Dossier Thompson: analiza najnovijeg albuma „Ora et labora“

 

________________________

Od 10. travnja 2013. u prodaji je sedmi studijski album M.P. Thompsona „Ora et labora“. Vezano za taj datum, razdragani su fanovi na fb-stranici „Obožavatelji M.P.Thompsona“ uskliknuli kako „nisu mogli bolji datum izabrati“ za objavljivanje ovog albuma (ako tko nije razumio, 10. travnja je dan NDH). Vjerujem i nadam se kako se radi o skupini nepromišljene omladine, i da je objavljivanje albuma na 10. travnja samo slučajnost. Pred sam izlazak albuma, Thompson je izjavio da „'Ora et labora' tematski nastavlja priču od Čavoglava, njegove prve pjesme, pa sve do danas“. Već takva konstatacija tematske povezanosti ovog albuma s ratobornom i za današnje prilike neprimjerenom pjesmom „Bojna Čavoglave“ nagoviješta nam sadržaj novog albuma.

Album ruši sve rekorde prodaje od kako je izišao, pa je dospio čak i na neke svjetske glazbene liste, zbog čega ga njegovi fanovi po uspješnosti uspoređuju čak s Beatlesima, Bruceom Springsteenom, AC/DC-om i Ericom Claptonom. Ipak, nije baš sve ni u brojkama. U domaćim okvirima Thompsonu su za promociju albuma pogodovali i protesti protiv ćirilice, na kojima je on odigrao zabavljačku ulogu.

Ako sam Thompson kaže da se njegov novi album tematski naslanja na sve prethodne albume i pjesme, počevši od Čavoglava, onda moramo dodati da se ni glazbena retorika novog albuma nije odmakla od Čavoglava. Meni je naslov albuma, inače geslo benediktinskog reda, zazvučao čak malo ironično. Ajde ono „Ora - moli“, jer situacija je stvarno za pomoliti se, ali kako ako ne ironično da čovjeku zazvuči ono „labora – radi“, u trenutku kad je nezaposlenost u Hrvatskoj i BiH na vrhuncu?

Omot albuma izgleda poput srednjovjekovnog propagandnog letka kojim se poziva u križarski rat. Ponovno su tu kičasti motivi sokolova, štitova, starinska tipografija pisma, crvene kockice koje se raspadaju (da li to simbolizira neku opasnost raspadanja hrvatskog jedinstva?).

Iako naizgled dobronamjeran naziv albuma „Ora et labora“ koji poziva na molitvu i rad, kad pogledamo tekstove, u praksi ipak znači poziv na molitvu i – rat. Na prepoznavanje, rat i borbu protiv mnogih neprijatelja koje Thompson u klasičnom dualističkom stilu proskribira u svojim pjesmama: manjkave Hrvate i katolike, ljevičare, jugokomuniste, partiju, sustav, vrane, šišmiše...

Što se glazbe tiče, pjesme su simulacija heavy metala, tekstovi su na prvi pogled naivni i ne pretjerano kvalitetni. Kažem, na prvi pogled, jer tekstovi, koliko god ozbiljnom oku izgledali lošima, pogađaju upravo u žicu religiozno-nacionalnog osjećaja kod široke ciljane grupe kojoj su namijenjeni. O čemu to dakle govore tekstovi 10 pjesama s novog Thompsonovog albuma? O zavjeri jugokomunista, povezanosti naroda i vjere, o izdaji, povijesti pisanoj krvlju, slavnim danima Zrinskih i Frankopana... Kako ljudima samo ne dodija takva predvidljiva retorika?

Oslanjajući se na srednjovjekovnu tematiku i retoriku Thompson se uopće ne dodiruje živih i konkretnih problema današnjeg hrvatskog društva – nezaposlenosti, siromaštva, besperspektivnosti, apatije, praznine identiteta u tranziciji – kao što to rade neki kvalitetni bendovi iz regije tipa TBF-a, Dubioze Kolektiv, Hladnog Piva, S.A.R.S.-a, Zostera. Ali zato njegove pjesme imaju snažnu političku komponentu, iako je on puno puta isticao svoju apolitičnost. Nije to ništa čudno, u našoj regiji je umjetnost snažno obilježena i uglavnom vrednovana po svom (društveno)političkom angažmanu.

