziranih huligana ili gradski derbiji. Postoje i razne skrivene prepreke, poput nevidljivih zidova između njega i likova koji nemaju iste etničke i vjerske specifikacije kao on. Tijekom igre naš junak uglavnom igra u sigurnom silent-modu, a tek ponekad uključi protest-mode i zajedno s drugim igračima izađe na ulice. Jedna od popularnijih strategija u ovoj igri je promjena environmenta iz BiH-moda u EU-mode. No ta strategija donosi nove zamorne prepreke, poput birokracije, koja našeg junaka često navodi na krivi trag, te novog posuđivanja da birokraciju isplati. Što mislite, da li bi ovakva PC igra potaknula igrače na suosjećanje i solidarnost s likovima iz nesretnog „Bosnian Edition“-a?
Možda bi se tada pobunili neki bh. građani, ističući kako igra jednostrano prikazuje BiH i kako ima i pozitivnih primjera tzv. tranzicijskih pobjednika i uspješnih biznismena u ovoj zemlji. Tada bi se pojavilo novo izdanje igrice, inspirirano popularnim „Football Managerom“, pod nazivom „Bosnian Manager 2014.“. Kao što uspješan FM raspolaže svojim igračima kao malenim fajlovima, tako i naš „Bosnian Manager“ barata bh. građanima kao imenima i brojkama, nagrađujući njihove dobre igre i vjernost. Na početku ove igre glavni lik preuzima jednu stranku, baš kao u FM-u daje populističke izjave javnosti i daje prazna obećanja, gradi vile, rezidencije i akademije (umjesto stadiona u FM), sklapa razne ugovore i koalicije sa svim, svakim i svačim, novcem kupuje mir u privatnom životu, obilazi rezidencije vjerskih poglavara-vođa navijača, i kupuje njihovu podršku među navijačima, i sl. A ukoliko mu u igri ne ide dobro, onda ide na „Editor“ i naštima u svoj tim sve najbolje specifikacije i svojim, izvorno lošim igračima, štima najbolje pozicije i kvalitete. Kao i u originalnom FM, tako ni ovdje nema kraja igre; cilj igre je što duže se održati na čelu svim sredstvima.
Pretpostavljam da bi mnogi unesrećeni bh. građani i sami rado zaigrali „Bosnian Manager“, bar radi virtualne satisfakcije, slične onoj koju igranje FM Managera pruža ljubiteljima nogometa koji nemaju talenta da ga igraju ili treniraju klubove. A ne bi bilo loše ni da politički menadžeri koji upravljaju BiH pokušaju odigrati koju rundu „Bear Grylls: Bosnian Edition“-a, ako ništa, bar da virtualno osjete kako je biti maleni čovjek kojim oni upravljaju. Najbolja bi ipak igra bila kad bi bar na tjedan dana u godini bh. političari i tajkuni zamijenili uloge s ugroženim običnim građanima BiH. Da li bi nakon jednog takvog socijalnog eksperimenta razvili malo više osjećaja za njih? Slično, i one među građanima koji stalno pričaju o politici, a ne poduzimaju ni ono najmanje što po svojoj građanskoj odgovornosti mogu, trebalo bi staviti na čelo države pa, izvolite, evo riješite sve probleme onako kako pričate svaki dan. Da li bi se nakon jednog takvog neposrednog iskustva razbudila njihova građanska svijest i odgovornost?
No, ovdje već nedopušteno prelazimo granicu igara i realnosti. A ta će granica, unatoč svim dostignućima grafičkih simulacija, ipak ostati nepremostiva, koliko god igrači ponekad željeli da je njihova igra stvarnost. Osnovna razlika se sastoji u tome da se igra poput „This War of Mine“ uvijek može ugasiti ili restartirati jednim jedinim pritiskom dugmeta, dok se strahote koje su proživljavali građani Sarajeva 90ih nisu mogle tako lako izbjeći. Mnogi stanovnici BiH i dan-danas požele da je njihova stvarnost samo ružan san, ili igra koja se može izmijeniti pritiscima dugmadi na nekom višem planu. I stoga očajnički pokušavaju dosanjati ili izmoliti neki restart, esc, close, ali tamo gore tipke kao da su se trajno pokvarile.
Autor Marijan Oršolić
Prometej.ba 12/2014