Kako se u BiH lagano približavaju još jedni opći izbori, red je da se još jednom podsjetimo, rekapituliramo, što su to dosadašnji osvajači vlasti u ovoj zemljici napravili u poslijeratnom periodu i da li se išta promijenilo u četiri godine od zadnjih općih izbora.


Bit dosadašnjeg učinka vladajućih (poslije)ratnih struktura u BiH se može lijepo opisati metaforom - vatrogasaca. Naši su vladajući političari poput villain-vatrogasaca. Najprije su u ratu njihovi politički projekti gasili tuđe živote i tuđa ognjišta, a sada gase tvornice i budućnost novih generacija. Sve se lagano gasi, od nekadašnjih olimpijskih vatri oko Sarajeva, kad smo iznenadili svijet besprijekornom organizacijom ZOI, do poduzeća, industrije, poljoprivredne proizvodnje, kulture, kvalitetnih medija, građanskih plenuma osnovanih tijekom protesta u veljači, kritičkog mišljenja, duha, nade. Lagano se gasi i dinamika života u BiH. Sve je više zamračenih i zaključanih kuća u nekoć živim selima ove zemlje. Otišli ljudi za Njemačku, Austriju, Švedsku, Kanadu. BiH se lagano pretvara u divovsko vikend naselje u kojem će na kraju izgleda opstati samo lokalni rendžeri (tipa Kusturice u Mokroj Gori) i njihovi poslušnici.


Vladajuće etnokleptokratske strukture su u jedva 20-ak godina pretvorili BiH u nenastanjivu zemlju, zemlju-fikus. A ništa se bitno nije promijenilo ni u zadnje četiri godine. Prema istraživanju Istinomjera, u tom su periodu političke stranke u BiH ispunile tek 3 (da, TRI) % predizbornih obećanja. U tom se periodu vlast bavila uglavnom formiranjem koalicija, pa onda posljedicama rasturanja tih koalicija (smjene i hapšenja manjih riba u političkoj močvari), pa onda opet formiranjem koalicija i opet njihovim rasturanjem. Budžet je opet raspljačkan, obećanja narodu, ali i stranim političarima i investitorima, pa i obećanja jednih drugima, opet su izigrana.


Posljedica njihovih političkih igara: sve lošija socijalna situacija, propadanje zdravstva i obrazovnog sustava koji proizvodi isključivo kadrove za biro za zapošljavanje, hipertrofija javnog sektora, rast nezaposlenosti (BiH je europski rekorder po broju mladih bez posla, i vjerojatno rekorder po broju nezaposlene visokokvalificirane snage), masovan odljev mladih, ali i starijih građana koji čak napuštaju za naše uvjete solidno plaćene poslove i odlaze u zemlje s boljom atmosferom i budućnošću. Zatim, blokirana država tjera strane investitore, onemogućuje kredite od kojih država živi, pa skoro više nitko ne želi povjeriti novce u tako nesigurne ruke kakve su one bh. političara. Ovim ljudima da date Saharu da njome vladaju - da parafraziramo M. Friedmanna - za koju godinu bi se u Saharu morao uvoziti pijesak, koji bi se plaćao kreditima, pronađene bušotine nafte i koncesije na oaze bi se prodale strancima za par deva i kokosovih oraha, a oni bi se bavili zaštitom naziva i prava na samoopredjeljenje pustinjskih plemena.


Još jedna metafora koja bi se nažalost mogla primijeniti na ovu zemlju je – zatvor. BiH sve više liči na jedan divovski zatvor, konc-logor, u kojemu su oni koji bi trebali biti u zatvorima napravili od države zatvor u kojemu su oni upravitelji, i u kojemu politički izbor građana izgleda kao izbor osuđenika na smrt kome nude injekciju, strijeljanje i vješanje, u kojemu su građanima, poput nekoć Mandeli, zazidani prozori da ne bi vidjeli mogućnost boljeg društva. A građanima je na umu samo bijeg iz tog zatvora. I zato se onaj mladi bh. čovjek koji se uspije dokopati neke druge države osjeća kao glavni lik iz „Iskupljenja u Shawshanku“, koji, odležavši nevin 18 godina u zatvoru (simbolično zar ne, kod nas je već 19-a godina postdejtonske robije) bježi kroz kanalizaciju (savršen simbol za probijanje kroz birokratsku džunglu, potrebno za evakuaciju iz BiH) i na kiši procvate od nevjerojatne sreće i zadovoljstva.


