Dakle, iako protesti opozicije još uvijek traju, znamo da su izbori u Srbiji rezultirali nadmoćnošću Vučićevog SNS-a; ovi drugi, kao i evropski posmatrači, smatraju kako je tu bilo mnogo neregularnosti i namještanja. (Falsifikovali su se listići i ljudima je plaćano za glasove.) Posebno je zanimljiva optužba prema aktuelnoj vlasti da su doveli 40.000 ljudi iz Republike Srpske da nelegalno glasaju u Beogradu i da je to odlučilo pobjednika u glavnom gradu Srbije.

Rasprave i svađe su prisutne na svim srpskim TV kanalima i drugim medijima iako je veoma očigledno koji kanal podržava vlast a koji opoziciju; odabrani događaji koji se prenose učvršćuju jedan ili drugi narativ, a sve ostalo su nijanse i stilska opredjeljenja karakteristična za narodnjačku odnosno građansko-progresivnu grupu.

U svakom slučaju, posmatramo veoma burne scene i veoma zaoštrenu retoriku kroz koju se iznose jasno kategorički stavovi. Lideri opozicije kroz poziv na otpor laži i prevari, prizivaju događanje i „eksploziju“ naroda. Možda je ovo prilika za posmatrače sa strane da uoče opšte osobine srpske političke scene. Iako situacija izgleda netipična i incidentna – pa je u tom smislu drukčija nego uobičajena – možda je baš ovo vrijeme svojevrsnog prizivanja vanrednog stanja ono u kojem se mogu vidjeti veći šabloni funkcionisanja tamošnje politike.

U nastavku se nalazi kompilacija različitih stavova novinara i analitičara izrečenih neposredno poslije saznavanja rezultata izbora, kao i moji komentari. Najprije da kažem da se uglavnom radi o novinarima i analitičarima koji se protive vladajućoj koaliciji. (Gotovo svi primjeri su preneseni sa programa režimu nesklonih televizija N1 i Nove S.) Jedan od razloga zašto sam se odlučio za ovakav pristup je taj što se tako u BiH, posebno u Sarajevu, uopšte ne piše. Uglavnom se govori o poziciji te mislim da je važno nešto reći i o njihovim suparnicima. S druge strane, zaista upadaju u oči ove stvari o kojima ću govoriti i nalazim da su veoma karakteristične ne samo za građansko-progresivnu grupu u Srbiji nego za slične grupe u cijelom regionu. U tom smislu mislim da zaključci mogu koristiti i nama u BiH.

Već se na startu izvještavanja o izborima mogla primijetiti jedna zanimljiva tendencija: najmanje tri novinarke N1 i Nove S su kritikovale opozicione političare zato što se na dan izbora nije reagovalo na nepravilnosti i izašlo na ulice. Sada je kasno! – govorile su naredni dan. Čak je i Olja Bećković, ugledna i uspješna voditeljica programa Utisak nedelje postavila isto pitanje svojim gostima. Prvi koji je naišao na takvu kritiku bio je jedan od najvidljivijih opozicionara – Aleksandar Jovanović Ćuta – i on se u programu nespretno pravdao. Kasnije je jedan mlađi opozicioni političar imao spremniji odgovor – u smislu da su oni kao grupacija ozbiljni i da su morali sve prvo provjeriti pa tek onda nešto učiniti. Očigledno je da je cijela atmosfera oko spomenutih televizija takva da se podržava agresivnije reagovanje na percipiranu laž vlasti i nanesenu nepravdu. Smatraju da se ona treba konačno i nepovratno raskrinkati. To se sada ispoljava tako što su se opozicioni političari (ljudi koji su do jučer bili najglasniji u pozivima da se ukine korumpirana i prevarantska vlast) odjednom našli u ulozi da se moraju pravdati novinarima koji su očigledno prestali biti samo novinari – postali su predstavnici cijele građansko-progresivne grupacije u Srbiji. A ta grupa traži akciju!

Možda će nekome zvučati čudno, ali ovo sve jako podsjeća na dinamiku nacionalističke i totalitarne politike – političar odgovara na pritisak dijela javnosti (elite) koja smatra kako su prava cijele grupe uzurpirana. Ovakve okolnosti pri realnosti etničke ili vjerske grupisanosti obično vode ozbiljnom nasilju. S druge strane, možda se treba zapitati zašto svaka politika, čak i ona u koju uopšte ne sumnjamo da nije legitimna, na ovim našim prostorima najčešće izgleda kao nacionalistička.

Jedna od zanimljivijih stvari u vezi izbora je značajan rezultat stranke dr. Nestorovića (oko 5%), čovjeka koji je postao popularan za vrijeme korona virusa kada je tvrdio da se radi o „smešnoj“ bolesti. O njemu se čulo u cijeloj ex-jugoslovenskoj regiji i za to nisu zaslužni samo stavovi u vezi virusa – egzotika poznatih teorija zavjere (zemlja je ravna ploha) i nepoznatih (ljudi plavih očiju su vanzemaljci) je vjerovatno uticala i više.

