Udžbenik je knjiga u kojoj se naučni sadržaji prezentiraju prema određenim pedagoškim, psihološkim i didaktičko-metodičkim načelima i za učenike predstavlja osnovni izvor znanja za ostvarivanje odgojno-obrazovnih ciljeva utvrđenih nastavnim planom i programom. U fokusu naše analize su udžbenici historije za osnovnu i srednju školu namijenjeni učenicima bošnjačke nacionalnosti, odnosno udžbenici napisani po bosanskom nastavnom planu i programu. Nije mi namjera da ovim tekstom dokazujem ili osporavam kontinuitet imena Bošnjaci, želim samo ukazati na nekonzistentnost i konfuznost u upotrebi termina Bošnjaci, Bosanci, Muslimani i muslimani u udžbenicima historije i na potrebu za drugačijim pristupom u izradi i recenziranju udžbenika historije.

Po definiciji udžbenik nije naučno djelo, a korištenje historijskih izvora u udžbenicima sa zadacima za nastavnike i učenike, udžbenicima historije daje, ipak, naučnu komponentu. U osnovnoškolskim i srednjoškolskim udžbenicima pokušavaju se riješiti pitanja koja nisu riješena u zvaničnoj historiografiji. Poslije rata udžbenici historije su najčešće bili predmet analize raznih subjekata, a rezultat tog procesa su udžbenici konfuznog i nenaučno utemeljenog sadržaja.

Kako tvrde metodičari nastave historije, jedan od zadataka nastave historije je i razvijanje logičkog mišljenja učenika. Sljedeći primjeri iz udžbenika historije za osnovnu i srednju školu ukazuju da učenici na časovima historije razvijaju logičko mišljenje na nelogičnim tvrdnjama!


Šta o Bošnjacima, Bosancima, Muslimanima i muslimanima uče djeca u osnovnoj školi

Da bi učenici shvatili rečenicu iz udžbenika historije za 9. razred osnovne škole autora Izeta Šabotića i Mirze Ćehajića: „U takvoj atmosferi uslijedila je odluka saveznog partijskog vrha o nacionalnom priznavanju Bošnjaka pod imenom njihove vjerske pripadnosti 'Muslimani'“, udžbenik historije bi trebao da sadrži posebnu nastavnu temu u kojoj bi bio prezentiran proces transformacije identiteta bosanskih muslimana između 1878. do 1991. godine.

Iz ove rečenice se može zaključiti da su se do tada, do popisa 1971. godine, muslimani izjašnjavali kao Bošnjaci! Na stranici 155. istog udžbenika nalazimo rečenice: „Također su proganjani i mnogi Bošnjaci i Hrvati koji se nisu slagali s ustaškim terorom ili su bili simpatizeri Komunističke partije“ (...) „Uporedo sa zločinima ustaša nad srpskim življem započeli su zločini četnika nad Bošnjacima i Hrvatima“. U poglavlju udžbenika koje se odnosi na historiju Bosne i Hercegovine za vrijeme Prvog svjetskg rata austrougarske vladavine na stranici 127. učenici mogu pročitati: „U bosanskohercegovačkim jedinicama zajedno su bili muslimani, katolici i pravoslavci, kao i neznatan broj jevreja. U to se vrijeme za sve njih upotrebljavao termin Bošnjak, jer su dolazili iz Bosne i Hercegovine.“ Nakon takve tvrdnje, učenici na stranici 135. saznaju da je u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca najjača bošnjačka stranka Jugoslovenska muslimanska stranka.


Udžbenici za 8. razred

Za razliku od 9. razreda, za 8. razred odobreno je pet udžbenika historije. Ovdje treba apostrofirati da su isti recenzenti (Midhat Spahić, Smajo Halilović, Maja Đuretić-Aćić, Dejan Garić i Adnan Velagić) recenzirali i odobrili svih pet udžbenika historije različitih autora. (Do udžbenika za 8. razerd autora Amele Bajramović i Fikreta Midžića nisam uspjela doći.)

Kakve informacije o Bošnjacima, Bosancima, Muslimanima i muslimanima su učenici dobili na časovima historije u 8. razredu? Njihovo predznanje zavisi od udžbenika historije iz kojeg su učili, odnosno od autora udžbenika i njegovog poimanja termina Bošnjaci, Bosanci i muslimani u 19. stoljeću.

