U tekstu pod naslovom Jesu li bosanski književni klasici nepoželjni u bosanskim školama?, objavljenom u Stavu 22. IX 2016. godine, vanjski saradnik tog časopisa Sanjin Kodrić obratio se svekolikom čitateljstvu s novosročenom obaviješću o tome kako u školama Kantona Sarajevo nisu više poželjni „bošnjački i bosanskohercegovački književni klasici“ kao što su Mak Dizdar, Skender Kulenović, Derviš Sušić, Ćamil Sijarić, kako više nije preporučljivo čitati Edhema Mulabdića, Bašagića, Đikića i sve druge bošnjačke pisce iz XIX i XX stoljeća, sve do Dževada Karahasana, Irfana Horozovića, Nedžada Ibrišimovića, Alije Isakovića i Zilhada Ključanina. On se čudi što je Sidrana dovoljno pročitati samo u „izboru“, tvrdi da nije preporučljivo baviti se našom starijom književnošću ni folklornom baštinom, optuživši za to neobjašnjivo stanje Komisiju za izmjene i dopune Nastavnih planova i programa za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost, odnosno, ispostavit će se kasnije, dva njena člana.

Nakon što je ustanovio da se desila nekompetentna revizija planova i programa, pogotovo onih za srednje stručne škole i gimnazije, njegov inače bezbojni ton statističara prelazi u eksklamativne kadence sveopće pseudozabrinutosti koja liči na dio nekog predizbornog govora:

„Zabrinuti smo, i to s punim pravom zabrinuti, za povratničku djecu u RS-u, kojima se nezakonito uskraćuje pravo na izučavanje bosanskog jezika i tzv. nacionalne grupe predmeta, tj. pravo na maternji jezik i identitet, a nešto što opasno sliči tome dešava nam se, izgleda, i u Sarajevu, i to pred našim očima, a mi to ne vidimo, ne želimo ili ne smijemo vidjeti, ili jednostavno ne znamo.“

Računajući na emocionalnu reakciju čitalaca, on dovodi u vezu povratničku djecu iz Republike Srpske i revidirane planove i programe za Bosanski, hrvatski i srpski jezik i književnost kako bi tim dvjema posve različitim dimenzijama dao zajednički imenilac – segregaciju. Okitivši se krupnim ideologemama, on se nada da će usljed njihove specifične težine cijela priča o revidiranim planovima i programima nesumnjivo dobiti na značaju. Kategorije jezika, nacije, tradicije i identiteta koje je spomenuo već u prvim pasusima svog teksta-kataloga garantiraju da je stvar ozbiljna i on ih stalno priziva kao neku vrstu sigurnog zaklona iza kojeg može umisliti da je postao vitez trenutka, doduše smiješan i u preteškom oklopu koji prazno zveči. Ali čim izgmiže na polje književnosti, on postaje bespomoćni aparatčik, zbunjen materijom, i odmah počinje da prebrojava i zbraja, da se iščuđava, preneražava i uzgred proizvodi besmisao.

Ovdje ćemo pokazati koliko je Sanjin Kodrić kompetentan da tumači bilo šta u vezi s obrazovanjem u osnovnim i srednjim školama te kakvo je umijeće njegove logike. Pri tom ćemo zanemariti to što su vrlo uvjerljive analize njegovih „naučnih“ tekstova već odavno, i to u nekoliko navrata, pokazale da on zapravo ne umije tumačiti ni književnost ni jezik, ali da zna – što ćemo imati na umu – bespogovorno služiti retrogradnim ideologijama tla i nacije.


Obrada podataka

Šta je statističar Kodrić zapravo vidio u revidiranim planovima i programima? On je vidio nedostatke, „promjene nagore“, „kardinalne greške“, uspostavljanje „novog književnog kanona“ i opasnost od „promjene kulturalnog pamćenja“. On je vidio „ideologiju u pozadini“ – i odlučio da sve to napiše i podijeli s univerzumom. Uvjeren da je poznavanje književnosti jednako znanju statističkih podataka o književnicima i njihovim djelima, on je zapravo vidio šta je želio vidjeti.

