Nula jedan posto čovjek Dražena Zetića manje je naslov, a više upozorenje da su baterije humanosti gotovo posve ispražnjene, te da društvo u kojem živimo potrebuje obnovu koja se zrcali u važnosti čovjeka kao sadržaja života, a ne funkcije kao forme koja mu je nametnuta.

Funkcije naime prazne, a ljudskost obnavlja, što Zetić jako dobro prikazuje kroz tri aspekta zbirke – Molitva za skitnice, Hoće li oblaci zasuziti, Nazeble duše –, dakle, kroz poglavlja posvećena potrebitima, njoj i sebi, mada se na momente uopće ne osjeća razlika među ovim kategorijama – „biti beskućnik u tuđem gradu nije lahko (…došao sam u Zagreb s jednom torbom i dvadeset kuna u džepu)“ (str. 39). Također, posebno upada u oči i autorova poetika bazirana na jeziku nepopravljiva romantika kojim pokušava izbrusiti egzistencijalističku oštrinu među ovim spomenutim, nametnutim i samonametnutim sudbinama. Međutim, ta romantičnost ga nipošto ne svrstava u red nedorečena sanjara ili poroznog patetika, jer on je u potpunosti svjestan igre na koju je pristao – „O ratu ne mogu ništa reći. Ne ratujem ni danas!“ (str. 50). Što je stav iz kojeg vuče otpor ambisu svakodnevnice – „Ovdje, gdje stojim, prije pedeset godina – objesio se čovjek iz sela. Hoće li molitve pomoći da se ta duša vine u nebesa… Molit ću…“ (str. 18.)“. No, ovaj otpor ne proizlazi iz njegova optimizma, jer on optimist i nije – „Čitav život prođe nam u čupanju korova oko nekoliko staza kojim nam je suđeno koračati.“ (str. 29) –, već je on čovjek nade, onaj dakle, koji ne pretpostavlja, već vjeruje – „Zakoračim u nepoznato. Još danas! Još sada! Iz ovih stopa! Neće me omesti ni magla, ni ljudi. Nitko!“ (str. 27). To je pak karakteristika koja Zetićevu romantizmu neosporno pridodaje na vrijednosti, ali i na vjerodostojnosti, s obzirom da ona ne ostaje na visinama, već se spušta do razine potplata koje dodiruju asfalt po kojem se gazi. Zetić naime misaonu vertikalu i horizontalni preživljavački nagon objedinjuje u jednoj točki, točki vlastite svakodnevnice unutar koje se jasno susreće sa stvarnošću koja ga okružuje – „To je moj put: koračati gdje se moja misao pruža. Nema više kraja… sada postoje samo ceste na kojima mišlju koračam!“ (str. 27). No, istodobno on priziva svijet u kojem bi recimo, ljubavni jadi bili veći problem od gladi i neimaštine, što ga nipošto ne čini mekim pjesnikom, jer bi bilo vrlo naivno ne uvidjeti da takav pristup sadržava krik revolucionara koji jasno ističe razliku između dobrovoljnog i prisilnog skitanja.

Dražen Zetić upravo na ovoj razlici inzistira, što i potvrđuje činjenicom da je preostalih 0,1% svoje baterije, dostatnih isključivo za jedan hitan poziv, uputio odbačenima – „Sav prihod od prodaje knjige namijenjen je beskućnicima i socijalno ugroženim osobama“ (str. 52). No, istovremeno može biti uzeto da sa tih iznimno slabašnih 0,1% baterije, Zetić u diogenskom maniru osvjetljava ono istinski bitno, upozoravajući odakle uistinu sve počinje – „Rađanje djetešca u susjedstvu. U obližnjem kvartu… staroj gradskoj bolnici… u Betlehemu… U majušnom kutku sirota ljudska srca…“ (str. 9). Odatle naime započinje priča o razlici između pravde i jednakosti, želje i mogućnosti, prisilnog i dobrovoljnog siromaštva, između ljubavnih jada i onih koji ih iz raznih razloga nikada nisu ni imali prilike okusiti. Tu naime počinje priča o razlici između neutemeljenog idealizma i sirovosti utopije kakvu gaji Dražen Zetić, poradi čega se može zaključiti kako će njegovih 0,1% trajati puno duže, nego nečijih 99,9%.

Branko Sekulić