  • a) Učenici koji su učili iz udžbenika historije spomenutih autora Izeta Šabotića i Mirze Čehajića su naučili da: „U želji da od Bosne i Hercegovine izgradi modernu nacionalnu državu Kalaj je isticao da su svi njeni stanovnici, bez obzira na vjeru, jedan narod koji bi se trebao zvati Bosanci“ (...) „Projekat bosanstva koji je zagovarao Benjamin Kalaj nikad nije zaživio, jer je do tog vremena nacionalno identificiranje bh. pravoslavaca sa Srbima u Srbiji i bh. katolika sa Hrvatima u Hrvatskoj bilo u završnoj fazi“ (Historija za 8. razred, Izet Šabotić i Mirza Ćehajić, str. 111)

Isti autori u udžbeniku historije za 9. razred su napisali da se za sve bosanskohercegovačke vojnike u austrougarskoj vojsci bez obzira na vjeru upotrebljavao termin Bošnjak? Zaboravili su da su udžbeniku za 8. razerd pišući o historiji Bosne i Hercegovine za vrijeme austrougarske uprave za stanovnike islamske vjeroispovijesti koristili termine Bošnjaci i muslimani, tako da se stiče dojam da je već u 19. stoljeću postojala distinkcija između termina Bosanac i Bošnjak.

  • a) Autori drugog udžbenika historije za 8. razred Hadžija Hadžiavdić, Edis Dervišagić, Alen Mulić i Vehidin Mehić bosanstvo i bošnjaštvo smatraju sinonimima. Tako pišući o nacionalnoj politici austrougarskog upravnika Bosne i Hercegovine Benjamina Kalaja na stranici 113. navode: „Zagovarao je bosansku posebnost i razvijao bosanski patriotizam, pokušavajući stvoriti bosansku naciju (bošnjaštvo)“ (...) „Bosanstvo (bošnjaštvo) je za vrijeme Kalajeve uprave predstavljalo osnovni politički program.“ U daljem tekstu stanovnike BiH islamske vjeroispovijesti označavaju terminom „muslimani“ .
  • Na stranici 114. autori daju citat iz knjige Noela Malcolma, Povijest Bosne – kratki pregled, (Zagreb – Sarajevo, 1995.) sa zadatkom da učenici sa nastavnikom analiziraju tekst. U citiranom tekstu, između ostalog, piše: „Turci su zapravo rabili riječ „Bošnjaci“(bosnaklar) za sve one koji žive u Bosni, ali na domaćem jeziku jedini narod koji sebe tradicionalno nazivao Bošnjacima bili su bosanski muslimani. (Katolici su sami sebe nazivali Latini ili kršćani – što ne valja brkati sa srednjovjekovnim krstjanima – a pravoslavni su sami sebe nazvali Vlasi ili hrišćani.“)

Zar je ovakav tekst za dijete od 13-14 godina? Zadatak nije ni za osnovnoškolskog profesora, ovo je za raspravu na nekom naučnom skupu! U udžbeničkoj literaturi se često naglašava da je osmanska (turska) vlast stanovnike Bosne nazivala Bošnjacima (bosnaklar). Je li mogla drugačije s obzirom da u arapskom pismu kojim su se osmanski Turci služili ne postoji glas - slovo c!? Nisu ni mogli napisati Bosanci! Glas c ne postoji ni u savremenom turskom jeziku. Postoji slovo c, ali ono se izgovara kao naš glas .

  • b) Učenici koji su u 8. razredu historiju učili iz udžbenika historije autora Asmira Hasičića mogli su na stranici 116. pročitati: „Sve do sredine XIX. stoljeća stanovništvo Bosne nazivalo se Bošnjanima, bez obzira na vjeru kojoj su pripadali. U to vrijeme fra Ivan Jukić primjećuje da su nastupile promjene u društvu u pogledu razvoja nacije“ (...) „Jedno vrijeme postojala je ideja da se očuva staro bošnjaštvo kao nacionalna ideja koja bi obuhvatala sve bosanske konfesije.“ (...) „Ideja nije zaživjela jer su nacionalni pokreti iz Srbije i Hrvatske bili daleko najutjecajniji i organiziraniji. Kasnije će za pojam bošnjaštva svoj nacionalni razvoj vezati bosanskohercegovački muslimani, koji se nisu nalazili ni u jednoj od postojećih nacionalnih opcija.“

