Neki su to odmah ironično prokomentirali, i otvorili stare rasprave o određenom stupnju krivnje samog Izetbegovića za pad i katastrofu Srebrenice. Negdje sam uspio pročitati i komentar kako nema „ništa sporno u tome da se školama daju imena po 'blaženopočivšem rahmetliji Izetbegoviću'“, odnosno da „srednja trgovačka škola Alija Izetbegović u Srebrenici zvuči sasvim zgodno i prilično“.


Ne tako davno pojavio se i dokumentarni film „Srebrenica – izdani grad“ u režiji norveških autora Ola Flyma i Davida Hebditcha. Sadržaj filma je nastojao biti objektivan i ni u jednom trenutku nije umanjio krivnju velikosrpske politike za stradanje Srebrenice, ali je iznio neka pitanja, te neke tvrdnje i izjave preživjelih Srebreničana i zapovjednika Armije BiH, koje ne treba zanemariti. Koristeći raznovrstan materijal, autori ovog filma impliciraju izravnu odgovornost Alije Izetbegovića u padu Srebrenice, tvrdeći kako je ova enklava prodana poradi političkih ciljeva (dobivanje Sarajeva kao kantona), te da je VRS prešutno dobila dozvolu za pokolj. Naravno da su republičkosrpski mediji jedva dočekali ovaj video da neopravdano potkrijepe svoje tvrdnje o nepostojećem genocidu, ili da ga umanje ili djelomično negiraju. Kasnije su se pojavili i nekakvi tajni stenogrami koji navodno govore o „samo“ 3.000 poginulih od strane VRS-a u Srebrenici, te da je velik broj Bošnjaka, kao „režimu nepodobnih“, likvidiran od strane Izetbegovićevih ljudi, kako su pisali republičkosrpski mediji. Ako ima i istine u tvrdnjama da je broj poginulih u Srebrenici manji nego što se misli, neka bude sramota ove novinare koji mogu tako olako povezivati prilog „samo“ s bilo kojim i bilo kakvim četverocifrenim brojem poginulih.


Posebno glasni u optužbama na račun Izetbegovića bili su Hakija Meholjić i bivši načelnik Glavnog štaba Armije BiH Sefer Halilović. Navodno je čak na Bošnjačkom saboru 1993. Izetbegović delegaciji Srebreničana nudio „humano preseljenje“ u Vogošću, jer će Srebrenica biti sporazumno predana Srbima, a pred pad Srebrenice je povukao lojalne generale iz Srebrenice i blokirao obranu grada. Da je planova o „humanom preseljenju“ doista bilo i u Izetbegovićevoj političkoj koncepciji, svjedoči i slučaj kada je Kemal Kurtović, politički predstavnik Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka za BiH poslao 10.3.1997. pismo dr. Sulejmanu Ugljaninu u Novi Pazar u kojemu se tražio odgovor na pitanje „otići ili ostati u Sandžaku“. Tim povodom javno je obznanjena tvrdnja Sefera Halilovića da su još 1992. A. Izetbegović i E. Ganić s njim razgovarali o trampi teritorija Sandžaka i istočne Hercegovine. (Oslobođenje 28.V.1997.). Dodatno, Sefer Halilović je kasnije optužio Izetbegovića da je tajno potpisivao sporazume s Krajišnikom i Tuđmanom o etničkom preustrojavanju BiH, a onda izigravao neke od potpisanih sporazuma.


Nakon rata Alija Izetbegović je odradio još dva predsjednička mandata, 2000. se povlači iz politike, a tri godine kasnije umire od posljedica pogoršanja srčane bolesti. Nakon njegove smrti objavljeno je u međunarodnim krugovima da je Izetbegović bio pod istragom za ratne zločine. Istraga je ipak obustavljena nakon njegove smrti.


Dodatno, rekli bismo riječ-dvije više o karakteru i mentalitetu ovog čovjeka. Moglo bi se reći da su njegovo podrijetlo (stara begovska obitelj, kasniji preci ugledni politički angažirani pojedinci) i životno iskustvo (seobe njegovih predaka iz Beograda u Bosanski Šamac pa u Sarajevo, iskustva političkog progona i boravak u zatvoru, uništenje za njegovu obitelj važnog Bosanskog Šamca u samom početku rata, pažljiv muslimanski odgoj od strane roditelja) dosta utjecali na razvoj njegove ličnosti, kako u privatnim odnosima, tako i u javnom životu. Ne podrazumijevam ovdje nekakve nadri-psihološke teze, kakve zastupa npr. politolog Dražen Špehar, koji u svojoj knjizi Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini opširnim filozofsko-psihološkim diskursom elaborira kako je „Izetbegović biće rata“ (?), odnosno kako je „Izetbegović svijet poimao kao neku vrstu proširenog zatvora“ (?!), zbog čega je jedan od onih koji su planirali i priželjkivali rat u BiH. Ovdje podrazumijevam to da se svačija politička i filozofska koncepcija može donekle objasniti i životnim iskustvima dotične osobe, pa tako je slučaj i kod Alije Izetbegovića.


U prilog onima koji štuju lik i djelo A. Izetbegovića ide to što je ovaj čovjek u skoro svakom trenutku i u skoro svakom pogledu bio slabija strana, s lošijim izgledima. Ostat će upamćeno i to da je od svih protagonista rata u BiH Alija Izetbegović 2000. prvi uputio javnu i jasnu ispriku u ime svojega naroda svima koji su bili žrtve zločina počinjenoga od ljudi iz njegova naroda.


