Neki dan je, poslije premijere nedovršenog filma Jasmile Žbanić o Emeriku Blumu, tvorcu Energoinvesta, poznati SDA-ov kadar Faruk Kapidžić Dia, pored ostalog, napisao kako se tu radi o “ciljanom hvalospjevu jednom sistemu, sistemu koji to ne zaslužuje.” “Umjetnost inžinjerstva i umjetnost filma je u sjeni ljudske praznine”, nastavio je Dia, “a reflektori su usmjereni na nekadašnju propalu ideologiju. Ogromna je želja sadašnjih filmskih radnika da budu politički eksperti.” Sve je to povezao sa trenutnim vlastodršcima u Kantonu Sarajevo, SFF-om, i navodnom degradacijom čuvenog festivala rođenog u ratnim mukama.

Cijela ova kritika je više nego zanimljiva: treba je razložiti i detaljnije osmotriti. Najprije, Dia ne napada konkretno Bluma nego sistem u kojem je živio i radio. (Čak bi i za jednog SDA-ovca bilo previše dovesti u pitanje uzajamno zamjenjive simbole uspješnog Sarajeva i BiH – Bluma i Energoinvest.) On dodatno govori o tome kako su sadašnji vlastodršci u Kantonu Sarajevo te oni predratni, komunistički, “prazni”, i da se ovom projekcijom svjesno promoviše “propala ideologija”. Nije baš najjasnije da li Dia misli kako sadašnja vlast tu promociju vrši zbog toga što vjeruje u navedenu ideologiju ili zato što im ona pruža dobru zasadu za buduće političko djelovanje. U svakom slučaju u toj nakani im pomažu filmski radnici koji žele biti “politički eksperti.”

Da krenemo analizirati od zadnje tvrdnje: Dia je u vezi nje u pravu – filmski radnici i mnogi drugi umjetnici i javni radnici zaista žele biti politički eksperti i ne libe se agresivno iznijeti svoja (laička) mišljenja po najkompleksnijim političkim pitanjima. (Ovdje ne propitujem njihove motive niti njihovo pravo da to rade, govorim o kompetenciji i sklonostima.) U tom smislu oni nisu sami - ogromna većina ljudi na prostorima našeg jezika ponaša se slično te se bez ograda može govoriti o grupnom mentalitetu. (Da li to ima veze sa komunističkim “Mi” ili se radi o nešto opštijem, istorijski uslovljenom “Mi”, ne bih znao reći. Činjenica jeste da moderna demokratija zahtijeva od svakog građanina uplitanje u pitanja koja ga se tiču, dakle u veliki broj političkih pitanja, ali u našim državama to je prešlo sve granice i nema nikakvog reda - ovo vjerovatno ima veze i sa nepovjerenjem u predstavničke institucije i neprihvatanjem moderne podjele rada.)

Ono što valja istaći, i što Dia također dobro zna, je to da ne postoji jasno definisana linija koja razdvaja dio trenutnih vlasti Kantona, navodno lijeve snage, i skupinu filmadžija i umjetnika – ideološki gledano, sve je to u “pet deka”. Konkretno, ne radi se tu o ljevičarima u nekom univerzalnom smislu riječi - takvo nešto svakako ne postoji - nego o Našim ljevičarima. Kada kažem da ne postoji ideološka razlika između navedenih grupa, prvenstveno mislim na odnos prema sopstvenoj (jugo-komunističkoj) prošlosti i ideji građanstva i ljevičarenja.

