Kasnije su ustaše dakle preoteli, ukrali taj pozdrav. (Slična je stvar i s poklikom „U boj, u boj – za narod svoj!“, koji potječe iz opere Ivana Plemenitog Zajca, a danas se identificira još samo kao ratoborni nacionalistički poklik navijačkih masa na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije.)


Neposredno nakon rata, Thompson je malo izgubio na popularnosti. Na scenu se vraća onda kada je u Hrvatskoj obnovljena retorika i političko razilaženje slično onome s početka 90-ih. Nakon parlamentarnih izbora 2000., kad je pobijedila ljevica, predvođena Ivicom Račanom, Thompson se vraća na scenu i postaje simbolom nacionalno-vjerskog antikomunističkog fronta u Hrvatskoj.


Otada je zabilježio velike uspjehe, njegove pjesme su se slušale a albumi masovno prodavali, i zaradio je mnogo novaca. Ali na njegovu zaradu pala je sumnja nedavnim optužbama za utaju poreza. Bivši HDZ-ov rizničar Mladen Barišić ga je spomenuo tokom istrage o Sanaderu, opisavši kako se Sanader 2007. cjenkao s Thompsonom ciframa od 200 do 500 tisuća Eura, i da je u cijeli dil bio uključen i jedan franjevac kao posrednik. Znakovito je i to da je Thompsonova tvrtka MP-TON najbolje poslovala upravo 2007. Porezna uprava je počela čačkati i odjednom je Thompson dobio rješenje da mora platiti 1,164 milijuna kuna poreza državi. Thompson je podnio tužbu i optužio državu za podmetanje. Pa, ipak je na kraju uplatio državi traženi novac. Da li iz ljubavi prema svojoj državi koju toliko puta izražava u svojim pjesmama, ili zbog stvarnog duga voljenoj državi, ne znamo. Ali ako mu je doista optužba montirana, očekivali bismo angažiraniju i požrtvovniju borbu za pravdu, borbu za koju Thompson tako često pledira u svojim pjesmama.
Naravno, kad se pojavi ovakav skandal, onda se svi sjate oko optuženog. Tako ga je prozvao i Leo Pločkinić, predsjednik NVO Croatia Libertas iz Mostara, da je prilikom turneje u BiH odbio pjevati za humanitarne ciljeve i hrvatske branitelje invalide te za potrebe Hrvata u BiH na Stadionu pod Bijelim Brijegom u Mostaru 2008., i to jer se žalio da mu nije ponuđeno dovoljno novaca, da bi iste godine pjevao za HDZBiH na istom stadionu za nepoznat iznos novca isplaćen na nepoznat način. Kako god, ovdje se mora dodati i to da je Thompson ipak održao i dosta humanitarnih koncerta, gdje je prikupljeno dosta novca za one koji su u potrebi.


Thompson često izjavljuje kako on nije ustaša niti fašist, nego patriot. (Istinita ili ne u njegovom slučaju, ta floskula nam je dobro poznata iz bosanskohercegovačke stvarnosti.) Na koncertu u Vukovaru u travnju 2007. izjavio je da ne može nikome zapovijedati što da nosi na njegovom koncertu, te da je „tužno da se mladi ljudi vraćaju tako daleko u povijest i padaju na propagandu“. Ali, s druge strane, ne vraća li te mlade u prošlost upravo i njegova glazba? I nije li i njegov glazbeni stil komuniciranja s mladima također jedan vid propagande?


Iako Thompson nikad nije pozivao svoju publiku da nose ustaške insignije, ipak niti jednom prilikom nije se na svom koncertu Thompson ogradio od toga što mladi dolaze u ustaškim obilježjima na njegove koncerte. A mogao je to učiniti, kad već ima toliko utjecaja na masu. Unatoč navodnoj religioznosti i duhovnosti svojih pjesama, nije nikad i ni na koji način pozvao ni na oprost i pomirenje sa susjedima u svojim pjesmama.


Ali ako se Thompsonu možda i ne mogu potpuno predbaciti ustaške insignije fanova na njegovim koncertima, svakako mu se može predbaciti njegova privatna sklonost pjevanju ustaških pjesama, koja je ostala arhivirana i dostupna i na internetu. Neke od ustaških pjesama otpjevao je i u duetu s Joškom Tomičićem. Te i još neke druge ustaške pjesme (kojima ovdje ne bih posvećivao više pozornosti jer me nerviraju) mogu se u Thompsonovoj izvedbi naći na You-Tubeu. Često se Thompson pravdao da su to grijesi njegove mladosti, međutim u jednu pjesmu umetnuti stihovi „oj Račane jeba ti pas mater, i onome tko je glasa za te“, sugeriraju nam da je Thompson takve pjesme izvodio i poslije 2000. Na You-Tubeu se može naći i audio-zapis s koncerta u Osijeku 2002. gdje Thompson očigledno pjeva „Evo zore, evo dana“ i „Jasenovac i Gradiška Stara“. Thompson se na to branio izjavom iz 2004. da on nije „autor tih pjesama“ (smiješno, naravno da nije!), ali da ih je pjevao za vrijeme rata (očito i poslije rata, sugeriraju stihovi o Račanu), sve to nakon što mu nije uspjelo uvjeriti javnost da su snimke namontirane. Izjavio je i kako bi „bio licemjeran kad bi rekao kako nikad te pjesme nije zapjevao u društvu“, ali kako ju „nije izvodio na koncertima jer je tekst ružan i neprimjeren“. Zaključke izvedite sami.


