Razmišljamo ovih dana u besposlenoj dokolici o smislu krhkoga čovječjeg predanja i povjerenja u stvarnost koju zovemo Bogom. Stvari su tu kompleksne, barem onoliko koliko je kompleksna i povijest ljudskoga roda, na mnogim mjestima, dakle, tamna, a na drugim iskonstruirana i izmišljena naknadnom pameću kao i marljivim doprinosom pobjednika. I u povijesti ideje Boga ima pobjednika i gubitnika, to znamo kako iz povijesti Crkve, tako i povijesti islama, a sigurni smo da je bilo tako i drugdje.

Kada svoje sumnje stavimo na razinu svemirskih, zastrašujuće velikih i jedva mjerljivih procesa, od teorije Velikoga praska, nastanka milijuna galaksija i u njima milijuna sunaca, širenja svemira sve do, znanstvenici pretpostavljaju, njegovog postupnog hlađenja i konačne smrti (ili moguće obrnutog procesa), sve smo sigurniji da boga više ne možemo naseliti niti u jedan od praznih džepova našega neznanja. A ono je još uvijek zasigurno veliko. Izgleda da sve ipak možemo objašnjavati, i to radimo sve uspješnije, ne uzimajući Boga za pretpostavljeno rješenje i temelj stvarnosti. Mnogima je tako ideja o postojanju nekakvoga božanskog plana za čovjeka, kako za vrstu tako i za pojedinca, neuvjerljiva, znanstveno nedokaziva i naprosto smiješna.

Znanje o cjelini, božanska je perspektiva i upravo tu se susreću i padaju i vjera i znanost. Niti jedna nema znanje o cjelini i svako prisvajanje prava na cjelinu u sebi je, ovisi kako se uzme, i bezbožno i neznanstveno

Znanje o mehanizmima nastanka i razvoja našega svijeta te o njegovom nesumnjivom kraju ne ostavlja prostora za tamo nekakvoga Boga koji stvara, djeluje, pokreće, a kamoli za jednoga koji je zainteresiran za sudbinu i najmanjeg od najmanjih ljudskih bića. Svijet u čije je temelje utkano nesavršenstvo, trajna nesigurnost - niti jednog trenutka nismo sigurni da nas upravo sad neće udariti kakav asterod i izbrisati život na Zemlji, što se ovomu planetu dogodilo već pet puta - zatim neumoljiva patnja nebrojenih anonimnih ljudskih života koju su opet nerijetko uzrokovali upravo vjernici, snažni su argumenti za jedan ateistički pogled na svijet.

No, što misliti o ljudima, poput npr. češkoga teologa Tomaša Halika, koji postavljaju ista pitanja kao i ateisti (a ona su brojna i ozbiljna), s njima se slažu „gotovo u svemu“, ali i dalje, dapače, unatoč tomu, vjeruju u Boga i svoje živote ravnaju prema njegovim zahtjevima? Nije li to pomalo šizofreno ili u najmanju ruku naivno? Ili je naprosto riječ o kukavičluku ili lijenosti duha?

Prije davanja odgovora, ako je to uopće mogućno, treba podsjetiti da su naše današnje sumnje bile i sumnje ljudi koji su živjeli daleko u predznanstvenom dobu, još davno prije nego što je otkriveno da Zemlja 'kruži' oko Sunca i koliko je ona malen kamenčić u rastućem svemirskom prostranstvu. Dovoljno je otvoriti samo nekoliko stranica iz Knjige Sirahove i Knjige mudrosti, a tu je i vječno pitanje Jobova svih vremena: Zašto pati nevin čovjek? No budimo pošteni, ta pitanja i sumnje iznošene su ipak vjernički i pred Bogom, prigovaralo se i optuživalo samoga sebe za malovjernost i ograničenost, manjkavost i neznanje o cjelini stvari. Znanje o cjelini, pak, božanska je perspektiva i upravo tu se susreću i padaju i vjera i znanost. Niti jedna nema znanje o cjelini i svako prisvajanje prava na cjelinu u sebi je, ovisi kako se uzme, i bezbožno i neznanstveno.

Za one koji žive šizofreniju svekolike upitnosti stvarnosti i ustrajavanja u vjeri u božanski plan treba postaviti još nekoliko pitanja: Je li moguća ateistična vjera, vjera koja ne zahtijeva apsolutnost, koja uključuje nesigurnost vlastitoga znanja, koja je puna skepse i prema sebi i prema slici Boga i svijeta koju gradi svatko od nas u duhu svoga vremena? Slici koja je, time što je nesavršena, nepotpuna, ujedno i nužno lažna. I može li se razmišljati o Bogu, ovaj put ne kao o svjetlosti, nego kao o 'nepoznatoj sili' koju naše oči ne mogu vidjeti jer je toliko snažna da joj niti jedna zraka svjetlosti ne može pobjeći. U takvim silama u svemiru, a zovemo ih crnim rupama, neki znanstvenici vide uporišne i pokretačke sile čitavoga svemira.

Naravno, ova krnja metafora ima smisla samo dok se jednoga dana ne otkrije što su zapravo crne rupe i onome tko vjernički postavlja barem neka, ona važnija, pitanja kao i ateisti. Pouzdanih odgovora zasad za crne rupe nema, a za Boga ne može ni biti, ali ima nešto, mada su Apostolove riječi već odavno izlizane i izgledaju potrošene, u čemu vidimo smisao: „vjera, ufanje, ljubav, to troje, ali je najveća među njima ljubav“. Unatoč sveopćoj nesigurnosti i nemoći pred velikim silama koje su i nas oblikovale, držimo da čovjek ima mogućnost, sasvim neopravdano, da slobodno izabere povjerenje u život, Boga i ljude. Nasuprot grču svih vrsta fanatika, antiznanstvenih vjernika i antiteističnih nevjernika, čovjek može opušteno, ali predano, ljubiti i biti za druge. Vrijedi pokušati, pa ako i dokinemo Boga.

Autor: Juro Mirković