Kao i većina vas, prvo što ujutro obavim, poslije jutarnje toalete i kafe na sto, je pregledanje porukica. U ovom svijetu – ne samo zbog COVID-a – smanjenih kontakata, čovjeka obraduje svaki znak života, pa makar i od virtuelnog prijatelja.

Danas su u moj box stigle dvije takve. I to od pravih prijatelja. Ljudi koje dugo i dobro poznajem. Jedan mi za dobrojutro šalje sliku zgodne, oskudno odjevene ljepotice. Kao da, pitam se, ne zna koliko mi je godina? Ovakve stvari su vrlo opasne za moje vremešno, izraubovano srce!

Druga poruka, ona iz Beograda, me silno obraduje. Prijatelj mi, sve sa “plamenim” grbom bivše države, čestita Dan Republike.

Pogledam na kalendar: stvarno! Danas je 29. novembar. I zaista je - virnem kroz zaleđen prozor - studeno. Magla, klizavica. Ništa od uobičajene jutarnje šetnje.

Zahvalim se frendu iz Begeša, pa smjesta drugim mojim kamaradima proslijedim njegovu poruku. A imam ih poprilično. Solidan broj, naročito u vremenu u kome je staromodno boriti se za socijalnu pravdu i bratstvo među ljudima. Imati kičmu i biti dosljedan. Dobu u kome mi se ponekad čini da je dosljedna samo – nedosljednost.

Dok o tome razmišljam, stiže nova poruka. Ovoga puta od prijatelja iz Zagreba. I njemu sam maločas “šibnuo” čestitku sa grbom. “Piči te nostalgija, a?”, piše jaran, tek pola u šali, znajući za moju odanost starim vremenima.

“Jeste, ali REALNA,” odgovaram u istom tonu. Jer, doista nisam nostalgičan. Kako ono jednom reče – čini mi se – sjajni Josip Pejaković: “Bilo pa prošlo, pa šta š’ sad?”

Jer, kad vidim cijenu koju smo platili za stvaranje-pa-rasturanje Juge, nikad je više ne bih poželio. Opet jedan citat, ovog puta sjajnog pjesnika, ali prilično prevrtljivog intelektualca Abdulaha Sidrana: “Jugoslaviju su gradili najbolji, a rušili najgori među nama.”

Ovo što je autor “Sarajevske zbirke” rekao je stopostotna istina. Grdno nam je, ali zato umijemo ropski da šutimo. Na vlast “lajemo” samo na društvenim mrežama, i među vlastita četiri zida. Daleko od tuđih očiju i ušiju. A kad treba izaći na ulicu i javno se pobuniti protiv idiota koji se kunu u vjeru i naciju, a grabe od “svog” naroda i kapom i šakom, nigdje nas.

Jedan primjer, o kom sam već nekad pisao. Prije desetak godina idem u Mostar, na promociju mog antiratnog dnevnika “Lijepo gore klasici marksizma”. Sa mnom u autu su Svetlana Broz, Amer Tikveša i Gradimir Gojer. To je bilo doba kada su na tamošnjem Španskom trgu svakodnevno održavani protesti protiv Vlade, to jest zbog loše socijalne situacije u Bosni i Hercegovini. Hladno je, sipi kiša, ali nije tako loše vrijeme. Kasnimo, moramo požuriti na mjesto promocije, ali kod Španskog trga stajemo da Svetlana održi mali govor okupljenima. Očekujem dosta nezadovoljnika – i Mostar je grad sa visokom stopom nezaposlenih – ali nas na Trgu dočekuje tek šačica ljudi. Jedan ili dva transparenta. Ipak, Svetlana odlučno izlazi i profesionalno održi govor, kao da se pred njom nalazi masa prosvjednika.

To je, dakle, taj čuveni “socijalni bunt” u Hercegovini.

Ako vam je loše, bunite se. A ako vam je dobro, onda ništa?

Uostalom, možda većini i jeste dobro? Sad su (skoro) svi na svome. Napokon se, od Triglava do Đevđelije, riješili “mrske” zajednice. Svi imaju svoje “atare”, svoje vlade, svoje istorije i povijesti, svoje praznike i blagdane… Ma, sve “puca” od suverenosti!

Osim kad nam MMF ne pokuca na vrata. I potraži svoje. Dugovi se gomilaju, a mi živimo kao miševi u gvođari. Da nije kredita i donacija…

A nekad nije bilo tako. Nije bilo sjajno, bilo je dosta manjkavosti ali je, barem po meni, bilo neuporedivo bolje nego danas.

No, opet kažem: zbog cijene koju su nam, prilikom njenog rasturanja, ispostavili najgori među nama, nikada više ne bih poželio Jugoslaviju.

A njeno rasturanje je davno počelo. I to upravo od strane “crvene buržoazije”. Poslije su prljavu rabotu stručno dovršili šovinisti. Komunjare koje su promijenile dres. “Suncokreti”.

Početak tog degenerativnog procesa je sjajno opisao kontroverzni “doktor” Nele Karajlić iz Zabranjenog pušenja, i to u pjesmi “Dan Republike”. Njenim tekstom, koji kao da je sad napisan, ću i izavršiti ovaj omaž prazniku Zemlje Koje Više Nema (a možda je, s boljim nama, i moglo biti).

Danas je Dan Republike

I stari je popio malo

Na televiziji Lepa Brena

I stari se sjeća ratnih vremena

Da bi danas bilo bolje

Oni su poturali svoja pleća

Gazili hladne rijeke

Jeli koru s drveća

Žao mu je što neki misle

Da je život negdje drugdje

I ne sanja se više stari san

Čekaju pasoš da odu van

Danas je dan, Dan Republike

Danas je dan, Dan Republike

Danas je dan, Dan Republike

I stara kaže Dragane šuti

Skrati jezik mogu te čuti

Dan, Dan Republike

Danas je dan, Dan Republike

Danas je dan, Dan Republike

Danas je Dan Republike

I stari se sjeća ratnih dana

Žao mu je što se ni klinci

Više ne igraju partizana

Danas svako zna

Da je glava samo jedna

Danas svako zna

Pred kim pasti na koljena

Danas je Dan Republike i stari kaže

Otvorite prozore, pijan je i čini mu se

Da logorske vatre u daljini gore

Logorske vatre, u daljini gore

Danas je dan, Dan Republike

Danas je dan, Dan Republike

Danas je dan, Dan Republike

I stara kaže

Jesi l' normalan Dragane

Zatvaraj prozore, ne radi grijanje

Danas je dan, Dan Republike

Danas je dan, Dan Republike

Danas je dan, Dan Republike

Danas je dan, Dan Republike

I stara kaže Dragane šuti

Skrati jezik, mogu te čuti

Dan, Dan Republike

Danas je dan, Dan Republike

Danas je dan, Dan Republike.

Goran Sarić, Prometej.ba