Jedna od stvari koja kritičarima Thompsona (rekao bih opravdano) smeta jest činjenica da je on postao nekakvim simbolom i kriterijem hrvatskog katoličkog identiteta, tj. postao je nedodirljivi Glazbeni Otac Domovine. Osim što se nameće da se hrvatstvo treba dokazivati slušanjem Thompsona, još se očiglednije ističe i to da onaj tko ne sluša Thompsona treba biti prepoznat i prokazan kao sumnjiv i manjkav Hrvat. Tko ne razumije ili ne želi razumjeti, neka malo razmisli o nekoliko sljedećih komentara: „Ti si sigurno od onih koji su na mržnji prema Hrvatima stvorili karijeru. Srami se vucibatino jedna. Tompson je HRVAT kojega slušaju i vole HRVATI koji vole svoju Domovinu iznad svega“ (odgovor na kritiku Thompsonovih pjesama, koji je kvačicom sviđanja označilo 100-injak ljudi); ili „sadržaj Markovih pjesama mogu cijeniti i razumjeti jedino istinski hrvatski domoljubi“; ili jedan opsežan tekst jedne mlade „znanstvenice“ koji završava s pitanjem kritičarima Thompsona da se zapitaju što su, „jer Hrvati nisu“. Neki će reći da Thompson nije krivac za ovakve izjave, nego mu se čisto potrefilo pjesama, vremena i općeg stanja duha u Hrvatskoj. Tako da je Thompson čisto stvar logike: narod koji ima ovakav ukus i duhovno stanje, pjevače poput Thompsona postavlja kao stup svog identiteta.

 

mp thomspon 2


Ali za stvaranje takve atmosfere ipak nisu krivi samo fanovi, nego ponajviše sam Thompson koji svojim izjavama i pjesmama optužuje i prokazuje navodne jugonostalgičare, jugokomuniste, domaće izdajnike, „Jude koje poštenima sude“, progonitelje domoljuba... A sve kako bi zaštitio i promovirao samoga sebe pokrivajući se sigurnim plaštem nacionalno-religioznih osjećaja svojih fanova. Znakovite su njegove izjave povodom optužbi za utaju poreza: „Nisam sklon brojanju krvnih zrnaca, ali moram reći da je dovoljno vidjeti tko pokušava raznim napadima blatiti i proganjati domoljube i lako ćemo saznati iz njihovih biografija da oni nisu Hrvati i ne vole Hrvatsku te su i danas u službi onih koji Hrvatskoj stalno pušu za vratom. (...) Preko medija prozivali su me za sve i svašta, podmetali mi razne stvari po onoj udbaškoj metodi 'više puta izgovorena laž postaje istina'.“ O njegovom polariziranju i produbljivanju podjela između pravih i krivih Hrvata svjedoči i sljedeća izjava „na televizijama žare i pale jugonostalgičari, a naših intelektualaca nigdje“. O kakvim to „našim“ i „njihovim“  intelektualcima govori Thompson?


Iako ima ljudi koji Thompsona ne simpatiziraju iz ideoloških razloga, najveći broj ozbiljnih ljudi ga ne voli zbog toga što su njegove pjesme postale kriterijem identiteta. Ljudi zreli i zdravog identiteta se jednostavno prirodno opiru takvom banaliziranju vrijednih i dubokih tema identiteta, pripadnosti, duhovnosti. Indikativne su riječi etnopsihologa Georgesa Devereuxa o identitetu: „Normalni i stvarno odrasli ljudi ne pridaju prekomjerno značenje niti svojemu etničkom identitetu niti bilo kojem drugom svojemu klasnom identitetu. Svrha pretjeranog isticanja jednog od mnogih klasnih identiteta svojstvenih čovjeku – primjerice etničkog identiteta – jednostavno je nastojanje da se spriječi rušenje napuklog Ja i nesigurne i povodljive svijesti o vlastitom osobnom identitetu.“ Dakle, česta sklonost ljudi da se pozivaju na svoj etnički identitet – upotrebljavajući ga kao poštapalicu – puko je nadomještanje unutarnje praznine i pokazatelj raspada jedinog valjanog značenja identiteta: činjenice da je čovjek različit. Prenaglašeno usvajanje snažnog i dominantnog kolektivnog identiteta, kakav god ovaj bio, predstavlja prvi korak prema obrambenom odricanju od zbiljskog identiteta. Pojednostavljeno, ako čovjek nije ništa drugo do Srbin, Hrvat, Bošnjak; pravoslavac, katolik, musliman, vrlo je blizu toga da bude posve nitko i ništa, da ga dakle uopće ne bude.


Za našu budućnost zabrinjavajuće je da su ovome najskloniji mladi ljudi. Ivo Banac dobro primjećuje kako su najveći fanovi Thompsona – osim dijaspore koja pjevača doživljava kao podsjetnik na matičnu domovinu koja im nedostaje - mladi, nezaposleni i frustrirani građani koji potpuno krivo smatraju da Thompson predstavlja nekog tko se zalaže za njih. Ipak, i tu treba diferencirati: ne slušaju baš svi Thompsona iz „domoljubnih“ razloga, ima i mladih kojima jednostavno odgovara ritam glazbe iz tih pjesma, a pri tom ne razmišljaju o tome da svoj identitet grade iz Thompsonovih pjesma. Pa ipak i onda preostaje pitanje koliko i kako retorika i tekstovi tih pjesama nesvjesno utječu na psihe mladih ljudi.


Nakon ovih opsežnijih uvodnih misli, u sljedećem nastavku pokušat ćemo analizirati umjetničku, religioznu i političku dimenziju Thompsonovog najnovijeg albuma „Ora et labora“.


M. Oršolić | Prometej.ba

22.4.2013.

Drugi dio: Analiza najnovijeg albuma „Ora et labora“

Treći dio: Zašto nije trebalo zabranjivati Thompsonove koncerte