Bosanskohercegovačko izdanje Večernjeg lista je regionalno izdanje hrvatskog Večernjeg lista koji je u vlasništvu austrijskog medijskog koncerna Styria Media Group AG koji u Austriji i jugoistočnoj Europi posjeduje mnoge dnevne listove, tjednike, magazine, online i audiovizualne medije i izdavačke kuće. Prema službenim stranicama Styrie, većinski vlasnik ove medijske kuće je Katolička crkva u Austriji.

Večernji list BiH funkcionira kao medijski organ stožerne hrvatske stranke – HDZ BiH, a od nedavno, iako oprezno, i njezine sluškinje HDZ 1990. Pozicionira se kao medij za "hrvatska i katolička" pitanja u postdaytonskoj BiH. Uz asistenciju političkih i nacionalnih lidera, a dijelom i vjerskih (pa makar to bilo i samo šutnjom ili prešutnim odobravanjem), ovaj medij demonstrira rigidni oblik partitokratske medijske manipulacije – sve je u službi stožerne stranke i njezina lidera. Ni da se „omakne“ kritička riječ prema politici te stranke, nema riječi kritike o herceg-bosanskoj politici zadnjih dvadeset godina, a istovremeno nigdje toliko poziva na "hrvatsko-katoličko" jedinstvo (jednoumlje!), dok se s druge strane svi „neprijatelji“ predstavljaju kao razbijači nacionalnog jedinstva i borci za fotelje. (Treba samo prelistati brojeve u kojima se pisalo o B. Ljubiću i njegovoj stranci prije „sparivanja“.) Zagovarajući lažne promjene, ovaj medijski organ je zaveo strah od svake promjene a da bi se nakon političkih promjena, i onih u Hrvatskoj, odmah „prešaltao“ uz vlast. (Dovoljno je prelistati brojeve u vrijeme izbora, i onih u Hrvatskoj, npr. oko Bandića, Hebranga, Josipovića, i dr.)

Izuzimajući većinu priloga iz hrvatskog (zagrebačkog) izdanja Večernjeg lista, bh. dodatak najveći broj informacija posvećuje Mostaru i zapadnoj Hercegovini, ali donosi i izvještaje o bosanskim Hrvatima i katolicima. Nijedan sekularni dnevni list (ni Radončićev Dnevni avaz) niti medij u cijeloj regiji, toliko prostora ne posvećuje crkvenim (manifestativno-religijskim) temama kao mostarski Večernjak. Naći ćete u njemu papinske poruke i poruke međugorske Gospe, nabožne i bigotne ispovijesti pojedinaca, događaje pričesti i krizme, framaške skupove, obljetnice crkvenih vjenčanja, biskupske poslanice, unutarcrkvene podatke sve do službenih crkvenih dekreta o premještaju župnika. Treba se samo sjetiti visoko patetičnih naslova kojima se izražava "zabrinutost Svetog Oca za neravnopravni položaj katolika u BiH", za „nejedinstvo Hrvata“ ili velikih priloga o imenovanjima i ređenju biskupa, svećenika pa i đakona u BiH. Papa je samo nešto manje prisutan nego u vatikanskom L'Osservatore Romano.

Senzacionalističkim pristupom temama (i)li hinjenom serioznošću Večernji list svoje čitatelje zasipa "probranim" i često posve nevažnim informacijama (od crkvenog jet-seterstva do detaljnih izletničkih izvještaja večernjakovih novinara u Rim Svetom Ocu kojeg nisu susreli ali su jeli za stolom gdje je kao kardinal jeo ili društveno-politički posve irelevantni posjeti HDZ-aktera hrvatskoj dijaspori ili nekoj proslavi župnog patrona). Ove novine se zavodnički poigravaju emocijama (viktimizirajući hrvatski narod i šireći strah od turskog i muslimansko-bošnjačkog zuluma), nude nemoguće političke i religijske životne koncepte (od zagovaranja politike trećeg entiteta do protežiranja mnogim ljudima nedostižnih hodočasničko-kozmopolitskih avantura), likuje nad tužnim ljudskim pričama lažnim sažalijevanjem i manipulativnim martirologiziranjem njihovih sudbina (posebno bosanskih Hrvata), patologizira i banalizira religijske osjećaje i čovjekov odnos prema Bogu i transcendenciji (prilozi o Međugorju, vlč. Sudcu i sličnim vjerskim fenomenima).