U uvodnim napomenama revidiranih planova i programa stoji važna stavka koja kaže da „članovi Komisije neće mijenjati sadržaj NPP-a“ i da prepuštaju nastavnicima da iz važećeg dokumenta sami biraju 70 do 75 % sadržaja čime im se, to je očito, daje više slobode u kreiranju godišnjih planova, više prostora za utvrđivanje i ponavljanje gradiva. To dalje znači da je ogromna većina sadržaja ostala nepromijenjena. Uprkos tome, statističar Kodrić kaže:

„Bez obzira na dvosmislenost toga šta znači da nešto nije izmijenjeno nego je „samo“ revidirano, to, međutim, de facto nije tačno jer revizija o kojoj je riječ nije uopće „samo“ revizija, već je, naprotiv, u pitanju suštinska promjena cjelokupne koncepcije ranijih nastavnih planova i programa, odnosno potpuno nova koncepcija.“

Šta je ovdje rečeno? Slijedeći čudnu logiku ovakve sintakse, ispada da nešto što je promijenjeno nije samo promijenjeno, odnosno jeste suštinska promjena koja je sasvim nova promjena. Najuporniji čitaoci Kodrićevih tzv. stručnih tekstova ovo će doživjeti kao još jedno nepotrebno mučenje.

Zapravo, stvar je mnogo jednostavnija: 70 do 75 % nastavnih sadržaja iz prethodnog NPP-a i dalje čini osnovu revidiranih planova i programa. I tu nema mjesta zaključcima o eliminaciji pisaca. Prosto rečeno, u kontekstu postavljenog okvira od 70 do 75 % važećih sadržaja to ne bi bilo moguće i da se htjelo. Ali ostavimo struci i da ovu posljednju tvrdnju provjeri svojim formulama za preračunavanje nastavnih u nacionalne jedinice. Mogućnost da profesori sami biraju sadržaj i broj časova, što je Kodrića posebno zaprepastilo, naznačena je i u planu i programu iz 2003. godine, samo što on taj plan nije čitao jer bi shvatio da je više od jednog desetljeća bio u zabludi i mirno spavao misleći da je broj pisaca predviđenih kao obavezna lektira zadovoljavajući u statističkom smislu. Jer težište njegove obrade podataka u vezi s revidiranim planovima i programima jeste upravo na onome što on smatra njihovim krucijalnim dijelom – na prijedlogu lektire.

„Revidirani planovi i programi za zvanični cilj imali su i racionalizaciju nastavnih sadržaja te stvaranje prostora u nastavnom procesu za druge važne nastavne aktivnosti. Zato, ako su u revidirane nastavne planove i programe uvedeni neki novi nastavni sadržaji, a jesu uvedeni, to, onda, logički i praktično znači da neki drugi, raniji nastavni sadržaji trebaju biti eliminirani, barem onda ako je tačno da je revizija istovremeno i racionalizacija nastavnih planova i programa. No, ovaj problem se nigdje precizno i jasno ne rješava, barem ne eksplicitno. Implicitno, stvar je mnogo jasnija, a rješavaju je upravo ponuđeni 'prijedlozi lektire'.“

Imajući posla sa statističarem, lako možemo steći slične navike pa je teško ne primijetiti gomilanje pridjeva nastavni u ovim rečenicama. Gotovo da je teško povjerovati kako se ovdje radi o stilskim rogobatnostima budući da Kodrić posebno vodi računa o tome koliko nečega negdje ima i koga sve negdje nema. Sklon tom poročnom prebrojavanju i sabiranju, on se trudi uvjeriti nečiji zdrav mozak da nastavni sadržaji iz prethodnog plana i programa „trebaju biti eliminirani“, da zapravo jesu, i to u mnogo većem obimu nego što je moguće. Iako de facto ti sadržaji i dalje važe, on implicitnom analizom „problema“ – tj. vrlo eksplicitnim prebrojavanjem autora – dolazi do skandala o kojem je riječ.


Savremeni autori u nesavremenom poimanju književnosti

Prijedlozi lektire u revidiranim planovima i programima upravo su to – prijedlozi. Ali oni su za Kodrića osnova na kojoj temelji tvrdnju da se radi o podmuklom planu promjene književnog kanona i kulturalnog pamćenja, jer je za njega književni kanon s čistim popisom imena i djela pisaca sveto mjesto i izvor smisla, dok modeli kulturalnog pamćenja zavise samo od ustanovljenog poretka istih tih pisaca u vječnom katalogu nacionalne književne historije.