Politička poruka Thompsonovih pjesama je poprilično jasna. Uzmimo samo stihove iz pjesme „Nema predaje“: “Mili Bože čudnih li vremena, da budućnost nema sjaja/ Moj je narod savio ramena, a bio je hrabriji od zmaja / Mili bože apsurdnih vremena, kako li se nositi sa time / sad Partija opet pravdu dijeli/ a Hrvatsku nisu htjeli...”, ili stihove iz pjesme „Dobrodošli“: “naše pjesme tuku sa svih strana / o kom pišu glava mu se traži / po metodi jugokomunista / tri put slaži, istina ne važi”, a kao šlag na tortu je uvod iste pjesme u kojemu se pušta snimka govora Franje Tuđmana u kojem ovaj veli da „nećemo dopustiti jugokomunističkim ostacima koji se vežu sa crnim vragom protiv hrvatske slobode i hrvatske nezavisnosti, ne samo sa crnim, nego i zelenim i žutim vragovima“. Svatko normalan će shvatiti da su gornji stihovi namijenjeni političkim protivnicima i neistomišljenicima, ali i da ovakvom retorikom Thompson ne radi na jedinstvu hrvatskog naroda kako to tvrdi, nego prije radi na dodatnom polariziranju i dualističkom razjedinjavanju Hrvata te na učvršćivanju njihovih strahova i neuroza.

Još snažnija od političke jest religiozna komponenta Thompsonovih pjesama. Nakon brojnih pjesama koje tematiziraju religiju („Radost s visina“, „Neću izdat ja“, „Dan dolazi“, „Početak“), ni na novom albumu ih ne manjka. Uostalom, to nam sugerira već i sami naslov albuma.

Najprije tu je pjesma „Uvijek vjerni tebi“, čiji početak podsjeća na starozavjetne ratničke psalme: „Bori se za narod /i za boje doma svog /pobjedu donesi /danas sa nama je Bog“ (mislim da bi primjeran umjetnički odgovor na ove stihove bile pjesma Hladnog piva „Džepni Bog“ i razorno ironična pjesma Boba Dylana „With The God On Our Side“). Osim spominjanja Vukovara u pjesmi, tu je još nekoliko stihova gdje se poistovjećuju motivi religioznosti i borbe za nacionalno oslobođenje: „Nek' zazvone zvona /nek' na moru zapjeni se val/ s' Olujom u srcu /to je naša sveta stvar“.

Druga „religiozna“ pjesma s albuma je „Put u raj“, i tu se mogu također naći neki starozavjetni, ovaj put valjda dekaloški motivi: „Ne laži, ne kradi /moli se i radi“.

Ipak, „najreligioznija“ pjesma na albumu je „Maranatha“, čiji je tekst napisao biskup Ante Ivas (što čitavom albumu valjda daje službeno odobrenje i blagoslov Crkve u Hrvata). „Hrvatski list“ je s oduševljenjem donio tekst nove pjesme koju će, kako oni pišu, „Hrvati pjevati, a jugonacionalisti zbog nje bjesnjeti“. Odmah nakon nekoliko redaka patetičnih izljeva emocija i zazivanja dolaska Gospodina, dolaze također emotivni, ali ovaj puta borbeni stihovi „Neka prođe vrijeme zavodnika /lažnih proroka /i svih kukavica, izdajica, /krivokletnika /i svih varalica, otpadnika /strašnih ubojica /i svih sluga Zloga /iz naroda moga.“ Kako bi dojam bio potpun, zamislite ove prijeteće stihove uz grmljavinu metala i Thompsonov hrapavi vokal.

 

Konačno, tu je i pjesma „Bog i Hrvati“, desetominutno guslarenje o povijesti jednog naroda i jednog Boga, koje lamentira nad Božjim gnjevom koji se sručio na Hrvate: „Svevišnjeg bijes puče k'o grom /i zakloni sunce što sjalo je narodu mom /Svevišnjeg bijes puče k'o grom /i nikada, nikada mira u narodu mom“ i završava opet jaukanjem nad trenutnim stanjem u Hrvatskoj, jer “...opet se nad nas nadvilo zlo /vreba i čeka svoj čas /Čuje li narod povijesti glas /samo u Bogu je spas”.

Ovdje treba primijetiti nekoliko zabrinjavajućih stvari.