Kakva paradoksalna rečenica! Pa zar bošnjaštvo nije bilo jedna od nacionalnih opcija u 19. stoljeću!? Sam autor potvrđuje citiranom rečenicom na istoj stranici udžbenika! Iako je na stranici 116. napisao da se sve do sredine 19. stoljeća stanovništvo Bosne nazivalo Bošnjanima, autor učesnike Pokreta za autonomiju 1931-1932. godine naziva Bosancima!? (str. 101-103.)

Iako je na stranici 116. napisao da je staro bošnjaštvo bilo nacionalna ideja koja bi obuhvatala sve bosanske konfesije, autor na stranici 126. piše da je Benjamin Kalaj smatrao da je za Bosnu i Hercegovinu najbolje rješenje staro bosanstvo!? Slijedi rečenica: „Kalaj je forsirao princip bosanske posebnosti i pritom se najviše uzdao u bosanskohercegovačke muslimane koji već tada razvijaju nacionalni pokret bošnjaštva.“ (...) „Bošnjačka inteligencija je gradila bošnjačku naciju na isti način kao i srpski i hrvatski nacionalni pokreti: časopisima, izdavačkom djelatnošću, osnivanjem nacionalnih udruženja, obrazovanjem, književnošću i skupljanjem narodnog blaga. Kalajevo integralno bosanstvo nije preživjelo njegovu smrt (1903).“

Na stranci 131. autor piše da se političko organiziranje u Bosni i Hercegovini za vrijeme austrougarske vladavine, slično kao i nacionalno, naslanjalo na vjersku podlogu. Nakon toga piše da je muslimanski pokret formirao svoju prvu političku stranku 1906. godine pod nazivom Muslimanska narodna organizacija. Autor ne objašnjava šta se dogodilo sa bošnjaštvom, iako je prethodno napisao da je bošnjačka inteligencija gradila bošnjačku naciju na isti način kao i srpski i hrvatski nacionalni pokreti.

  • c) Udžbenik historije za 8. razred autora Leonarda Valente nudi učenicima informaciju da je Benjamin Kalaj srpskim i hrvatskim nacionalnim idejama u Bosni i Hercegovini suprotstavio nacionalnu ideju bosanstva. Bosanskohercegovačke muslimane u događajima iz vremena austrougarske vladavine naziva Bošnjacima, a nekad muslimanima.


Šta djeca uče o Bošnjacima, Bosancima, Muslimanima i muslimanima u srednjoj školi

Učenici i profesori svih srednjih škola imaju na raspolaganju dva udžbenika historije u kojima je prezentirana historija BiH od 1878. do 1992. godine:

  • a) Historija, Udžbenik za četvrti razred gimnazije, Hadžija Hadžiabdić, Edis Dervišagić, Alen Mulić, Vahidin Mehić, Bosanska knjiga Tuzla.
  • b) Historija za četvrti razred gimnazije, Zijad Šehić, Indira Kučuk-Sorguč, Sarajevo-Publishing.

(Moram napomenuti da sam u analizi koristila izdanja udžbenika iz 2003. godine (Sarajevo-Publishing) i Bosanska knjiga (2007.godine). Koliko se sjećam nije ni bilo konkursa za udžbenike historije za srednju školu, a i letimično sam usporedila izdanja do kojih sam došla sa udžbenicima koje profesori koriste u nastavi i vidjela da nema razlike.)