Još jednom se pokazalo da mu logika nije jača strana, tj. da mu je ta strana posve oduzeta. To ilustrira i ovaj rijetki primjer sasvim novog metoda prepoznavanja savremene književnosti: prvo se pored imena autora dopiše godina njegovog rođenja, a ako je umro, i godina smrti. Onda se dopiše koje je godine objavljeno njegovo posljednje djelo ili ono koje se uzima u razmatranje. Kad se to uradi, onda se lijepo te godine oduzmu od godine u kojoj je analiza sprovedena i ako je rezultat dvocifren – autor nije savremen! Još pouzdaniji rezultat dobije se ako čitalac zna da odredi nacionalnost pojedinih autora, a najprecizniji mogući način je da se direktno obrati Sanjinu Kodriću da mu odoka odmjeri savremenost kojeg hoćeš autora ili knjige. Jer on je taj nekrološko-povijesni pristup već uspješno eksplicirao oduševljenoj javnosti tako što je iz revidiranih planova i programa prekopirao jedan od ponuđenih prijedloga lektire, dopisao gdje treba sve one važne brojke i dokazao kako predloženi autori „većinom ipak ne odgovaraju kategoriji savremenih autora i trendova“. I kao da mu nije bilo dovoljno to što je ustanovio potpunu nesavremenost lektire, nego je svoje otkriće dodatno pojačao neodoljivom dosjetkom napisanom iznad ponuđenog spiska: Savremeni autori iz pretprošlog stoljeća!

Sanjin Kodrić duhovit je koliko i žabe u suton. Po njegovoj oduzetoj strani logike savremenost nekog autora računa se na osnovu godine rođenja, godine smrti i datuma kad mu je štampano određeno djelo. To ne samo da je eklatantan primjer jedne arhaične, anahrone predstave o savremenosti autora nego to dalje znači da bi savremeni pisci morali biti mlađi od učenika koji ih čitaju da bi uopće bili savremeni. Ipak, poslušajmo nakratko šta on ima da kaže:

„Ako su nekim neobjašnjivim čudom, možda i 'zastarjeli' fundamentalni pisci novije bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti kakvi su Dizdar, Kulenović, Sušić, ili Sijarić, vrijedi li lektire barem Ibrišimovićev još sasvim 'nov' roman Vječnik iz 2005. godine, je li barem on dovoljno 'savremen', ako to iz nekog nepoznatog razloga više nije izuzetni Ugursuz?!“

U pogledu održivosti logike, bolje bi bilo da je rekao kako su Rusi isto što Prusi bez početnog p nego što je smislio ovu rečenicu. Poenta je u tome da sada bošnjački pisci koje on odabere moraju spadati u savremenu književnost, makar bili rođeni u neolitu, a ako su drugi, ma koliko bili mlađi, svrstani u tu kategoriju, onda je to Kodriću povod za duhovitosti iz carstva vunastih lemura.

I dalje opsjednut prebrojavanjem, on zaključuje da je Komisija eliminirala i Shakespearea. I tu počinje novo odjekivanje besmisla. Jer Sanjin Kodrić priča uprkos sebi. Prethodno odioznim tonom umišljenog plebejca pretpostavlja da „pojedinci koji su pisali revidirane nastavne planove i programe nikad nisu ni čuli za knjigu Shakespeare, naš savremenik Jana Kotta, koja im je mogla pomoći u razumijevanju i širenju njihova, najblaže rečeno, problematičnog i preuskog pojma savremenosti.“

Ako je i pročitao spomenutu knjigu, Kodrić iz nje nije naučio ništa, kao što nije naučio ništa ni iz jedne druge važne knjige osim da prebrojava ko je ko i ko je čiji. On opet otkriva koliko je nemoćna njegova logika. On hoće valjda reći da je Jan Kott u svojim esejima pokazao da je pojam savremenosti vrlo širok i da se Shakespeare, zbog univerzalnosti svog djela, može tumačiti kao naš savremenik, što je razumljivo, ali ono što nije razumljivo to je iznenadna Kodrićeva amnezija. Jer on je samo stranicu prije ismijavao spisak predložene lektire uvjeravajući nas da ne mogu biti savremeni oni pisci koji su rođeni u „pretprošlom“ stoljeću! Nije li to ono što bi stari Latini nazvali contradictio in adjecto?

