Kako je došlo do te autoimune reakcije, da legalna tijela Bosne Srebrene, čija je misija očuvanje dobra zajednice, svoje njegovano čedo prepoznaju i obračunavaju se s njim kao s teškim neprijateljem, ne možemo reći jer premalo o tome znamo. Ali, iz aviona se vidi da su u malo više od deset godina, Bosna Srebrena fra Petra Anđelovića i Bosna Srebrena fra Lovre Gavrana, Bože mi oprosti, postale gotovo “dvije vire”. Iako veliki broj jasno artikuliranih protivljenja smjeni fra Drage Bojića upućuje na otpore u zajednici, to se kod ostvarivanja provincijske politike nigdje ne ubraja i jednostavno – ne pije vodu.


Slast samovlasti

U svemu tome ističu su dvije dimenzije problema, koje, čini se, mogu bitno odrediti daljnji život franjevačke zajednice i Crkve u BiH, ali i dodatno utjecati na društveni život Bosne i Hercegovine. Prva je administrativno nasilje, samovlast kojom se osigurava odluka bez valjanih argumenata, kakva je odluka provincijala fra Lovre Gavrana, a drugo je poimanje javnosti prema kojoj franjevci pojedinačno i u raznim kolektivnim kombinacijama definiraju svoju pripadnost i svoju odgovornost.


Prvi je, mnogi su rekli, isključiva stvar provincijala, i on nema kome zašto polagati račune. Fra Drago treba bespogovorno slušati što mu kaže fra Lovro Gavran kao njegov pretpostavljeni. No šta ćemo kad stvari nisu tako jednostavne? Fra Drago provincijalovu odluku doživljava kao nepravdu jer smatra da je ono o čemu je govorio bila njegova intelektualna, stručna, vjerska i patriotska dužnost.


Bojić je politiku podjele Bosne i Hercegovine prepoznao kao izvor ugrožavanja svih ljudi u zemlji i opstojnosti sunarodnjaka u svojim zavičajima, te je vođen načelima samokritike, krenuo od dominantne hrvatske politike u BiH, u čijem usmjeravanju i legitimiranju, i sada kao i prije, djeluje veliki broj crkvenih ljudi, posebno franjevaca iz Hercegovine.


Ali, to je opće mjesto. To nije nikakva tajna i nikakva novost. Mnoštvo je primjera i za nedostojan etički profil pojedinih crkvenih ljudi, i za njihovu opasnu vezanost za politiku. Evo dva ilustrativna primjera: jedan se odnosi na vrijeme ratnih sukoba u Mostaru, kada su se u prilično pozitivnom kontekstu prepričavale anegdote nekih istaknutijih franjevaca, koje su slale poruke nepomirljivosti prema muslimanima; drugi, aktualna vijesti o jednom sudskom procesu za pronevjeru novca hrvatskom konzulu u Mostaru Ćiri Grubišiću, koji je podigao kredit i veći iznos “posudio” jednom fratru u Mostara koji ga nije vraćao.


Ostavljamo po strani brojne primjere gaženja i degradacije svećeničke i redovničke etike, poput pijanstava ili kršenja celibata, koje nikad nitko neće problematizirati.


No, teško je naći i jedan profesionalni ili etički argument iz kojega bi se vidjelo da Svjetlo riječi ima nešto protiv svoje braće u Hercegovini i da je zbog toga zavrijedilo sumnjičenja i osude. Osobno, za vrijeme svoje višegodišnje suradnje, nisam nikada osjetio nimalo ljudskog i redovničkog zazora prema pripadnicima franjevačke zajednice iz Hercegovine, i kad sam imao neki prijedlog za pisati o nečemu što dodiruje to pitanje, rado su ga prihvatili.


mountain-109


Crkvena ili javna tema

Drugi problem je kako su unutar svijeta bosanskih franjevaca “stratificirane” komunikacijske zajednice i krugovi javnosti prema kojima oni osjećaju svoju odgovornost?