Jedna od najlošijih baština Izetbegovićeve političke vizije je do dan-danas nastavljeni projekt „doislamiziranja“ bh. muslimana. Ovaj nasilni ideologijski eksperiment, suštinski protivan njihovome povijesno-kulturnom identitetu, te u određenoj mjeri obilježen ekskluzivizmom prema ostalim narodima u BiH postaje sve pogubniji za opstanak same BiH koju se deklarativno toliko želi sačuvati i održati. Nakon ratne islamizacije političkih struktura i Armije BiH, te dolaska „dobrovoljaca“ iz islamskog svijeta koji su pristizali „braniti“ Bosnu, u dijelu zemlje pod kontrolom Izetbegovićeve SDA, u poslijeratnom vremenu u ovaj koncept nerazumijevanja složenog i bogatog identiteta bh. muslimana kasnije ulazi i podržavanje uvoza rigidne vehabijske ideologije iz Saudijske Arabije i prodora shvaćanja islama – preko raznih humanitarnih organizacija, vjersko-školskih objekata i projekata, velikih islamskih centara financijski i ideološki vezanih za veće islamske zemlje - dotad poprilično stranih na prostoru BiH i svakako nekompatibilnih s društvom kakvo je bosanskohercegovačko. Ovaj ideološki projekt „doislamiziranja muslimana“ udario je u same temelje mogućnosti višeetničke BiH, kakva bi i u tradicijskom i u prospektivnom smislu mogla biti prihvatljiva za bosanske Srbe i bosanske Hrvate. (Naravno, neka nitko iz ovih redaka ne pokušava iščitavati nekakvu podršku secesionističkim težnjama bosanskih Srba i Hrvata, i zločinima i negativnostima koji su u zadnjih 20-ak godina pratili te težnje).


alija lk8q12


Jedan od suvremenika Alije Izetbegovića bio je fra Ljubo Lucić, istinoljubivi i karakterni bosanski franjevac. Ovaj se čovjek često imao priliku sastati s Izetbegovićem, s kojim je dijelio sudbinu u opkoljenom Sarajevu. Iz njegovih opisa i svjedočenja drugih Izetbegovićevih bliskih suvremenika može se rekonstruirati slika čovjeka koji se po osobinama i navikama razlikovao od bahatih ekskomunističkih sekretara i generala tipa Miloševića i Tuđmana, i koji se u ophođenju s ljudima oslanjao na zavodljivost, informalnost u ophođenju, lukavstvo i šarm. Fra Ljubo Lucić, istinoljubiv kakav je bio, opisuje i neke osobine Alije Izetbegovića koje nije volio: „Politiku vode ljudi koje mi nismo izabrali da nas predstavljaju. Iznimka je Alija Izetbegović, ali ja njemu više ne mogu vjerovati.“ (141); „Opći zaključak nakon susreta s Alijom: on obećava, priča, ali radi po svojoj volji.“ (433); „Postoje naime tvrde političke linije koje tvrde da najprije treba osigurati teritorij pa onda pregovarati. Tu liniju zastupa i hercegbosanska i Alijina politika.“ (677); „da je Alija okrenuo mudžahedine na Goražde namjesto na srednju Bosnu, sad bi ga manje boljela glava!“ (56); „Pogledao sam zatim tekst u Oslobođenju i vidio kako Alija nastupa isključivo s muslimanskih pozicija, citirajući kako je El Fatih rekao kad je došao u Bosnu za Muslimane: Ovo je vrelo najljepše ljudske vrste. On se priključuje onima koji se izjednačavaju s turskim agresorom pa se onda bune što su Srbi agresori!“ (360); „Kad bi još nestao Slobodan, Tuđman i Alija, bilo bi izgleda za mir!“ (637)


Alija Izetbegović se volio u svojim izjavama služiti pitijski dvosmislenim izjavama i silogizmima, kao što su: „neka Srbi budu – Srbi, Hrvati – Hrvati, Bošnjaci – Bošnjaci, ali neka svi budu malo više Bosanci“, ili „Bosna je nemoguća bez Hrvata i Srba; Hrvati i Srbi neće Bosnu; zaključke izvedite sami...“, ili čak „Ja sam za Bosnu do mora i Hrvatsku do Drine“ (1997.). S lakoćom je – služeći se sličnim dvosmislenostima - u svojemu političkom djelovanju objedinjavao nespojive stvari. Uvjereno je govorio o demokraciji kao jedinom obliku uređenja za BiH, a u nekim periodima praktično je vladao sam. Govorio je o potrebi jačanja države i njezinih institucija, a bio je ustoličio neformalni sistem oslonjena na starinski tip povjerenja u privatne veze i odanosti. Na kraju krajeva, i njegova „sačuvana ideja Bosne“ do dan-danas je puna brojnih proturječja, nesklada i nespojivih stvari, interesa partikularne bošnjačke i tobože univerzalne bosanskohercegovačke politike. I sve je manja razlika između štete koju ta „sačuvana ideja Bosne“ pravi samoj Bosni i Hercegovini i njenim građanima, od štete koju joj prave „ideje o Bosni“ druga dva naroda u BiH. Nadajmo se da će Bosna i Hercegovina jednoga dana ipak nadživjeti i pobijediti sve te „ideje“ o sebi.


Marijan Oršolić

Prometej.ba | 3.12.2013.


Prvi dio: Dossier Alija Izetbegović | 1 | Čovjek bez kojega ili zbog kojega je moglo nestati Bosne i Hercegovine?

Drugi dio: Dossier Alija Izetbegović | 2 | Put od političkog autsajdera do političkog lidera

Treći dio: Dossier Alija Izetbegović | 3 | U trokutu Bosne, bošnjaštva i islama

Kraj