Vakcina protiv COVID-a 19 stigla je u naše najbliže susjedstvo, prvo u Srbiju, a potom u Hrvatsku. Iako se radi o malim količinama, one pokazuju da tamošnje vlasti, bez obzira na sve njihove ogromne mane, ipak imaju, makar minimalnu, brigu za zdravlje svojih građana. Za razliku od njih, osobe koje obnašaju vlast u Bosni i Hercegovini prepustile su građanstvo na milost i nemilost Koroninoj pošasti, nadajući se, po ko zna koji put od rata na ovamo, nekoj milostinji iz Evropske unije. Međutim, državni nacionalizam proistekao iz borbe s pandemijom presudno određuje današnje ponašanje svjetskih političkih elita i pokazuje da visoko razvijene zemlje prvo čiste u svom dvorištu, pa tek onda u susjedstvu. Ustaljena praksa ovdašnje vlasti oslonjena na čekanje svjetskih donacija, pogotovo ako se ima u vidu njena sklonost kleptomaniji i kriminalu, ne dotiče u ovom trenutku vlade zapadnih zemalja. Naprotiv, one u tome vide problem protiv kojeg se treba boriti, a ne razlog za bezrezervnu podršku i pomoć. Imajući to u vidu ne preostaje ništa drugo osim skeptičnog zaključka: stanovništvo BiH prepušteno samo sebi i ne treba očekivati brzu pomoć EU.

Odlukom da preko COVAX mehanizma nabave vakcinu, vlasti u BiH su svoje građane isporučile na milost i nemilost svjetske političke birokratije, skidajući na taj način odgovornost sa sebe u završnoj borbi protiv pandemije. Naše susjedne zemlje također su učlanjene u ovu svjetsku organizaciju, ali za razliku od bosanskohercegovačkih vlasti, one npr. srbijanske su, poput mnogih drugih u svijetu, direktnim pregovaranjem sa proizvođačima vakcine krenule u njenu nabavku, ne čekajući nikakvu milostinju. Hrvatska kao članica EU nije morala poduzimati nikakve posebne korake. Njenim vlastima problem je riješen u centru neoliberalnog kapitalizma, pa im preostaje samo borba na terenu, tj. kvalitetan plan vakcinacije.

Postavlja se, dakle, pitanje: zašto su trojica članova Predsjedništva BiH, Džaferović, Komšić i Dodik, koji se u svojim izjavama kunu da puno vole svoje narode, a Komšić isključivo patriote BiH, borbu protiv virusa skinuli sa svojih političkih pleća i u potpunosti je prepustili entitetskim vladama i Vijeću ministara? Drugim riječima: zašto o ovom problemu nema niti jedne izjave dežurnog bosnoljupca, Željka Komšića, koji se slomi u dokazivanju kako BiH više voli nego vjernici Boga? Ili, zašto Bošnjak po zanimanju i zvanju, Šefik Džaferović ne promuca koju suvislu o Bošnjacima koji umiru od virusa. Dodik, odnedavno poznat u svijetu i kao ikonokradica, pogođen i sam koronom, nije ništa poduzeo u spašavanju Srba, u čije ime zaziva ujedinjenje svih srpskih zemalja.

Šutnja o najvažnijem mogućem pitanju danas u BiH ukazuje na do kraja ogoljenu laž njihove politike, sugerirajući i nešto sržno o njihovom ljudskom kvalitetu. Naime, zasnivajući politiku na laži, ona je iznutra destruirala njihov politički um i pretvorila ih u kreature koje godinama papagajski verglaju stalno iste rečenice. O etičkoj odgovornosti ovog predsjedničkog trojca za borbu s najtežom od svih kriza od rata do danas – naprosto ne vrijedi govoriti. Od tih političkih ljuštura nema se šta očekivati.

No, od njih su gori članovi Vijeća ministara. Osim birokratske komunikacije u okviru COVAX mehanizma, oni nisu ništa poduzeli da BiH direktnim pregovaranjem sa proizvođačima vakcina nabavi, poput Srbije, makar njihov mali broj, i zaštiti najranjivije kategorije, npr. starice i starce u gerontološkim centrima. Na taj način je Vijeće ministara svom stanovništvu poslalo poruku – boli nas neka stvar za vaše živote.