Najprije, sve su ove „religiozne“ pjesme intonirane poprilično prijeteće, s retorikom bližom najproblematičnijim mjestima Starog zavjeta, nego jednom zdravom kršćanstvu. Čemu tolike osude, prozivke i proskribiranja u pjesmama koje navodno slave ljubav prema Bogu i ljubav prema domovini? Posljedično, pjesme su snažno dualistički obojene. Ovakve pjesme ne privode kršćane zdravijem obliku kršćanstva, nego ih guraju u stanje trajne emotivne neravnoteže koja varira između sladunjave patetičnosti i prijeteće agresivnosti, te u stanje konstantne ugroženosti i straha od „sila mraka“, „jugokomunista“, „šišmiša i vrana“. Zar je ovo shvaćanje kršćanstva najprikladnije za današnje doba? Kažete da pretjerujem? „Bože, hvala ti na Thompsonu i biskupu Ivasu“, čitam komentar jednog Thompsonovog fana povodom izlaska novog albuma, na što ga neki očito neistomišljenik pita „Ozbiljan si?“, a ovaj mu odvraća uvrijeđeno: „Nego šta nego ozbiljan. To vi djeca partizana i bezbožnika ne možete shvatit jer vas Sotona vodi. Ali molim se za vas skupa s Thompsonom i biskupom Ivasom“. Sapienti sat.

Druga stvar koju ne treba propustiti spomenuti jest licemjerje nekih današnjih vjerskih službenika, karizmatika i vjernika koji istodobno preziru rock i heavy-metal kao sotonsku glazbu, ali istodobno odobravaju i slušaju Thompsonov kršćanski(?) heavy-metal kao nešto religiozno-patriotsko. Pobliže, Thompson je ustvrdio kako se u svom glazbenom stvaralaštvu mnogo nadahnjivao Iron Maidenom (što pokazuje i velik broj rifova u njegovim pjesmama koje je „posudio“ od svog uzora). E sad, kako se čovjek može istodobno nadahnjivati glazbom grupe koja potpisuje pjesmu „Number Of The Beast“ i navodno najuzvišenijim načelima kršćanstva? Ovdje nije riječ o mom protivljenju rock i metal glazbi, koju i sam rado slušam, ali kad je riječ o Thompsonu, koji se postavlja kao nekakvo mjerilo hrvatske narodne religioznosti, onda o gornjem proturječju valjda treba razmisliti.

Kako god, Thompsonova povezanost s Crkvom proizlazi i iz obostrane koristi: s jedne strane Thompson je snažan medij preko kojega Crkva u Hrvata, nažalost poprilično diskreditirana, može još uvijek utjecati na narod, a s druge strane, religiozna tematika njegovih pjesama, oko kojeg mu pomažu crkveni službenici, pogađa u žicu narodnih vjerskih osjećaja.

Pored svega nabrojanog tu je i pjesma „Bosna“ s novog albuma. Thompson tvrdi da je tom pjesmom želio skrenuti pozornost na „naš narod u BiH, zaboravljen od vladajućih u Hrvatskoj“, „zagrliti Hrvate iz BiH“ koji su dali „veliki doprinos u Domovinskom ratu“. E sad, za kakve su to sve političke projekte Hrvati ih BiH dali „veliki doprinos“, tako što ih se raseljavalo mentalno i fizički, žrtvovalo i manipuliralo, i da li su od prethodne vlasti bili „zaboravljeni“ ili iskorištavani, to je već predmet nekog drugog teksta. S obzirom na katastrofalne procese ekspatrijacije bosanskih Hrvata i njihovog fizičkog i mentalnog preseljenja izvan BiH, moguće je da od njih ostane samo par stihova u ovoj Thompsonovoj pjesmi. A pjesma inače ima i dobrih, ali i loše napravljenih stihova. Nekoliko strofa izgleda sasvim fino složeno, ali refren je nekako loše ispao („tvrde sile mraka“, „ko da narod tamo gine iz meraka“?). Jedan stih se spominje i „naše Posavine“, što danas zvuči poprilično tragično. Nakon uvodnih nabrajanja hrvatskih krajeva Bosne, slijedi tradicionalno izlaganje slavne bosanske povijesti, od kralja Tomislava, kraljice Katarine (i onda pazite stiha: „A kraljica dobra bješe Katarina /u narodu zbog nje nosi se crnina“, kao iz neke pučke nabožne pjesme), a da se ni crkveni establishment ne bi uvrijedio, u pjesmu su uvrštene najprije Drinske mučenice, a onda i bosanski franjevci.

Konačno, ima i jedna pjesma s Thompsonovog albuma koja svakako zaslužuje biti pozitivno vrednovana, unatoč ponekoj tekstualnoj manjkavosti. Riječ je o poprilično dobroj ljubavnoj rock-baladi „Samo je ljubav tajna dvaju svjetova“. I na moje zadovoljstvo, od svih pjesama s novog albuma, ta se pjesma pokazala najpopularnijom kod glazbenih fanova. Možda bi i ta činjenica mogla sugerirati Thompsonu da napravi više takvih pjesama, kvalitetnijih u odnosu na prethodno analizirane.

