Često sam u prilici susresti se sa raznim tipovima pitanja koja često dolaze od ljudi koji osjete ugroženost u bliskom prisustvu jednog ateiste. Često ona zvuče komično, jer su uglavnom postavljena iz pasivno-agresivnog stava. Melodičnost tih tragikomičnih pitanja na krajnje ciničan način paraju uši onome kome su upućena. „A odakle ti uzimaš morale, ako već ne vjeruješ u Boga, ha?!“. Sigurno ste ovo čuli (ili pomislili da upitate obližnjeg budućeg stanovnika Vatre - ovisno o čitaocu i sadističkim preferencijama), barem jednom u životu. Iako je krajnje neukusno iz ovakvog pitanja izvući misao da ono već u sebi ima spremljenu pretpostavku o ateistima kao hedonističkim i hladnokrvnim robotima, to neću spomenuti (ali eto, već jesam, jer Pakao me već čeka - ovisno o čitaocu i sadističkim preferencijama). Recimo da odgovor na ovo pitanje leži negdje posve drugo. Recimo to ovako.

Moral je diferencijacija između namjera, odluka i postupaka koji su „dobri” i koji su „loši“. Moral može biti skup normi ili načela koja proizlaze iz pravila ponašanja određenih nekom filozofijom, religijom, kulturom, itd. Religija i moral, međutim, nisu sinonimi. Moral ne ovisi o religiji, iako je to gotovo automatska pretpostavka. Religiju i moral je potrebno definirati na drukčije načine, jer nemaju definicijske veze između sebe. Konceptualno i u principu, moral i vjerski sistem vrijednosti su dvije različite vrste vrijednosnih sistema. Također, postoje mnoge vrste religijskih vrijednosti sistema. Moderne monoteističke religije, kao što su islam, judaizam i kršćanstvo, definiraju ono što je „dobro“ i „loše“ po zakonima i pravilima utvrđenim od strane njihovih svetih izvora, kao i prema tumačenjima vjerskih vođa unutar tih religija. Religije pružaju različite načine odnošenja prema moralnim dilemama, ali religija nije uvijek povezana sa moralom na pozitivan način. Zločini su ostvareni, u mnogim slučajevima, u skladu s pobožnosti i odanosti prema nekoj religiji. Stoga se s pravom smatra nesigurnim izvući ikakav zaključak i poveznicu u korist čovjekova morala sa žarom i strogosti njegovih vjerskih uvjerenja, iako on sam može biti apsolutno uvjeren da su ona iskrena i opravdana.

Religijski vrijednosni sistemi mogu odstupati od suvremenih moralnih stavova, poput onih o ubojstvu, kažnjavanju za utvrđene zločine, masovnim zločinima i ropstvu. Postoji jedan koncept koji dalje udaljava religijske vrijednosne sisteme od morala, a zove se etika uzajamnosti - poznatija kao Zlatno pravilo. Zlatno pravilo vuče svoje korijene već od prvih znakova organizirane civilizacije i razvijenog intelekta, a govori nam kako se treba odnositi prema drugima onako kako bi voljeli da se odnose prema nama. Ovaj koncept je usko povezan sa empatijom, sposobnošću dijeljenja ili prepoznavanja emocija s kojima se suočavaju drugi ljudi. Učenja religijskih vrijednosti sadrže dosta ovakvih osnovnih moralnih pravila, ali važno je napomenuti da su upravo ta moralna pravila, koja čine jedan od temelja učenja i tvrdnji svake religije, nastala kroz duži period povijesti kroz razne konsenzuse i diskusije između ljudi koji su odlučivali šta je dobro a šta loše (što se radi i danas, ali i što se radilo i prije pojave koncepta moderne religije). Može se reći da su i mnoge religijske vrijednosti ustvari „univerzalna moralna pravila“ koja su samo prisvojena od strane religija, ali im ona isključivo ne pripadaju.

Čovjekovo etičko ponašanje treba biti djelotvorno temeljeno na simpatijama, obrazovanju, društvenim vezama i potrebama. Religijski temelj nije nužno potreban, ali svakako nekoga može uputiti prema razmišljanju i individualnom određivanju „dobrog“ i „lošeg“. Međutim, čovjek bi doista bio na lošem putu ako mora biti suzdržan od ubijanja ili mučenja druge osobe samo zbog straha od kazne ili nade u nagradu nakon smrti.

Damir Omerbegović