Dakle, šta su mogli naučiti pojedinci koji su revidirali planove i programe? Da pisci koji su rođeni u pretprošlom i prošlom stoljeću nisu savremeni, ali da jesu oni koji su živjeli u šesnaestom i sedamnaestom. I da Sanjin Kodrić nije siguran u svoje znanje književnosti pa zato ako Jan Kott kaže da je Shakespeare savremen, on to potpisuje, zaboravljajući da se nekoliko redova ranije, u Kottovom odsustvu, pravio važan. Zaključak je da Kodrić ne zna šta je savremena književnost i savremeni autor jer je, budući da je rođen u prošlom stoljeću, nesavremeni profesor.


Shvatanje čitanja

Podigavši glas da bi ukazao na „kardinalne greške“, Kodrić je tek otkrio da mu nedostaju temeljna znanja iz nauke o književnosti. On govori o nestručnosti Komisije zato što je „u lektiru za prvi razred gimnazije, a u kojem se učenici bave književnošću do srednjeg vijeka, uvršten Kanconijer svjetski poznatog humaniste Francesca Petrarce, a da se samim humanizmom kao pojavom u književnosti i umjetnosti učenici trebaju baviti tek dogodine, u drugom razredu, kako to stoji u revidiranim nastavnim planovima i programima. Petrarca, dakle, ili nije humanist ili su oni koji su pisali nastavne planove i programe nešto grdno pobrkali?!“

Ono što on ne zna jeste da se učenici u prvom razredu gimnazije bave književnošću do humanizma, a ne do srednjeg vijeka. Dakle bave se i srednjim vijekom, i kasnim srednjovjekovljem, i ranim humanizmom. Otuda su i u prethodnim planovima i programima, pod odjeljkom Evropska srednjovjekovna i kasnosrednjovjekovna književnost, uvršteni i Petrarca i Boccaccio i Dante, a Kodrić je to propustio kao što se propušta smislen život kad se baviš tričarijama. On ne zna da periodizacija književnosti nije puki statistički podatak, kao ni to da humanizam ne počinje na dan kada je Petrarca u Avinjonu vidio Lauru. Nešto slično on spočitava i u vezi s Muradbegovićem zato što je ovaj predložen kao lektira izvan periodizacijskog okvira. Kodrić tako, shodno svom konzervativizmu, kruto i površno gleda i na pojam čitanja. On smatra incidentom ako učenik pročita išta od onoga što je predviđeno za neki drugi razred, on je uvjeren da su šabloni i katalozi garant smisla, pa, poput nekog tvrdoglavog komesara, uvjerava i druge da je potrebno prvo nabubati teoriju humanizma pa onda pročitati neko humanističko djelo.

On ne samo da nije imao uvida u prethodne planove i programe nego ga ta materija nije ni zanimala, jer da jeste, mnogo ranije bi započelo njegovo naricanje. On ne zna da je u planu i programu za prvi razred gimnazije iz 2003. godine, pod naslovom Lektira, navedeno svega pet knjiga, da na spisku lektira za drugi razred gimnazije nema nijednog bošnjačkog ni bosanskohercegovačkog pisca, da je u trećem razredu kao obavezna lektira navedeno svega deset knjiga, od čega samo dva bošnjačka autora – Kikić i Muradbegović! Da ni u jednom razredu nije u lektiri naveden ni Dizdar, ni Selimović, ni Karahasan, ni Ključanin, ni cijeli niz onih koje je Kodrić popisao kao eliminirane klasike bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Ali niko nikada nije prigovorio tom spisku jer niko nije bio toliko uskovidan budući da su neki od spomenutih pisaca pobrojani u programskom sadržaju. I zbog toga što ti sadržaji već postoje, i što su važeći, nisu ponovo navođeni u revidiranim planovima i programima. Komisija nije pisala nove planove i programe, kako se to hoće predstaviti u javnosti; ona je dodala ishode učenja – revidirajući neznatno i ciljeve nastave književnosti i jezika – da bi to bila vodilja nastavnicima pri izboru sadržaja iz važećeg dokumenta. Kao najpozvaniji da govore o konkretnim problemima s kojim se susreću u praksi, oni su shvatili ono što je bilo očito i zato nisu ni mogli vidjeti sve zakulisne igre – neki mračni projekt debosnizacije, smrt kulture, kataklizmu – koje je prorokovao Sanjin Kodrić.