Ipak u cijeloj ovoj priči, nisu najvažniji umjetnici i “ljevičarski” političari, najzanimljiviji je sam kritičar - dakle sam Dia, iako su, kao što ćemo vidjeti, njegovi stavovi u bliskoj vezi sa prethodno spomenutom grupom. Šta se javno zna o njemu? Arhitekta, lokalno prilično poznat, uspješno vodio ozbiljnu projektantsku firmu te kasnije ministarstvo gradnje i urbanizma u Kantonu Sarajevo. Dia, pored toga, ima još nešto što ga izdvaja od velikog broja drugih SDA-ovaca: čovjek je po svom porodičnom, obrazovnom i grupnom habitusu pripadnik elite prošlog režima te bi prirodnije pristajao upravo uz ove likove koje kritikuje a ne uz “narodnjačke” SDA-ovce. Za ovaj zaključak nije nužno čitati njegovu detaljniju biografiju - sve na njemu, od rječnika, preko stila oblačenja do frizure govori u tom smislu. On, budite sigurni, neće govoriti o borbi “protiv antifašizma” ili spominjati gospodina Franka De Jure, kao što su to radili SDA-ovci drukčijih backgrounda. Također, rijetko ćete od njega čuti reference na bitne događaje iz istorije islama ili pozivanje na Božije moći. (Eventualno, u posebnim prilikama, može se “nazvati selam” ili pri prizivanju povoljne budućnosti reći “akobogda”.)

Šta je još bitno reći u vezi Kapidžića a što je vezano za našu tematiku Emerika Bluma i njegovog vremena?

U Kapidžićevim ranijim, ljevičarskijim i građanskijim, elitnim krugovima se zna da je Blum, mimo volje partije i njenog bh. ogranka (koje je uvijek bilo poznato kao izrazito kruto) odlučio otvoriti veliki broj predstavništava Energoinvesta po svijetu za šta je morao uzeti pozamašan kredit. Vjerovatno se zna i da je Blum nekoliko puta pozivan u Beograd da objašnjava šta je tačno učinio te da je možda bio na ivici smjene ili čak i gorih stvari. (Toliko o slavljenoj podršci režima i poticajnom ozračju u kojem je čovjek radio. Ipak, glavni protivnici otvaranja predstavništava su, pored lokalnih ideologa, bili ljudi iz beogradskog Genexa i njegove zagrebačke inačice Astre. Oni su to radili najprije iz razloga preklapanja nadležnosti i izgubljenog profita – te firme su, naime, u Jugoslaviji držale bank vanjske prodaje i promocije. Ipak njihovo tadašnje protivljenje je, kako tada tako i danas, služilo kao gorivo resentimana u BiH, gdje se u tome vidjelo samo nacionalističko protivljenje Beograda i Zagreba rastu i jačanju jedne sarajevske firme; bez sagledavanja drugih razloga.)

Kapidžić i njegovi bivši krugovi možda znaju i da je Blum isposlovao da ga se predstavi u New York Timesu u pozitivnom svjetlu što je u to doba bilo potpuno nezamislivo za jednog direktora iz socijalističke zemlje. Ako to znaju, znaju i za različite, a etablirane priče o tome kako je to uspio ali i za podozrenja komunističkih vlasti u vezi njegove odanosti režimu i ispravnih opredjeljenja s obzirom na takvu moć. To isto se odnosilo i na njegov način rada koji je odveć podsjećao na kapitalistički kao i na javne kritike koje je “direktor” iznosio u vezi jugoslovenskih banaka, visoke inflacije te lošeg funkcionisanja sistema naplate. Pozivanje američke konsultantske kuće McKinsey da pomogne Energoinvestu u “reinžinjeringu” je u tom smislu bio presedan za sebe.

Kada spominjemo današnju kritiku prošlog režima koju je Kapidžić, kao nesuđeni Građanin, neki dan potaknuo, tu dolazimo do još jedne bitne tačke: da li ste čuli da neko iz zvaničnih “građanskih” i “lijevih” partija u BiH, ili neko iz tih krugova generalno, kritikuje jugo-komunizam ili vrijeme kada je Tito po zemlji hodio? Ne, niste. Nastavljači svijetle tradicije, oportuno i nostalgično, bez ozbiljnih argumenata, veličaju i brane prošlo vrijeme. A mnogo je povoda za ozbiljnu kritiku - evo, vidjeli smo da je sam Blum imao više primjedbi (koje je u svoje vrijeme samo djelimično mogao javno iznijeti). Razlog je jasan: bivše, predratno vrijeme je povlašteno mitsko mjesto današnjih “ljevičara”; oni su izrasli iz tog sistema na način na koji je SDP izrastao iz Partije te su kaparisali jugoslovensku i bh. svijetlu prošlost. Zaboravljaju se pravovjerni oponenti: Naši dani, Omladina i Mladina, kao i razni poludisidenti, te ozbiljni intelektualci, kritičari režima. (Pada mi na pamet jedan direktor velike slovenačke firme, čovjek koji je morao proći slične stvari kao i Blum u smislu odbrane svojih akcija širenja kompanije van zemlje.)

