Uklanjanje jedne obične ograde sa školskog igrališta ne bi trebalo predstavljati posebnu vijest koja bi zaslužila svoje mjesto u rubrikama državnih ili lokalnih novina. Pa ipak, budući da bosanskohercegovačko društvo živi u uvrnutoj dimenziji realnosti, tamo gdje su posve nebitni detalji poput zastava u zastupničkom domu ili izgleda policijskih uniforma od vitalnog značaja za dobrobit države, tako je i uklanjanje jedne obične ograde sa travničkog školskog igrališta u 2019. godini vijest dana. Dapače, ona to jest s punim pravom i treba ju ponavljati, baš poput priče o „slučaju Jajce“, uvijek iznova sve dok se i barikade u glavama ne počnu urušavati.

O skandaloznom fenomenu BiH obrazovnog sistema „dvije škole pod jednim krovom“ se piše već godinama, od privremenog uspostavljanja ovog koncepta 1999. koji privremeno traje sve do danas. Model razdvajanja učenika i učenica različitog etničkog podrijetla u školama širom Federacije kako bi pratili nastavu po hrvatskom ili bosanskom nastavnom planu i programu je u nedostatku prihvatljivih zgrada često realiziran u istoj, ali u različitim dijelovima zgrade, s igralištima prepolovljenima kakvom žicom, pa čak i različitom satnicom kako se djeca slučajno ne bi susretala za vrijeme odmora. Tako i zgrada travničke gimnazije, koja je formalno u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije, udomljuje Katolički školski centar „Petar Barbarić“ te Mješovitu srednju školu „Travnik“ kao podstanare. Dapače, prema odluci Ustavnog suda BiH iz 2012., ova potonja je već trebala napustiti zgradu i preseliti se u novu, no ona još do danas nije dovršena. U ovom, kao i većini ostalih primjera „dvije škole pod jednim krovom“, ne radi se o klasičnoj segregaciji koja nasilno razdvaja bošnjačku i hrvatsku djecu. Svaki roditelj ima pravo upisati svoje dijete da prati nastavni plan i program po bilo kojem od tri postojeća modela (bosanski, hrvatski i srpski), međutim zbog društvene stigme roditelji po pravilu upisuju svoju djecu ondje gdje će biti u svom dominatnom etničkom okruženju, makar to značilo slati djecu u škole udaljene pedesetak i više kilometara kako bi se osjećali doma.

Iako nije formalno segregacijski, zbog praktičnih razloga nemogućnosti ostvarivanja sva tri nastavna plana i programa ondje gdje je to potrebno te zbog navedene društvene stigme, ovakav koncept predstavlja de facto aparthejdski model obrazovanja. Kao takav, bio je objekt analize izvrsnih studija kako lokalnih, tako i međunarodnih institucija, poput one OSCE-ove iz 2018. prema kojoj još uvijek postoji 56 takvih primjera na 28 lokacija. Baš kao i srušena travnička ograda koja je stršila poput kakve sablazni i dijelila dvije škole, tako i ovaj nadaleko poznati slučaj segregacijskih obrazovnih politika strši iz gotovo svakog međunarodnog i europskog izvještaja o ljudskim pravima u BiH kao najvidljiviji primjer povrede istih.

Jedna srušena ograda sigurno ne znači da je ovakav obrazovni sistem srušen, niti da je ova škola prestala biti podijeljena na dvije. No ako je vrag u detaljima, a barikade u glavama, onda je ovaj slučaj primjer izuzetno pozitivne prakse, makar simbolične, inicirane od lokalnog stanovništva koja budi nadu u ono što smo svi zaboravili ili čemu se više niti ne nadamo. Zdravo društvo u kojem su kompetentnost, znanje i dobra volja presudni čimbenici uspjeha, a ne pripadnost nacionalno-etničkim socijalnim konstruktima ili „boja“ krvnih zrnaca. Slobodno društvo u kojem obrazovni sistem odgaja slobodnomisleće građane, a ne partijske poslušnike i buduće glasače. Ovo je borba koja traje dugo i u kojoj svaka srušena ograda predstavlja puno više nego što to naizgled jest. Jer odustati od djece jest odustajanje od nas samih.

Goran Stanić, Prometej.ba