Prije svega bilo bi logično da učenici na časovima historije u srednjoj školi nadograđuju svoje znanje stečeno u osnovnoj školi, ali nije tako - oni ponavljaju konfuzno znanje! A od učenika se traži da kritički i logički razmišljaju o nastavnim sadržajima! Ako se usporede nastavni sadržaji udžbenika historije za četvrti razred gimnazije i udžbenika historije za 9. razred, pada u oči sadržajna sličnost bez obzira što se radi o učenicima od 14-15 godina i učenicima od 18-19 godina! S obzirom da su ovi udžbenici namijenjeni učenicima četvrtog razreda gimnazije, iznenađuje manji obim nastavnih sadržaja od udžbenika historije za 9. razred. Ovo je samo još jedna od brojnih nelogičnosti u udžbenicima historije, udžbenika koji su stalno predmet analiza i reformi. Ali o tome u nekom drugom tekstu.

a) Autori Udžbenika historije za četvrti razred gimnazije u izdanju izdavačke kuće Bosanska knjiga kada pišu o historiji BiH za vrijeme austrougarske vladavine dosljedni su u izjednačavanju bosanstva i bošnjaštva. Novina u odnosu na Udžbenik za 8. razred je informacija da su muslimanski intelektualci napustili ideju bošnjaštva i sebe nazvali naprednim Muslimanima. (str. 32)

Sve do sadržaja koji se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, autori koriste termin muslimani, a onda na stranici 137. pojavljuju se termin Bošnjaci: „Politika Ante Pavelića prema muslimanima – Bošnjacima bila je takva da je on Bošnjake proglasio Hrvatima“. Kroz cijelu temu o Bosni i Hercegovini u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koriste termin Bošnjaci. Poslije se Bošnjacima gubi trag, a Muslimani se pojavljuju samo u dokumentima sa zasjedanja ZAVNOBiH-a. Na kraju udžbenika spominju se opet Bošnjaci u rečenici: „Početkom sedamdesetih godina javlja se potreba za promjenama u političkom sistemu SFRJ. U to vrijeme SKJ 'priznaje' nacionalnost Bošnjaka pod vjerskim imenom 'Muslimani'“.

  • b) U Udžbeniku historije za četvrti razred gimnazije u izdanju Sarajevo Publishinga nema spomena Kalajevom integralnom bosanstvu ili bošnjaštvu, a ni spomena Ustava SFRJ iz 1974. godine kojim su muslimani dobili pravo da se u nacionalnom smislu izjašnjavaju kao Muslimani. Kroz cijeli sadržaj Udžbenika spominju se samo muslimani i stanovništvo Bosne i Hercegovine koje sigurno podrazumijeva i muslimane. Bošnjaci se spominju samo na stranci 102. u rečenici: „Muslimani su na prvom Kongresu Bošnjaka intelektualaca održanom 6. i 7. novembra 1938. godine u povodu 25. godišnjice osnivanja Muslimanskog-potpornog društva 'Gajret' postavljali pitanja nacionalne samobitnosti, emancipacije žena, njihovog školovanja, prihvatanja 'moderne kulture', privrednog i kulturnog napretka.“

Da je isto stanje i u historiografskoj literaturi da se zaključiti po nazivima radova objavljenih u Zborniku radova Rasprave o nacionalnom identitetu Bošnjaka u kojem su publicirani referati sa naučnog skupa „Nacionalni identitet Bošnjaka 1945-2008. godine“ koji je organizirao Istorijski institut u Sarajevu 2009. godine. U Zborniku su, između ostalih, objavljeni i radovi:

  • 1) Husnija Kamberović, Bošnjaci 1968: Politički kontekst priznanja nacionalnog identiteta;
  • 2) Šaćir Filandra, Crnogorski Bošnjaci i renominacija nacije;
  • 3) Sabina Veladžić, Homogenizacija Bošnjaka kroz Preporod 1990. godine;
  • 4) Dino Abazović, Bosanskohercegovački muslimani na početku novog milenija: sociološki pogledi;
  • 5) Havier Bougarel, Od 'Muslimana' do 'Bošnjaka': pitanje nacionalnog imena bosanskih muslimana.

Po svemu sudeći autori nisu smatrali da su termini Bošnjak i Bošnjaci neadekvatni za pisanje o događajima iz perioda u kojem nije bila priznata bošnjačka nacija. Mislim da sva konfuznost u korištenju termina Bošnjaci, Bosanci, Muslimani i muslimani je posljedica nespremnosti bošnjačkih historičara da o ovoj temi pišu onako kako je napisao Havier Bougarel u radu: Od 'Muslimana' do 'Bošnjaka': pitanje nacionalnog identiteta bosanskih muslimana.

Autorica: Arifa Isaković/Prometej.ba