Prisvajanje prošlih uspjeha od strane djece pripadnika prethodne elite kao i pripisivanje svih uspjeha jugoslovenskom režimu nemaju nikakvog smisla. Uspjeh se najprije mora pripisati talentovanim i vrijednim pojedincima rođenim daleko prije stvaranja komunističke Jugoslavije - oni su nosili razvoj zemlje i bez njih to ništa ne bi moglo. Nije to radio sistem ili komunizam sam po sebi. Opet, mnogi će branitelj režima reći: Blum nije mogao bez konteksta. OK, to je i sam Blum tvrdio ali tu ima još nešto - mnogo više kontekst nije mogao bez Bluma. Toga su svi nekako u dubini svojih bića svjesni. A socijalistički sistem je bio samo jedan od uticaja na Bluma - njega su stvorili njegova porodica, mahala, Sarajevo, Praški univerzitet, rat, logor, komunističke ideje, partizani itd. Stvorilo ga je druženje i rad sa Vojom Dimitrijevićem i Ismetom Mujezinovićem. Pa na kraju, na njega su uticale i postavke novog sistema čiji je on bio jedan od pokretača. Da, pokretača – radi se o suštinski drukčijim ljudima u odnosu na većinu ostalih sljedbenika.

(Slična je stvar i u akademiji te u drugim poljima ljudskog djelovanja: ko može tvrditi da su kvalitetni i uspješni ljudi jugoslovenske akademije bili rezultat sistema? Hajte, molim vas, to su redom talentovani pojedinci koji su sami sebe izgradili i koji su izgarali za svoj posao. Konkretno što se tiče akademije, prije će biti da su se stvorili uprkos i kontra sistemu imajući u vidu zasade i kasnije prakse komunističkih univerziteta.)

Drugi razlog zašto se ne može doći do ozbiljne rasprave o prošlom režimu je taj što ga neki SDA-ovci paušalno i nepametno napadaju ili ga, što je još češće, a bitnije, ignorišu. Što se tiče napada, najvidljiviji su pripadnici bivše elite kao što je Dia a te ljude ćete naći dobro raspoređene i u drugim narodnjačkim strankama. Njih ćete najprije prepoznati kao uglađenu gospodu, u smislu nacionalnih simbola gotovo neutralnu, što im ponekad stvara probleme u komunikaciji sa izbornom bazom. Motivi takvih napada na prošli sistem su jasni kao i istaknutost likova sličnih Kapidžiću u takvim rabotama - sigurno je da njih više dotiče takav monopol “ljevičara” nad prošlošću pa su motivisaniji da upoređuju i zaključuju. Drugi primjer sličan Kapidžićevom, iako se tu konkretno baš i ne radi o uglađenom gospodinu, je istup Harisa Zahiragića, također u vezi filma o Blumu i Energoinvestu. Zahiragićeva krvna veza sa prošlim režimom je očiglednija – on spominje svog djeda koji je bio u upravnom odboru Energoinvesta u vrijeme kada je Blum bio direktor. (On i Dia su stoga, za “ljevičare”, nešto kao njihovi ružni odrazi u ogledalu pa su iz tog razloga posebno na udaru.)