Možda je najbolje da analizu započnemo baš s doktorom Nestorovićem pošto se više komentatora referisalo na njegovu pobjedu: najprije je izvjesni politički analitičar ležerno ustvrdio kako je famozni dr. Nestorović sigurno projekat vladajuće stranke. Kasnije toga dana je Milan St. Protić, poznata javna ličnost, bivši ambasador i bivši član Koštunicinog DSS-a, slično zaključio – on je potpuno siguran da je to tako. Kaže kako ima previše godina da bi nasjeo na mogućnost da jedna nepoznata mala stranka osvoji 5%. Kaže također da su SNS-ovci dobili instrukcije da glasaju za Nestorovića. Ne ulazeći u mogućnost da je zaista ovako kako ova dvojica ljudi tvrde, lakoća s kojom se dolazi do ovih zaključaka je začuđujuća. (Protić se eto potrudio da ponudi neko, kakvo-takvo objašnjenje – poziva se na iskustvo; mladi analitičar ne nudi nikakvo objašnjenje.) Ipak, zar vam se ne čini da ovdje ima previše proizvoljnosti? Ovo govori o svejugoslovenskoj sklonosti (u Srbiji je tomožda vidljivije) da se lako donose zaključci o spremnosti na prevaru onih drugih. Posebno je to tako kada se radi o suparničkim ozbiljnim zavjerama – osnivanje jedne nove stranke i cijeli projekat glasanja za druge se čine jednostavnim i mogućim ako su organizovani od strane pokvarenih i izopačenih drugih. Ovo se također uklapa u jedan drugi šablon, prisutan u cijeloj grupaciji suprotsavljenoj SNS-u – kako Vučić sve dobija samo na trik i na laž i da tu nema ništa drugo što može ponuditi. (Obje karakteristike su prisutne u BiH i Hrvatskoj kada se govori o drugima i kada se govori o sposobnosti ideološki suprotstavljenih političara. Očigledno je da se radi o regionalnoj političkoj kulturi.)

Prethodno spominjanu ubijeđenost u nekompetenciju i prevarantski mentalitet Naprednjaka potvrđuje još jedan analitičar sa Nove S kada kaže za SNS slijedeće: „Malo se radi na politikama i projektima, a više na kampanji.“ Kao eto, sve je reklama (čitaj laž – još jedan stari stereotip) a rad i sposobnost su tu usput, kao neki ukras. Ovakav pristup je u slučaju Vučića očigledna greška. Ono što Vučić i njegovi iznose kao dostignuća režima (npr. izgradnja autocesta ili otvaranje fabrika) se mora adresirati od strane opozicije ako se hoće pridobiti glasače. Reći da je sve reklama je najprije neistina koja potpuno igra za Vučića – ljudi koji su njegovi glasači ili oni koji su neodlučni vide da to nije tako. Adresiranje konkretnih poteza vlasti uz detalje uspješnosti, ali i režimskog pretjerivanja i izmišljotina, je pravi način. To također mora biti popraćeno alternativnim obećanjima i prezentacijom ljudi koji će dostići ciljeve. Radi se o veoma teškom poslu i možda je nemogućnost takvog rada kao i nuđenja kvalitetne alternative glavni razlog zašto se ide u kritiku dostignuća vlasti kao nepostojećih. Ipak, kao što sam rekao, takva je kritika kontraproduktivna. Rečeno u vezi kritike vlasti stoji i za BiH, samo što se ovdje ne može govoriti o ozbiljnim dostignućima narodnjačkih vlasti.

Važna kritika vlasti od strane suparničke grupe je vezana za korištenje javnih emitera za promociju SNS-a i blaćenje opozicije. To je rečeno mnogo puta od strane raznih opozicionih političara i analitičara i ljudi su u pravu da to ističu kao veliki problem. Ovo je definitivno nepropisno i može se zamisliti sva frustracija opozicionih političara zbog blaćenja i nemogućnosti promjene takvog stanja. Ipak, mislim da realnost podrške opoziciji nije vezana samo za tu nezakonitost te da postoje mnogi drugi elementi. Zar su nacionalne frekvencije jedini izvor informacija građanima? Zar nema drugih medija i nevladinih organizacija koji imaju uticaj na ljude? Sam N1, bastion drukčijeg načina razmišljanja, iznio je podatke kako je njihov program praćenja izbora bio daleko najgledaniji u Srbiji. Veći za 50% od RTS-a. Imajući u vidu i druge privatne televizije u Srbiji i njihovu popularnost – bez obzira što su većina prorežimske – postavlja se pitanje uticaja nacionalnih televizija. Drugo je pitanje načina rada privatnih televizija i njihove, trgovinom inspirisane te u tom smislu sumnjive podrške SNS-u. Da, jasno je da vlast ima veće mogućnosti, ali je pitanje zašto opozicija ne uspijeva privući veći broj drugih medija.

