Naslovnice bh. portala i novina su jučerašnji dan označile kao povijesni, a kantonalna i gradska vlast u Sarajevu, iznad Vječne vatre, spomenika pobjedi u NOB-u, izvjesile su ogromnu zastavu Europske unije. Zadnji put u tim dimenzijama iznad Vječne vatre, čini mi se, visio je Titov portret. Povijesni datum za BiH je odluka Vijeća EU-a da joj odobri kandidatski status. BiH je (uz Kosovo koji još nije u potpunosti međunarodno priznata država) bila jedina država bivše Jugoslavije koja nije imala ovaj status primarno zahvaljujući činjenici da nije imala funkcionalnu vlast u posljednjem mandatu, a ni ove ranije nisu bile puno aktivnije.

Ovaj put je odluka o kandidatskom statusu BiH donesena simultano s potpisivanjem koalicijskog sporazuma između SNSD-a, HDZ-a BiH i Osmorke (koalicije predvođene SDP-om BiH). Ove tri političke grupacije će činiti većinu u državnom parlamentu i sastavljati buduće Vijeće ministara BiH, odnosno državnu vladu. Najvažnije ministarstvo, ono vanjskih poslova, na kraju je pripalo bošnjačkoj kvoti i predsjedniku Naroda i pravde, Elmedinu Konakoviću koji slovi kao jedini pravi konkurent SDA-u u bošnjačkom političkom korpusu. Iako, rezultati nekih budućih izbora još trebaju da potvrde taj status. Unatoč činjenici da je koalicija Osmorke uspjela izgurati SDA, odnosno Bakira Izetbegovića, iz Predsjedništva, ova stranka je i dalje najjača u državi. I upravo zbog svog relativno homogenog glasačkog tijela i solidnih izbornih rezultata (ali i suludih izbornih pravila) ima priliku da otežava formiranje vlasti u Federaciji BiH. Unatoč ovoj činjenici, nemoguće se oteti dojmu da je SDA ipak na kraju izgubila nedavne izbore, postizborne dogovore i, vjerojatno najvažnije, podršku Zapada koji je i dalje aktivan sudionik političkog života u BiH. Povijesno gledajući, a pogotovo nakon genocida u Srebrenici, Bošnjaci i SDA kao stožerna nacionalna stranka su imali otvoreno političku podršku i Washingtona i europskih centara što je dodatno ojačano ranih 2000-ih u vrijeme tzv. rata protiv terorizma kada su bosanski muslimani percipirani kao važni saveznici SAD-u u islamskom svijetu. To se zadnjih godina promijenilo. SDA je sve češće označivana kao remetilački faktor u stabilizaciji BiH, a reakcija SDA je bila pomicanje prema Istoku, odnosno primarno Bosporu i Erdoganu, ali i nekim drugim, na Zapadu manje omiljenim režimima, poput onog iranskog. Naravno, to sve je činjeno u svrhu kreiranja nacionalističkog i islamističkog narativa u SDA s kojim kani jurišati na Osmorku na idućim lokalnim i općim izborima i predstaviti ih kao izdajice bošnjaštva i islama. Koliko će u tome uspjeti, ovisi uvelike i o spomenutom Konakoviću kao najvažnijem anti-SDA akteru na političkoj sceni koji će morati svoju pomirljivost i sklonost političkim kompromisima i dogovorima s Hrvatima i Srbima predstaviti kao nešto dugoročno korisno svom, a i širem biračkom tijelu.

Na drugoj strani, Milorad Dodik je za ovu priliku povukao ručnu i ponovno se vratio na pro-europsku trasu nakon višemjesečnog koketiranja s Rusijom i Putinom. Svima koji imalo poznaju politički profil i prošlost Milorada Dodika jasno je bilo da je izraženo rusofilstvo u njegovom slučaju stvar performansa, provokacije i pregovaranja sa Zapadom, a ne iskren osjećaj i ideološka pozicija. U tom kontekstu, i EU i SAD, unatoč sankcijama i stalnim kritikama na njegov račun, i dalje u Dodiku vide partnera među bosanskim Srbima što je uloga koju su mu namijenili još početkom dvijetisućitih kad je rušio Karadžićev režim s Biljanom Plavšić. Ulazak SNSD u vlast nije dobio crveno svjetlo niti je Zapad otvoreno gurao opoziciju u Republici Srpskoj. Dodik je danas, pragmatično i realpolitički gledajući, čelnik političke opcije koja će participirati u vlasti u BiH iduće četiri godine i dizati ruke za EU, a možda i NATO agende i reforme. Za usporedbu, u Crnoj Gori, tamošnji proruski i provučićevski Demokratski front nije nikada dobio zeleno svjetlo od Bruxellesa, odnosno važnije, Washingtona, a pogotovo nakon početka ruske invazije na Ukrajinu. Naime, oni, za razliku od Dodika, doista jesu četnici.

Za kraj nam ostaju Hrvati. Kao što smo još tamo 2016. upozoravali, Čović svoju političku poziciju i brand gradi kao najglasniji proeuropski političar u BiH. Iako je opet riječ o čistom PR-u, a njemu taj PR zasad uspijeva. Naravno, iza tog europskog rebrandinga i predstavljanja Hrvata kao tobože europskije nacije od Bošnjaka i Srba, krije se njegov jedini politički cilj – izborna reforma, dakle učvršćivanje i betoniranje HDZ-ove pozicije i vlasti te de facto, ako ne i de jure, formiranje trećeg entiteta. Pro-EU diskurs je tu pogodan jer je Hrvatska članica Europske unije i ulaskom u EU Bosne i Hercegovine brišu se granice između hrvatskog korpusa u BiH i Republike Hrvatske koje su, nota bene, trenutno čvršće i nepropusnije nego ikad prije, ulaskom Hrvatske u Schengen. Tako da integracija BiH u EU jednim velikim dijelom rješava hrvatsko pitanje u BiH. Ono što ne rješava je garantiranje vječne HDZ-ove, odnosno Čovićeve vlasti do čega on kani doći, u idealnom scenariju, kroz izbornu reformu, tj. dogovor s Osmorkom. U tom kontekstu, Čovićeva pro-europska pozicija je više stvar geografije i geopolitičkog trenutka, nego neke iskrene ideološke pozicije i vjere u EU prosperitet. Uostalom, kao i Dodikovo nasumično rusofilstvo. Također, projicirati dugoročnu budućnost EU integracija je više nego nezahvalna rabota. Ono što se prije godinu dana činilo završenom pričom, primarno zbog nevoljkosti Pariza da se EU i dalje širi, danas se čini puno izglednijim nakon ruske invazije na Ukrajinu i pokušaja Bruxellesa da izgradi što širi anti-putinovski blok koji bi onda uključivao i BiH.

Mario Kikaš, Bilten.org