Zato su se, umjesto izgrađivanja kakve-takve države u BiH, političari i u prethodnom mandatu predano posvetili osobnom bogaćenju i vlastitim interesima. Nedavno su novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iznijeli ogorčavajuće podatke o ogromnim ušteđevinama istaknutih političara, koji demonstriraju svu širinu jaza između vladajuće kaste i siromašne većine društva. Mnoga od tih sredstava političari su stekli ili nelegalno, ili preko zakona koje su sami izglasali, omogućivši sebi visoka primanja, regrese, naknade za odvojeni život, jubilarne nagrade i „bijeli hljeb/kruh“ (sramotno primanje plaće do godinu dana nakon prestanka javne funkcije).


f10726289 717723331615305_1530720970_n


Pa zašto se onda ljudi koji su napravili sve ovo demokratski ne zamijene, zašto se uporno daje prilika jednima te istima, unatoč svemu što su napravili? Ovo pitanje treba postaviti ponajprije našem tzv. „malom čovjeku“, kako se on tako često opisuje u svojim jadikovkama kad dobije priliku u medijskom prostoru. Taj „mali čovjek“, nezaštićen, ugrožen, ponižen, siromašan i ugnjetavan, predstavnik je preko 90%-tne većine u BiH. Taj mali čovjek konstantno gunđa protiv vlasti koja je bezobrazna, pokvarena, korumpirana.


I onda dođu izbori. Na kojima više tih malih ljudi svojim glasom mogu složno svrgnuti s vlasti one protiv čijeg su bezobrazluka gunđali protekle četiri godine. No, tada, pred izbore, ti mali ljudi počnu kalkulirati. Dio njih razmišlja u stilu „ovi će svakako dobiti i sa mnom i bez mene“, i ponovno daje glas najgorima. Dio njih preko noći zaboravi na četiri godine gunđanja i nezadovoljstva i vođen narodnom mudrošću ustanovi da može i nešto ušićariti, kad je sve već „unaprijed odlučeno“ i „kad se ništa ne može promijeniti“. Pa proda svoj glas za 50-100 KM, paket hrane ili ulja, par kobasica i ćevapa (btw. navodno su aktivisti SDA na skupu u Živinicama nedavno odbili uslužiti ćevape gladnim građanima koji nisu imali člansku kartu stranke), besplatno piće na skupu, ili par metara drva pred zimu (kažu da aktivisti SNSD-a kamionom razvoze drva po selima oko Bijeljine), što će iduće četiri godine otplatiti s masnim kamatama.


Redovno oni koji najglasnije galame protiv vlasti, kada se treba organizirati i ponuditi neku alternativu, izgovaraju se sa „zašto da se ja zamjeram partiji“, „nemoj mene, nisam ti ja za toga“, i sl. Kad treba nešto konkretno poduzeti, odjednom iščezne onaj obljetnicama vojnih pobjeda iz prošlosti i sportskih pobjeda iz sadašnjosti konstantno napumpavani nacionalni ponos i inat, a izmili sva sila kukavica, koji ne smiju pisnuti pred nasilnikom iz vlastitih redova. Dio njih će u općoj izgubljenosti još i rezonirati s „ovi su ipak naši!“ i „pa svi kradu, a samo se na naše digla buka“.


Većina njih na kraju glasa iz straha za one najgore, podsjećajući na isprepadanu ženu koja trpi zlostavljanje muža krijući modrice od susjeda rezonirajući „šta će drugi reći“, „sramota“, i slično. Sve veći dio njih, međutim, neće ni doći na izbore, jer „se ionako ništa ne može promijeniti“. Već više od 50% mladih u BiH apstinira na izborima (ostalih 50% ili sređuju papire za Njemačku i Austriju, ili su ponosni i poslušni vlasnici članske iskaznice jedne od najvećih stranaka, ili ogorčeno životare gledajući nepravdu oko sebe). Nedavno politički analitičar Esad Bajtal reče kako izbore odlučuju upravo glasovi onih koji već godinama ne izlaze na izbore. Ima u tome dosta istine.


Pitanje je, da li onda taj mali čovjek, stabilna mašinerija svakog totalitarnog režima koji se pojavio u povijesti BiH, kad se sve zbroji i oduzme, i zaslužuje vlast kakvu ima? Djelomično, da. Jer imati baš ovakvu vlast, preteška je kazna i za sve moguće propuste koji se mogu pripisati bh. „malom čovjeku“. A, oni koji vladaju definitivno ne zaslužuju tako podložan i pasivan narod kakav imaju.