Ipak, kao što smo rekli, drugi dio tvrdnje u vezi stava istinskih “narodnjaka” prema prošlom režimu, ta njihova nezainteresovanost za jugoslovensku prošlost, bitno je zanimljivija. Dobrim dijelom takav pristup je uslovljen njihovim nedoumicama s obzirom da i sami intimno misle kako je ono prije rata bilo bolje nego ovo danas. Ipak, spomenuta nezainteresovanost govori mnogo više od nelagode tadašnjih marginalaca pred uspjesima Jugoslavije. Radi se najprije o pravim teškoćama koje je jugoslavenski režim stvarao određenim ljudima i grupama, te vezano za to, radi se o pitanju u kojoj mjeri je Jugoslavija bila, kako se to voli reći, “tamnica naroda”. Ovakva nezainteresovanost, koju u nekim drugim dijelovima BiH i bivše Jugoslavije nećete vidjeti, govori kako je, što se Sarajeva tiče, Jugoslavija bila tamnica samo za nekoliko grupa ljudi, grupa prilično malobrojnih, koje su zaista pretrpile mnoge muke od strane režima. (Te grupe su pokušale svoj stav i odnos prema komunističkom režimu prenijeti na ostatak populacije – očigledno i očekivano bez puno uspjeha s obzirom da ostatak populacije nije iskusio njihove muke niti su ih razlozi tih grupa zanimali. Ovdje ipak treba uzeti u obzir da je Rat taj identitetski obračun s komunizmom i Jugoslavijom stavio u drugi plan, rekao bih odložio ga za druga vremena. Ovakvi istupi kao što je Kapidžićev govore da se radi o tinjajućem sukobu koji bi vjerovatno bio snažniji da nema aktuelnih nacionalnih tenzija.)

Danas, kada su nasljednici tlačenih grupa vidljivi i uticajni, što je veliki korak ispred tražene ravnopravnosti - ali eto dogodilo se - oni nemaju potrebu niti želju da spominju komunizam ili svoju svojevremenu bijedu i marginalizovanost. Njima problem nisu komunisti i zato što su oni lako i brzo poraženi - u simboličkom smislu ih nema kao suparnika.

Da sada, pošto smo u više navrata spominjali elitu prošlog sistema, razmotrimo šta tačno podrazumijevam pod tim terminom. U svrhu naše analize podijelićemo predratno stanovništvo po drugom osnovu: na radnike i upravljački kadar. Ovo može doći pomalo iznenađujuće zato što se obično ovakve distinkcije ne rade. Posebno ne danas. Tu dolazimo do zanimljive činjenice koja u stvari nije nepoznata ali se eto pravimo da nema nikakve težine: upravljačka struktura po državnim preduzećima i organima uprave bila je ogromna. Ukupno gledajući, veća nego danas. Sve te ljude sam ubrojao u elitu komunističkog režima. Oni su, bez obzira na relativno niska primanja u odnosu na sjeverno-evropske zemlje ili, što je za režim bilo još bitnije, na niske omjere primanja prema najslabije plaćenim radnicima (“portirima” - neprevaziđenim simbolima jugo-komunizma koji i danas imaju svoje mjesto u svakodnevnom govoru), imali mnoštvo drugih beneficija. Naprimjer, 70 posto novoizgrađenih stanova u sarajevskoj kotlini bilo je dato upravljačkim strukturama, dakle eliti, a 30 posto radnicima. (“Klasne razlike bile su u značajnoj mjeri prisutne kao faktor prostorne segregacije.” - Aganović, Midhat, Stanovanje u SRBiH, 1980., str. 239. Ovo nije ništa neobično za Jugoslaviju – u Beogradu je omjer bio 80:20.) Ko zna osnovni račun, lako može uvidjeti kako se radilo o veoma nepravednoj praksi iz perspektive socijalističkog uređenja kojem je zemlja težila. Bez obzira na veliki broj upravljača, omjer broja radnika prema njima bio je najmanje 10:1. Zašto je ovo bitno? Zato što treba naglasiti brojnost i nevidljive beneficije upravljačke grupacije. Sve to ima veze sa današnjim praksama naših “lijevih” partija kao i sa navikama velike grupe glasača proistekle iz upravljača koja glasa za njih. Te partije se, s obzirom da se sastoje od djece tih, moram reći, češće nižerangiranih upravljača, redovno obraćaju ljudima sličnim sebi, dakle djeci iz sarajevskih zgrada, ne vlasnicima kuća po obroncima grada. (I u narodnjačkim strankama se dosta upravljača nalazi u vrhovima struktura, ipak, glasači su uglavnom po obroncima.) Dakle, obraćaju se bivšim upravljačima ili njihovim potomcima koji na neki način nastavljaju da žive naslijeđene tekovine prošlog režima te danas najčešće pripadaju tzv. srednjoj klasi. Dobar primjer koji potvrđuje prethodno je situacija od prije par godina kada je Vlada Kantona Sarajevo dala subvenciju plina u iznosu oko 6-7 miliona KM. To je, logično, dato ljudima koji koriste plin za grijanje. A ko su ti ljudi? Oni koji su najčešće u zgradama i imaju para za plin. Takvim ljudima 20-30 maraka mjesečnog umanjenja računa ne znači ništa za razliku od istinski siromašnih ljudi kojima znači; ali ne u plinu nego u drvima. Tada se lako moglo vidjeti ko su stvarni glasači “lijevih” stranaka i od koga dobijaju podršku.