Osim o sadržaju Thompsonovih pjesama treba reći nešto više o njegovom glazbenom stilu. Kao ni mnogi umjetnici iz regije ni Thompson ne zazire od plagiranja pjesama. I nije pjesma „Iza devet sela“, doslovna kopija glazbene podloge od ABBA-inog hita „Super Trooper“, jedini primjer. Marko Perković ističe kako se osobno nadahnjuje na glazbi Nightwisha, Iron Maidena, AC/DC i Dream Theatera. I ne samo da se nadahnjuje, nego i plagira spomenutu glazbu, o čemu svjedoče primjeri iz nekih njegovih prethodnih albuma.

Počnimo s pjesmom „Početak“: polovica pjesme je kopija muzičke podloge od Iron Maidena „Lord Of The Flies“, a druga polovica pjesme System Of A Down-a „Aerials“ (najžalosnije što „Početak“ pretendira biti nekakva religiozna pjesma, što s obzirom na glazbene uzore zvuči bizarno i smiješno!). Nadalje, neki ukazuju da je u pjesmi „Geni kameni“ preuzet (i ubrzan) intro iz pjesme Landsera „Terrorist With The Guitar“, te dosta motiva iz hita „Thunderstruck“ od AC/DC-a. „Kletva kralja Zvonimira“ je prerada hita od Iron Maidena „Clairvoyant“, a „Moj dida i ja“ preuzima motive iz Bon Jovijeve „Dry County“. Ipak, možda najbizarniji primjer je ratna hit-pjesma „Anice sinjska kraljice“, čija melodija sliči staroj partizanskoj pjesmi „Nas dva brata oba ratujemo“. Kao bonus, tu je jedna pjesma čiji autor nije Thompson, ali ju jest rado pjevao, pjesma koja jako lijepo ilustrira ideološku bliskost balkanskih nacionalizama. Radi se o pjesmi „Evo zore evo dana“, koja postoji i u verzijama „Na Kordunu grob do groba“ ili „Hvala tebi čiča Dražo“ (?!). Preslušajte sami i uvjerite se. I stvarno i metaforički može čovjek ustvrditi da je narav promjena u 90-ima bila takva da je muzika ostala ista, samo su se izmijenili tekstovi.

Drugo pitanje vezano za Thompsonov glazbeni stil jest: što radi ovaj tvrdi konzervativac u koži rock-buntovnika? Nije li rock po definiciji glazba koja se suprotstavlja tradicionalnom, koja kritizira socijalne prilike u društvu, i koja redovno nije prijateljska autoritetima? A ovdje imamo rock-glazbenika koji ne samo da ojačava prisutnost crkveno-nacionalnih autoriteta u svijesti Hrvata, nego mu čak ti autoriteti i pišu tekstove! Ovaj paradoks se još bolje uočava ako se usporede recimo tekstovi Iron Maidena i Thompsona koji imaju istu ili sličnu glazbenu podlogu.

Thompsonov glazbeni stil bi se mogao opisati kao provincijski metal, u dosta elemenata sličan gibaničarsko-pastirskom rocku Bore Čorbe i brdsko-planinskom metalu Milića Vukašinovića. Jedan novinar „Washington Post“-a je opisao kako Thompsonova glazba zvuči kao da „Iron Maiden svira istočnoeuropski folk“. Prodor i formiranje ovakvog glazbenog stila je zapravo vrlo logičan, ako uzmemo u obzir opću provincijalizaciju kulture koja je nastupila u zadnjih 20-25 godina u ovoj regiji. Gradska kultura je prezrena na političkom (sjetimo se samo bh. ratnih „prijestolnica“ i „štabova“ u Palama, Grudama, Mehurićima) ali i na kulturnom planu: dominantni su postali umjetnici iz provincije koji pogađaju u žicu osjećaje slabije obrazovanih ljudi iz malih sredina koji su zahvaljujući valovima premještanja stanovništva okupirali i veće gradove. Naravno, ovdje se ne radi o ismijavanju ljudi sa sela – i ja potječem sa sela – nego o promjenama koje su se desile u zadnjih 30-ak godina na ovim prostorima. A desio se osim fizičkih, teritorijalnih, političkih i društvenih promjena i jedan nagli pad, sunovrat kulture – pa tako i one glazbene.

M. Oršolić | Prometej.ba

26.4.2013.

Prvi dio: Priča o glazbenom Ocu Domovine

Treći dio: Zašto nije trebalo zabranjivati Thompsonove koncerte