Imena ulica, trgova ili spomenika obično koristimo za orijentaciju u urbanom prostoru; nađemo se u Titovoj, na Ilici, u Knez Mihailovoj, kod konja, kod Tete razapete...Imenovanja su prvenstveno administrativni potez sa ciljem identifikacije prostora, tj. radi lakše prostorne orijentacije, ali ta imenovanja, kao i sve drugo, nije oslobođenood ideologije. Kako Dunja Rihtman-Auguštin (Ulice moga grada, 2000: 48-49) ističe, imenovanja uvijek zavise od političkih ideologija i političke moći.

Time se u gradski tekst upisuje historija, geografija, mitologija, gradeći tako identitet stanovnika i posjetilaca. Ovaj proces se odlikuje s manje lokalizama u imenima, i sa sve većim prisustvom nacionalne - službene ideologije.

Tako je i sa spomenikom Zoranu Đinđiću, čiju izgradnju do 2018. godine je najavio Aleksandar Vučić u maju 2016. godine. Neki će misliti da nema smisla i logike da bivši član SRS-a koji je slavio Ratka Mladića sada diže spomenik demokrati Đinđiću, no pogledamo li malo bolje vidjećemo da je to sasvim logično. Zapravo ćemo vidjeti da je dizanje spomenika Đinđiću od strane Vučića zapravo dizanje spomenika samom Vučiću.

I Vučić i Đinđić su svoje političke karijere počeli prvenstveno kao antikomunisti.

Đinđić je za vrijeme socijalističke Jugoslavije bio aktivan student i za sebe je govorio da je anarhista. Čak je i prevodio djela Petra Kropotkina, a bio je i hapšen 1974. godine zbog kritike tadašnjeg društva i vlasti sa radikalno lijevih pozicija. Nakon povratka s doktorata iz Njemačke u Jugoslaviju 1989. godine priključuje se Demokratskoj stranci i svoju borbu formulira kao borbu protiv ostataka socijalizma. Kako se predsjednik bivše Vučićeve stranke obručunavao s titoizmom i komunizmom možemo vidjeti na snimcima iz 90-ih godina, no kako se Vučić obračunava s tim ostacima socijalizma danas? Prije par dana, na upit o mobingu i neljudskim uslovima rada u jednoj firmi, on odgovara "da su sve to natpisi i da moramo da izbacimo tu socijalističku samoupravnu svest iz sebe".

I Vučić i Đinđić su nacionalisti.

O Vučićevom nacionalizmu ne moramo govoriti – znamo da je bio član SRS-a, desna ruka Šešelja, i svi znamo za snimak izjave iz 1995. godine. No, u isto vrijeme dok Vučić sa Šešeljom i Nikolićem

boravi na frontu iznad Sarajeva, Đinđić također boravi na Palama u posjeti Radovanu Karadžiću.

Tada govori i o potrebi stvaranja Saveza srpskih država koji bi se sastojao od Srbije, Crne Gore i Republike Srpske, koja bi bila uređena kao savezna država, i koja bi bila nacionalna država – ne građanska. Smatrao je crnogorski narod dijelom velike srpske nacije, i bio je protiv osamostaljenja Crne Gore. Poslije ratova, nekad 90-ih nakon što počinju demonstracije protiv Miloševića, gdje Đinđić igra značajnu ulogu, izjavljuje da ako se opozicija ne može okupiti oko ekonomskog programa, neka to bude srpski nacionalizam. Godine 2000. se osniva DOS (Demokratska Opozicija Srbije) gdje je pored Đinđića i DS-a, najjača stranka bila SPO (Vuk Drašković) i DSS (Vojislav Košutnica).

U maju 2015. godine jedna vijest je potresla region. Viši sud u Beogradu rehabilitovao je komandanta JvuO i saradnika okupatora Dragoljuba Dražu Mihailovića i vratio mu građanska prava koja su mu bila oduzeta suđenjem 1946. godine. U decembru 2015. godine započeta je i rehabilitacija Milana Nedića, generala i premijera kvislinške vlade Srbije u toku Drugog svjetskog rata. Na sve to, Vučić odgovara upravo u stilu liberala Đinđića – da ga te podjele na partizane i četnike ne interesuju, te da je on okrenut budućnosti a ne prošlosti. Rehabilitacija je zapravo počela već u doba Đinđića i na njegov zahtjev ukidanje i donošenje novih zakona i datuma; 9. jula 2001. izglasan je Zakon o državnim i drugim praznicima prema kojem je Sretenje postalo Dan državnosti i ukinut je Dan ustanka naroda Srbije, 7. juli.

I Vučić i Đinđić sprovode iste reforme.

Đinđić kao premijer je počeo provoditi te "bolne" i "nužne" reforme kako ih voli nazvati Vučić.

On je započeo drugi val privatizacije, kada je u 3 godine privatizovano 1400 firmi, a nezaposlenost skočila sa 20% na 35%.

Neoliberalne reforme koje danas sprovode Vučić i naprednjaci su zapravo samo nastavak tih reformi koje je započeo Đinđić, a koje uključuju liberalizaciju tržišta, masovna otpuštanja, privatizaciju, mobing nad radnicima.

Za kraj, obojica su od naroda prozvani kao izdajnici. A čak je i Ružica Đinđić, žena pokojnoga Zorana, za Kurir izjavila da je Vučić isti kao Zoran. No griješi kada kaže da nije napravljen pomak ka ostvarenju Zoranove vizije evropske države. Upravo suprotno. Sve što je Zoran htio se ostvaruje. Ili će biti ostvareno nekada ove godine, kada Vučić podigne spomenik Đinđiću tj. njihovoj zajedničkoj politici. Nasuprot Jugoslaviji, Srbija će tada biti dovršena (nacionalna) država.

Autor: Minel Abaz, Prometej.ba

19.4.2018.