Radnici (u striktno socijalističkom smislu riječi), ljudi koji, kako smo rekli, žive najčešće po obroncima Sarajeva ili dalje od centra, a kojih ima mnogo više od upravljačke strukture iz zgrada, neuporedivo su veća politička snaga. “Ljevičari” su ih prepustili narodnjačkim strankama a bez njih nikada neće biti veliki. Radnička solidarnost i identitet su nadjačani od strane vjerskog i nacionalnog identiteta, što možda nije ni bilo teško postići imajući u vidu prethodno spomenutu segregaciju i druge nepravednosti. Ako pitate te ljude reći će vam da se narodnjačke stranke i materijalno mnogo više brinu za njih nego “lijeve”. (Izvršena ulaganja u padinske dijelove grada od strane “narodnjaka” na vlasti, prvenstveno SDA, su veoma velika, možda veća nego u ravni dio grada.) Ako hoće da nešto mijenjaju (a neće), “ljevičari” se moraju boriti da to izmijene; radnička solidarnost se najprije može ostvariti kroz ostvarenje grupno materijalnog.

Na kraju da kažemo još par riječi o Blumu: Čovjek je zaista bio čarobnjak u poslu kojeg je radio - njegovi saradnici su više puta ponovili kako se radilo o vizionaru koji je “bio 30 godina ispred svog vremena”.

Božo Matić, ugledni profesor i direktor Energoinvesta poslije Bluma, tvrdio je kako su mu slavne Porterove teorije o konkurentnosti zvučale poznato zato što je slične stvari slušao ranije od Bluma. Blum to nije mogao znati ili negdje pročitati jer spomenutih teorija u to vrijeme nije bilo - talentom i radom ih je otkrivao. Dakle, još jedan argument u smislu Blumovog nedvojbenog dara.

Bez sumnje se radilo o vrhunskom top manageru, vrijednom i hrabrom čovjeku, pogođene vokacije.

Još jedna zanimljiva stvar u vezi Bluma koja ima veze sa, kako prošlim tako i današnjim, sljedbenicima i narodom: kada je postao gradonačelnik, Blum je otkazao sve ugovore za gradnju zgrada u Sarajevu i raspisao nove natječaje. Tada je bilo mnoštvo gradilišta, grad se već spremao za olimpijadu. Možete li zamisliti kakve je reakcije izazvao takvim potezom? Rukovodstva građevinskih firmi koje su radile te poslove su se redom sastojala od partijskih i moćnih ljudi. Mislite da se tada među njima pozitivno i afirmativno govorilo o Blumu?

S druge strane, šta mislite da bi se desilo da neko danas to uradi? Ovi što prizivaju odlučnost, beskompromisnost i druge prednosti prošlog režima bili bi za takve odluke samo pod jednim uslovom: da ne smiju pisnuti kao što ni tada nisu smjeli pisnuti.

Inače je sreća sa svecima ta što se ne mogu dići iz mrtvih. Da se Blum danas digne, kako reče Amila Omersoftić (još jedna u nizu pripadnica elite iz onog režima koja je prešla među pravovjerne), i da vidi kako smo u zgradu Energoinvesta uselili Federalnu Vladu, sviju bi rastjerao. Tu je rekla istinu: da, rastjerao bi sviju – i lijeve i desne.

Faris Čengić, Prometej.ba