Temeljna nastojanja teorijskih i političkih konceptā multikulturalizma – prema shvaćanju suvremenih politologa – odnose se na uređenje zajedničkog života u rasno, etnički, kulturalno i religijski pluralnim društvima u odsutnosti općeprihvaćenog kanona vrijednosti, a da se pritom osigura mir, ravnopravnost i međusobno priznavanje. Dva su dominantna oblika multikulturalizma: liberalni – koji zahtijeva odstranjivanje pravnih, političkih i socijalnih diskriminacija i podržava odnosne grupe u nastojanju da sačuvaju vlastiti kulturalni identitet i radikalni – koji naglašava egzistencijalno značenje različitih grupnih (i kolektivnih) identiteta, te se zalaže za priznanje njihovih prava u javnom političkom prostoru, pa čak i političko samoodređenje. Multikulturalizam stoji nasuprot pojmu melting pot – metafori za miješanje heterogenih skupina društva i njihova asimiliranja, a treba ga razlikovati i od pojma kulturalnog pluralizma.
 
Teorije i različite vrste multikulturalizma nastajale su isključivo u zapadnom društvu i najvećim su dijelom vezane uz migracijske procese i useljeničku politiku. U tom kontekstu su o propasti nekih zapadnih koncepta multikulturalizma govorili i spomenuti europski političari, ali europski koncepti multikulturalizma se u povijesnom i političkom kontekstu ne mogu povezivati s multikulturalnošću u BiH, koja je imala i ima svoj vlastiti put. Bosanskohercegovačka multikulturalnost, koja nije isto što i multikonfesionalnost i(li) multietničnost, nije nikada poništavala kulturnu cjelovitost ove zemlje, kako god se na tome iz sadašnje perspektive, naknadnim učitavanjem i za potrebe dnevne politike inzistira, jer ovdje kulturalne razlike čine jedan kulturni mozaik, te ih ono zajedničko više određuje od njihovih specifičnosti. Ali su zato razlike unutar konfesija i etnija (nacija) izraženije iako ni u tom kontekstu nitko nije ostao čist od onih drugih. Ipak, posve je opravdano govoriti o multikonfesionalnosti i posebno multietničnosti.
 
Manipulirajući izjavama europskih političara o propasti multikulturalizma, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i samoproglašeni predsjednik nepostojećeg trećeg entiteta Dragan Čović, u posljednje vrijeme koriste svaku priliku da bi ismijali multietničnost, prije svega sarajevsku i koncept multietničnosti SDP-a. Neovisno o Dodiku i Čoviću i njihovim politikama kojima smeta svaka multietničnost, zbog čega je ona i "sahranjena" na "njihovom" republičkosrpskom odnosno hercegbosanskom prostoru, činjenica je da je multietničnost i onima koji se pozivaju na nju često sredstvo za ostvarivanje političke vlasti, što ugrožava samu multietničnost, koja i unatoč manipulacijama, nema alternativu, jer bi odustajanje od multietničnosti značilo verifikaciju triju izoliranih monoetničkih prostora i definitivno čišćenje od drugih. Svako manipuliranje multietničnošću – od populističkih reminiscencija na "lijepu multietničku prošlost" do multietničnosti kao pokrića za državni patriotizam (nacionalizam) može značiti i njezin definitivni kraj!
 
Dodikove i Čovićeve cinične i zlurade provokacije o multietničnosti grada Sarajeva služe opravdavanju ratnih politika koje su multietničnost u potpunosti ugušile u Banjoj Luci, Krajini, Posavini, Mostaru, ali i u Zenici, Bugojnu, Varešu i mnogim drugim mjestima. Zato se Čović konstantno trudi da ismije i multietničnost Sarajeva, ponižavajući pritom i pripadnike vlastitog naroda – Hrvate, kojih je nemali broj ostao u ovom gradu "jer misle i imaju kamo otići". Monoetničnost i srbizacija Republike Srpske i monoetničnost i kroatiziranje odnosno bošnjakiziranje dijelova Federacije BiH za Čovića naprosto nije tema. Njemu ne smeta samo krhka multietničnost Sarajeva, njemu smeta svaka multietničnost. Jednostavno kazano – dokidanje multietničnosti kao koncepta (su)života put je do trećeg entiteta. Predsjednik se već sam izabrao!


Tekst je objavljen u novom broju  revije Svjetlo riječi (broj 345, prosinac 2011). Prenosimo ga uz dozvolu autora.