A entitetske vlade su posebna priča, pogotovo ona u Federaciji BiH. One, prema zakonskim propisima, samostalno mogu nabavljati vakcine. Međutim, niko iz tih vlada nije poduzeo ništa da kupi makar jednu vakcinu kako bi građani vidjeli o kakvom se to čudu radi. Naprotiv, oba entitetska ministra zdravstva, Alen Šeranić u RS-u i Vjekoslav Mandić u FBiH, neka njihova imena ostanu zapamćena, valjda čekaju Svemogućeg, dok zdravstveni sistem puca po šavovima, koji će riješiti ono što moraju oni po opisu posla kojim se bave. Mandić u budžetu za ovu godinu čak nije predvidio ni finansijska sredstva za nabavku vakcina, nego je to odložio za narednu, 2021. Zato je FBiH kasnila s uplatom novca za nabavku vakcina preko COVAX mehanizma, rizikujući ispadanje iz njega i ostavljanje stanovništva ovog entiteta na cjedilu, bez bilo kakvog pouzdanja u državne institucije i njihovu borbu s opakim virusom.

Šta su onda Šeranić i Mandić? Ništa drugo do obične figure u rukama moćnika koji vladaju njihovim strankama. Baš kao i entitetske premijeri. Tako nas krug pitanja o etičkoj odgovornosti za kašnjenje u nabavci vakcina opet vraća ključnim figurama bosanskohercegovačkog političkog užasa – Miloradu Dodiku, Draganu Čoviću i Bakiru Izetbegoviću, tim nacionalnim božanstvima na zemlji koja odlučuju o životu i smrti u doba korone. Hrvatsko i bošnjačko božanstvo su prema pisanju medija pobijedila koronu, ono srpsko je zbog nje u bolnici, sklonjeno da ne odgovara na vruća pitanja o ukradenoj ikoni koju je poklonilo ruskom ministru spoljnih poslova.

No, posebnu pažnju, odgovarajući na novinarska pitanja o nabavci vakcine, privukao je šef Kriznog štaba FBiH, Goran Čerkez. Nabusito, kao što to već ide uz ljude koje je ponijela moć, Čerkez je novinarima odbrusio: vakcine će sigurno stići u BiH u drugom kvartalu naredne godine, a većse radi i plan vakcinacije. Čerkezu je, dakle, sasvim normalno to što BiH za svojim susjedstvom u nabavci vakcina kasni nekoliko mjeseci, zbog čega njeno zdravstveno osoblje, starice i starci, te hronični bolesnici nemaju ista prava kao oni u Srbiji ili Hrvatskoj. Bahati Čerkez je uz to dodao da će prema njegovom planu vakcinacije prvo biti vakcinisane osobe starije od šezdeset i pet godina, potom policija, pa pripadnici granične policije, a u narednoj fazi hronični bolesnici. U Hrvatskoj kao i u svim zemljama EU prema planu vakcinacije prvo se uz zdravstveno osoblje vakcinišu najranjivije kategorije: starije osobe i hronični bolesnici. Mali birokratski šrafić u sistemu moći, što je Čerkez u tzv. normalnoj svakodnevnici, pretvorio se u sadašnjem vremenu Korona krize u moćnika koji upravljajući Kriznim štabom FBiH odlučuje o životu i smrti. On državu, očito, poima kao silu koja vlada ljudima, zato mu je policija kao njen represivni aparat važnija od npr. nastavnika i nastavnica u osnovnim i srednjim školama, ili hroničnih bolesnika. Čerkez, dakle, svoj plan vakcinacije ne zasniva na humanističkim, već na kriterijima autoritarne moći. U njima je važna policija, jer silom može čuvati vlast, dok su hronični bolesnici ionako suvišno opterećenje po zdravstveni sistem.

Pored toga, Čerkez je odbrusio novinarima: FBiH neće direktno pregovarati sa proizvođačima vakcina, jer neko može biti optužen za činjenje krivičnih djela kao što se to desilo u aferi respiratori. Šta time poručuje Goran Čerkez? Jednostavno govoreći - nećemo nabavljati vakcine direktnim pregovaranjem, zato što smo počinili kriminal pri nabavci respiratora. Šta nas briga za ljudske živote, šta nas briga što će zbog kašnjenja vakcina umrijeti na stotine ljudi. Važno je samo sačuvati našu vlastodržačku moć.

A kako se u ključnom političkom pitanju danas u BiH ponaša opozicija? Ona je nešto malo promucala u svojim saopštenjima i sad šuti i čeka, zabavljajući se formiranjem vlasti nakon lokalnih izbora. Na taj način učinila je nevidljivom moralnu neodgovornost vlasti za ljudske živote. Zato je nužno odmah razoriti vlast koja nije spremna zaštiti ranjive kategorije od sigurne smrti. Korona, ne zaboravimo, svakodnevno u BiH odnese na desetine ljudskih života. Svaki dan u kašnjenju u nabavci vakcine znači sigurnu smrt za naše sugrađane i sugrađanke. Ko je za tu smrt odgovoran, suvišno je pitanje. Čekajući vakcinu, brojat ćemo naše mrtve.

Enver Kazaz, Prometej.ba