Oni koji su pokrali društvenu svojinu u ratu i genocidu kolonizirali su i prostor i vrijeme za političko djelovanje.

Od naših ulica, naših škola i naših fabrika napravili su mjesta egzekucija – stvarnih i simboličkih – gdje se život obezvređuje i uništava i gdje se kreira beznađe.

Vrijeme kojim manipulišu – prazno vrijeme beskrajne tranzicije – stavlja nas na čekanje u kojem je izvjesna jedino naša propast.

Tempo koji diktiraju uvlači nas u vrtlog straha od novog rata i obezglavljuje s namjerom da prihvatimo bespomoćnost kao nužnost.

Mi – paralizovana tijela koja se, fascinirana nasiljem, poslušno trzaju na svaku komandu.

Mi – nepokretna tijela koja u šoku saučestvuju u spektaklu egzekucija, dok naše sestre i kćerke bijesnim autima gaze, a naše očeve i majke za mizernu platu ucjenjuju.

Mi – koji smo i danas, nekom srećom, izbjegli odstrel u safariju krvavog kapitala.

Samo mi i možemo dokinuti vlastitu paralizu, napustiti vlastitu poziciju žrtve, ako se odlučimo prekinuti istoriju ove kolonizacije i istoriju ove krvave pljačke. Prekid ove istorije je prekid istorije fašizma.

U susret 5. Otvorenom Univerzitetu, koji se održava 4. i 5. novembra u SARTR-u sa Otvorenog Magazina prenosimo tekst Damira Arsenijevića. Ovogodišnja tema je: Antifašizam danas. Borba i vizija, a program diskusija možete pogledati na: http://otvoreni-magazin.net/27/10/2016/program-otvoreni-univerzitet-2016-antifasizam-danas-borba-vizija/

Antifašizam danas znači dekolonizaciju prostora i vremena u borbi za pravdu i jednakost. Prvi korak u ovoj dekolonizaciji je odbijanje svijeta u kojem se trenutno dominatna etno-kapitalistička organizacija života predstavlja kao jedino moguća. Odbijanjem praktikujemo nepotkupljiv život – život van ucjena, straha i paralize.

Antifašizam danas znači pokrenuti protest za proizvodnju kako su nam to rekli i pokazali radnice i radnici fabrike DITA u Tuzli.

Protest za proizvodnju znači da sami sebi damo šansu i nađemo novo rješenje za problem koji treba artikulisati iznova. To znači da okupiramo i dekoloniziramo prostor i institucije kako bi postali društveni i da pokrenemo konkretnu političku proizvodnju: prostora, vremena, političke imaginacije, afirmativnog afekta i infrastrukture.

Zauzimajmo i transformišimo prostor i praktikujmo solidarnost u ostvarivanju pravde van stega politike identiteta. To znači da ne pristajemo na podjelu prostora na javni i privatni, ne pristajemo na privatizaciju prostora u kojoj nam se kao identitarnoj ili interesnoj grupi udjeljuje prostor koji je zapravo već naš, koji je oduvijek bio naš i koji nam je kao zajednički kolonizacijom nasilno oduzet.

Solidarnost počinje od udruživanja resursa koje posjedujemo kao zajedničko dobro i uvodi drugačiji režim brige jednih za druge, van principa humanitarizma. Nasuprot ‘geografiji gladi’ koju ocrtavaju prazni stomaci onih kojima se upravlja kroz siromaštvo, postavljamo geografiju brige koja ocrtava teritoriju van stida i krivnje zbog siromaštva, teritoriju na kojoj zajedništvo počinje od dijeljenja obroka.

Diktirajmo tempo akcijama koje prekidaju tokove informacija i tokove kapitala onih koji su pokrali zajedničku društvenu svojinu. Oni su za sebe priskribili i legitimizirali nasilje. Upravo to pravo na nasilje moramo dekolonizirati.

U ovom će nam ključni saveznici biti sve one skupine, udruženja i nevladine organizacije koje ne žele biti civilno-društveni suplement državi i koje odbijaju da se zadovolje pukim popisivanjem povreda ljudskih prava. Zajedno s njima moramo otvoriti front za zajednički društveni rad u zajednici, rad koji je vanprojektni i kojemu nije svrha tek da samom sebi proizvodi radno mjesto i tako održava status quo.

‘Od čega ćemo se mi sastaviti / ako se ponovo odlučimo voljeti’ – pjesnikinja Jozefina Dautbegović postavlja posebno pitanje za sve nas. Ako živimo u društvu koje sliči masovnoj grobnici, antifašističko sastavljanje počinje od spoznaje da ne znamo dovoljno jedni druge i da se se međusobno trebamo još bolje upoznati. Trebamo drugačije i bolje vrednovati kako zajednički rad tako i ljude s kojima radimo. To znači da se izuzmemo iz pozicije u kojoj pristajemo da prenosimo privatizacijski afekt. On nas brutalizuje i mrvi i nagriza zajedništvo. Pod krinkom privatizacije odigrava se čin legitimizacije rata i genocida i krađe koji se stalno nastoji prikriti kao istinski, realan, kolonizatorski proces protiv nas.

Ukoliko želimo realnost nade a ne realnost propasti, počnimo kritički-afirmativno sastavljati zajednicu – ne žrtava – već preživjelih.

Damir Arsenijević, otvoreni-magazin.net