Jedan od rijetkih ljudi koji je rekao da treba obratiti pažnju na nešto drugo osim na lopovluk vlasti i uzurpaciju javnih emitera je politolog i strateški stručnjak koji je gostovao na N1 (nažalost, nisam zabilježio ime): kaže kako je segmentacija glasača od strane SNS-a odlično odrađena – Vučić i njegovi ljudi su ušli u svaki segment društva veoma uspješno. Dobili su 150.000 glasova više nego prije. On kaže da kontrola medija i aparata to nije mogla sama obezbijediti. Vučićevi ljudi su uradili dobar posao i dostignuća vlasti dobro prezentovali onima kojima je to trebalo prezentovati.

U vezi uspješnosti ili neuspješnosti urađenog posla zanimljiv je i lucidan stav imao jedan drugi politolog, prof. Miloš Bešić. On je, za razliku od većine analitičara, stavio u fokus opoziciju: rekao je da su oni obećali kontrolu izbornog procesa u kojem će sve biti po pravilima, ali da je nisu uspjeli ostvariti. Profesor Bešić jednostavno procjenjuje nešto što je opozicija obećala a nije se desilo – kao mjerilo uspješnosti njihovog rada. On u stvari govori o opozicionoj procjeni mogućnosti neke buduće situacije kao i njihovoj sposobnosti za djelovanje u takvim okolnostima – obećali ste da neće biti mogućnosti prevare a ona se ipak dogodila. Njega isprike ne zanimaju – morali ste uzeti u obzir da stvari neće biti lake i morali ste ih predvidjeti ako ste već tako obećali. Niste ni izabrani a već ste prekršili obećanje!

Ovdje se radi o veoma specifičnoj političkoj situaciji, uveliko drukčijoj od standardnih obećanja političara: niko ne sumnja da viđeni opozicionari neće da urade to što su obećali ili da su izdali glasače – jednostavno, radi se o nesposobnosti ili o nedovoljnoj žrtvi koju su podnijeli. (U tom ključu treba posmatrati štrajk glađu važne opozicionarke Marinike Tepić. Ona na najplastičniji način pokazuje da je spremna žrtvovati se.) Jer, trenutni stav glasača koji podržavaju opoziciju je ovaj: hajde, potucite se, poginite, ali ne dajte im da ponovo prevare. Stalno dosadašnje insistiranje opozicije na varanju i laži vlasti je dovelo do ove situacije – ipak, to je najprije interpretacija. Ovo govorim nikako ne umanjujući realnost stepena i vrste takvih nelegalnih rabota.

Vezano za prethodno, postoji veoma važno pitanje: ako su mnogi ljudi zadovoljni izgrađenim putevima i rastom privrede, je li čudno što ih mnogo ne brinu nepravilnosti vezane za uređivačku politiku RTS-a ili pljuvački manir privatnih televizija koji brane vođu iz ko zna kojih materijalnih ili ideoloških razloga? Mogu li se mali, obični glasači kritikovati iz moralističkih razloga zato što ih zanima njihov interes – ostvarivan što klijentelistički što regularno – koji ostvaruju preko ljudi iz vlasti kojima vjeruju, dok priču o nepravilnostima iznose prilično nepouzdani i njima kulturološki strani beogradski stručnjaci i novinari koji im ne nude ništa zauzvrat? Inače, građansko-ljevičarsko-progresivne opozicije u ex-jugoslavenskim zemljama glasače narodnjačkih stranaka tretiraju ili kao retardirane – pošto eto ne razumiju šta se dešava pa im treba objasniti – ili kao žrtve. Pomenuti glasači, očigledno je, ne pristaju ni na jednu od tih interpretacija. Opozicija bi morala raditi imajući sve ovo u vidu i nudeći prave i vjerodostojne alternative.

U tom smislu je još jedna misao Milana Protića – kako ova vlast ne vjeruje u demokratiju i kako im je ona samo paravan – veoma zanimljiva. Stvar ipak nije tako jednostavna jer je pitanje ko ovdje ne vjeruje u demokratiju: Naprednjaci koji imaju nadpolovičnu većinu ili oni koji imaju takav podcjenjivački stav prema narodu i nemaju podršku. Veoma je to slično sa građanskim partijama u BiH i Hrvatskoj i takav prosvjetiteljski i emancipatorski pristup definitivno je vezan za stare režime i stare mentalitete.

Na kraju, još par riječi o mentalitetima: novinarka N1 u jednom momentu kaže da rezultati zavise od medija koje ljudi prate. Jasno da na taj način govori kako su RTS-u i SNS-u skloni privatni mediji kreatori onoga što taj svijet misli. Ali takvim eksluzivističkim pristupom dala je snagu, pravo i moć televiziji na kojoj radi da i ona kreira mnijenje onih koji je gledaju. (Simetrije su sveprisutne i ne možemo ih se lako riješiti.) Ona sebe nastanjuje u svetu borbu za pravdu i istinu i ozbiljno pretjeruje u naglašavanju svoje uloge te je brka sa drugim ulogama. Mislite da široko dijeljen takav stav neće perpetuirati novog vođu i sličnu situaciju u budućnosti?

Faris Čengić, Prometej.ba