Ima tu još nešto. Često se, kad taj obični mali čovjek priča o političarima, stječe dojam kao da su ovi oduvijek, od pradavnih vremena bh. prostora, neka povlaštena, nedodirljiva, zatvorena klasa, kasta plemstva. A istina je: većina tih danas moćnih ljudi bili su sasvim obični, mali ljudi. I tu dolazimo do ključne crte tog našeg mentaliteta, koji pokreće sve mehanizme u ovom društvu, do tzv. „bosanskohercegovačkog sna“. Ono što je za Amerikance „američki san“, san o pojedincu koji se odupire raznim društvenim preprekama i nekim nevjerojatnim talentom, postignućem ili hrabrim činom zaradi poštovanje i bogatstvo, za velik broj malih ljudi u BiH je san da će jednom oni postati budže i lokalni bogovi, kojih će se onda drugi mali ljudi bojati, kao što se oni sada boje budža koje su na vlasti. Ili barem, da će njihova djeca krenuti tim putem, a ne putem nekakvih intelektualaca i znanstvenika koji nikad nemaju pare i siguran posao u životu. San prosječnog malog čovjeka u BiH je nakon godina trpljenja uloge slabo plaćenog radnika ili poljoprivrednika, ući u stranku, „snaći se“, dobiti posao u javnom sektoru, sjesti u fotelju, uhljebiti se i osigurati egzistenciju uz po mogućnosti što manje rada.


Fotelja je podsvjesni vlažni san malog čovjeka u BiH. Fotelja je mentalni kalup „bosanskohercegovačkog sna“, i za nju se najuporniji sanjari među malim ljudima u ovoj zemlji na svakim izborima pokušavaju izboriti. Fotelja je kult, a izbori su neka vrsta cikličkog obreda u kojemu birač i birani svjedoče svoju odanost kultu.


Nije taj problem od jučer. Ivo Andrić u „Znakovima kraj puta“ piše: „Kod našeg čovjeka, kad zaima ili kad misli da je čvrsto zasjeo na vlast, ukratko: kad se osili, poraste podvoljak, proširi se podbradak, same od sebe isturaju se grudi; sve to uslijed stalnog zapovjedničkog stezanja vilica i neprestanog ispršavanja, kao i uslijed ugojenosti koja redovno ide uporedo s vlašću. U takvom se čovjeku brzo razvija nesrazmjerna predstava o svojoj važnosti i veličini, uporedo sa sumnjom i bojazni da ljudi tu njegovu veličinu ne vide kako treba i ne cijene dovoljno. To stvara u njemu potrebu da svoju silu ispoljava glasno i vidno na svakom koraku.“


Dakle, kad narod prigovara vlasti zbog bezobrazluka i bogaćenja, ima tu ponekad i više zavisti, nego iskrene i objektivne kritike. A kad narod na izborima glasa za najgore, nije to samo zavedenost, nego i podsvjesno divljenje uspjehu tih najgorih i njihovom bezobraznom i drskom nastupu, koji u općoj atmosferi straha i manipulacije pogrešno identificiraju kao tračak sigurnosti. Tako se društvo dijeli na one koji sjede u foteljama i one koji sanjaju o tome da zasjednu u fotelju. Ostali? To su oni nesretnici koji su se rodili na krivom mjestu, i koji ili izgore u borbi da nešto promijene, ili izlude, ili uvijek budu „osim svijeta“, ili odu.


Da se na izborima u BiH sutra kandidiraju Robin Hood i šerif od Nottinghama, narod bi iskalkulirao da je najbolje ovom drugom pokloniti povjerenje, a onda se uz kavu jaditi ovome prvome na bezočnost drugoga. Jer je šerif „sposoban“, „snalažljiv“ i ima uvjerljiviju „pojavu“ u javnosti. A Robin? Taj previše „pametuje“ i nije „realan“. Dok god bude dominirala takva logika, tiranija aktualnih nottingamskih šerifa na vlasti neće prestati. Štoviše, pojavit će se novi šerifi, tj. oni „mali ljudi“ koji će dosanjati svoj „bosanskohercegovački“ san i produžiti ovu užasnu tranzicijsku noćnu moru u kojoj se koprca bh. društvo.


Autor Marijan Oršolić

Prometej.ba 10/2014