Sudeći prema pismima upućenim provincijalu, smjeni fra Drage Bojića su se suprotstavili franjevci jajačkog samostana, iz koga je fra Drago potekao, nastavnici Franjevačke gimnazije iz Visokog, suradnici Svjetla riječi i profesori Franjevačke teologije iz Sarajeva. Svi osim zadnjeg izričito su zatražili da se odluka povuče. Javno ju nitko još nije podržao. Tako, donositelj(i) odluke ostali su prema dosadašnjim izjašnjavanjima praktično bez podrške, osim najužeg kruga provincijalovih suradnika. Čak ni svi članovi Uprave Bosne Srebrene nisu za nju glasali.


Provincijal fra Lovro Gavran još se nije javno oglasio, unatoč brojnim javnim pozivima. Skupina od nekoliko desetaka suradnika, koji su zaslužni za razvoj Svjetla riječi, među kojima su i brojni franjevci, ali i intelektualci međunarodne reputacije, pozvala je provincijala da razgovaraju o tim problemima s ciljem da nađu neko rješenje. Međutim, provincijal se nije čak ni protokolarno osvrnuo na njihovo pismo, niti se uopće obratio javnosti o tome problemu.


Dio franjevaca suradnika jasno je formulirao volju da pitanje Svjetla riječi ostane isključivo crkvena tema, i da se cijela afera treba shvatiti kao objašnjenje prekida suradnje s redakcijom Svjetla riječi. U svemu tome niti jedno crkveno glasilo nije objavilo ni jednu riječ o raspadu redakcije, premda su dobili pismo suradnika i premda se taj nemili događaj nametnuo kao bitna tema javnih medija. Tako, premda je ova tema isključivo predstavljena u izvancrkvenoj javnosti, i u njoj pokazala neke svoje dalekosežne dimenzije, franjevačka zajednica ju je percipirala kao gotovo isključivo unutrašnju temu i odbila javni dijalog.


Božji ljudi su blagoslovili puške

Zar je to pitanje zaista tako nevažno crkvenim medijima? Na koji način oni prate društvena zbivanja koja bitno usmjeravaju ponašanja vjernika? Na koji se način Crkva obraća izvancrkvenoj javnosti? Čime ona nastoji privući druge i predstaviti im temeljne vrijednosti svoje vjere? Kako u vremenu medija evangelizirati bez sposobnih medija?


Ne bi li se, primjerice, Crkva trebala zamisliti nad onim što o kredibilitetu njezinih predstavnika kaže jedna ugledna i među mladima vrlo utjecajna splitska grupa, TBF:

“A razliku između zla i dobra
Nisan naučio ni od fratra, ni od hodže, ni popa
Kad su zavladali oni šta su pali s kruške
Božji ljudi su blagoslovili puške”


Iako se radi o splitskoj grupi, konfesijsko trojstvo govori da bi mogla biti inspirirana baš stanjem u BiH. Može Crkva na ovo reći što hoće, nažalost, vjerojatno neće ništa, nego samo okrenuti glavu. Ona može odbaciti ovu tvrdnju, opravdavajući se nedoličnošću komunikacijske prakse sa slengom, psovkama i nagaznom minom u svakoj frazi. Ali, trebala bi promisliti na koga računa za deset ili dvadeset godina.


Crkva se, nažalost, često opredjeljivala s visoka i negativistički, te radije začepljivala usta onima koji su upozoravali na loše stvari, nego se obračunavala s negativnim pojavama na koje je upozoravano. Brojne afere koje su uzdrmale crkve na zapadu počivaju na tom pristupu i trebale bi biti poučne za naše prilike.


Crkva mora biti otvorena i javnost je njezina ne samo taktička mogućnost, nego uvjet njezina opstanka. Javnost nisu samo najlošije frivolne pa i patološke manipulacije u medijima, koje su mnogima prva asocijacija i koje kod ljudi bez dovoljno komunikoloških znanja pobuđuju strah i tjeraju ih nazad u paukovu kuću. Ispod toga površinskog zbivanja, međutim, formulira se negativan stav prema javnom zajedništvu, na čiju smo izgradnju svi pozvani i za koju smo svi odgovorni. I koja će nam u konačnici vratiti ono što uložimo. Zato je slom ovakvoga Svjetla riječi vrlo rječit znak bojazni od budućnosti.