Šekspirijanska rola

Kad Marko Antonije u Shakespeareovoj tragediji Julije Cezar jadikuje nad Cezarovim tijelom pred ganutom gomilom koja je do maloprije klicala ubicama, to od scene koja nije obećavala mnogo čini moćnu osudu prevrtljivosti i povodljivosti mase, ali i neponovljiv obrat kojim se poraženi čovjek uzdiže na pijedestal tragičnog junaka. Kad Sanjin Kodrić denuncira svoje kolege želeći da izazove bijes mase zbog toga što je od njihove ruke „'stradao' čak i grandiozni William Shakespeare“, to od njega čini farsičnu sliku koja govori koliko umišljeni junak može ličiti na svoju suštu suprotnost. Marko Antonije svojim denunciranjem Bruta potpiruje bijes mase protiv zavjerenika koje smatra zločincima. Sanjin Kodrić huška javnost protiv pojedinaca koji čine komisiju za revidiranje planova i programa jer smatra da su oni odgovorni za eliminaciju značajnih pisaca iz nacionalnog kanona, potvrdivši se time kao izdajnici najgore vrste. Marko Antonije polazi od istine, Sanjin Kodrić od neistine; prvi računa na psihologiju mase koja juriša da sustigne ubice, Sanjin Kodrić računa na govor mržnje koji treba da uslijedi.

Osim toga, Kodrić iz nekog razloga tvrdi da su „stvarni autori“ revidiranih planova samo dvojica – Namir Ibrahimović i Damir Šabotić, označivši nas kao „kolovođe“ i „izvođače radova“, spočitavajući nam antipatriotsko, tj. antibosansko djelovanje. Ali da bi pokazao kako je ipak čovjek demokratskih nazora, on ispisuje da „svako, doslovno svako ima i mora imati pravo na slobodu misli i izražavanja svojih stavova bilo koje vrste“, to pravo, dopušta Kodrić, ima čak i Nenad Veličković – autor parodijske pjesme Zapis o šolji – „bez obzira na to što će mnogi Veličkovićevu parodiju doživjeti i kao pjesmu gdje se uspostavlja barem njima ružna paralela upravo između WC-šolje i Bosne, a sam Dizdar izvrgava ruglu.“

Ti „mnogi“, dakle, trebalo bi da reagiraju, da se pobune jer „barem njima“ – možda ne njemu, jer on se smatra pametnijim – to može zazvučati ružno. Kodrić „njima“ sugeriše kako bi trebalo da se osjećaju i samim tim šta da urade. On tako, huškajući druge, brani neku zamišljenu pravdu, književni kanon i nacionalnu stvar. Ta ogromna požrtvovanost preko tuđih leđa čini ga parodijskom figurom univerzitetske misli. Da je to tako, potvrđuje i to što se on ne libi reći za nekog da je minoran pisac, da se ovaj ne može porediti s onim, da je nečija poezija izvrsna a nečija nije, da je npr. neko kao Ključanin objavio „niz sjajnih zbirki i romana“, a da je neko kao Džamonja „književno skroman pisac“, ne obrazloživši ni jednu od niza sličnih tvrdnji koje u javnom prostoru ozbiljan univerzitetski profesor ne bi izrekao bez argumenta.

Treba li reći da taj čovjek neutješno smiješne aure koja izvire iz nepresušnog, patološkog sebeljublja, taj ideolog ispraznosti čije su puste fantazme jedini svijet kojem u potpunosti pripada, nije ništa drugo do instrument koji pokreću političke sile upregnute u stvaranje jednog retrogradnog koncepta književnosti u službi reproduciranja nemislećih podanika. Treba li reći kako je sav trud da se pokaže junakom ovog nesretnog trenutka za njega sretni korak unazad, ka onom vremenu arhaičnih vrijednosti – u devetnaesto stoljeće gdje, poredani u kolone – prema preciznoj hronologiji rođenja i smrti – samuju njegovi istinski savremenici.

(Damir Šabotić, Prometej.ba)