Novinarstvo Večernjeg lista je velikim dijelom "novinarstvo trača", "štampana verzija red carpeta" s onu stranu ozbiljnog istraživačkog novinarstva. Ono se rijetko oslanja na činjenice, jer "večernjakove činjenice" su ono što treba uklopiti u partijsku ideologiju. Ono, u pravilu, ideološki interpretira informacije s popratnim političkim komentarima. Taj list zna preuzeti cijele tekstove i fotografije od drugih ignorirajući etičko-novinarsku dužnost da navede njihove autore, izvore i provjeri autentičnost. Čini se da za glavne večernjakove novinare ne vrijede osnovna načela novinarske etike koja između ostalog kažu i to da "novinar nije odgovoran za novost (vijest) koju prenosi, ali nije oslobođen odgovornosti ni prema izvoru informacija ni prema publici" (R. Spaemann). Vijesti preuzete od drugih agencija u obradi večernjakovih novinara često imaju vrlo malo veze s izvornim (agencijskim) sadržajem vijesti.

U posljednje vrijeme u ovom listu dominiraju prilozi o "majorizaciji hrvatskog naroda" i tekstovi usmjereni protiv muslimana i Sarajeva, ali i oni u kojima se pokušava dodatno otežati položaj bosanskih Hrvata, posebno ondje gdje žive u većinskim bošnjačkim sredinama. Slijedeći politiku stožerne stranke koja se izručila Banjoj Luci, Večernji list nateže činjenice, sve kako bi njima opravdao ili umanjio republičkosrpsko zlo, zataškao odgovornost hrvatske (i hercegovačke) politike u suludom hrvatsko-bošnjačkom ratu, te produbio mržnju i nemogućnost suživota u Federaciji – kako bi se „konačno riješilo“ bosansko pitanje. Ovdje ćemo se osvrnuti na jednu od večernjakovih manipulacija kao primjer.

Korektno su prenijele neke agencije i neki hrvatski i bosansko-hercegovački mediji (među njima i zagrebački Glas Koncila i sarajevski Katolički tjednik) da je u Zagrebu, 13. ožujka, u dvorani Vijenac Nadbiskupijskog pastoralnog centra, predstavljena monografija u izdanju Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine – Stanje katoličkih župa na području Bosne i Hercegovine između 1991. i 2011. godine (ur. Franjo Marić). Ta, međutim, vijest, u režiji Večernjeg lista (15. ožujak 2012, str. 4), izgleda ovako: (nadnaslov) "Monografija o stanju bh. Hrvata katolika, župa i najvećim stradanjima predstavljena u Zagrebu", a onda glavni naslov velikim slovima – "Tijekom rata iz Federacije prognano 230.000, iz RS-a 152.856 Hrvata katolika". U daljnjem su tekstu citirane riječi profesora povijesti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagreba Slavka Sliškovića koje se poklapaju s naslovom. Ako je prof. Slišković to čak i izrekao, bh. večernjakov novinar bi ipak morao znati da to apsolutno nije točno.

Ako i prijeđemo preko toga da se jedna brojka donosi „odokativno“, zaokružena, a druga u preciznosti i do broja 6, jednostavnom računicom, prema crkvenim popisima kojima se služio F. Marić, u broj „prognanih Hrvata iz Federacije“ ubrojeni su svi katolici (Hrvati) koji su u posljednjih dvadeset godina prognani i izbjegli s područja današnje (daytonske) Federacije BiH ili su otišli nakon rata. Večernjakov „brojač“ neće ni pripomenuti da taj broj uključuje sve one katolike koji su na području današnje Federacije prognani od velikosrpske politike i u bošnjačko-hrvatskim sukobima, ali i sve one ljude (većinom mlade) koji su nakon rata odselili s područja Federacije BiH.

Ovakav naslov očito čitateljima želi poručiti da su Hrvati neusporedivo više stradali u Federaciji BiH (dakle od Bošnjaka) nego u Republici Srpskoj. To što su s područja Republike Srpske protjerani gotovo svi Hrvati i što su se tek rijetki mogli vratiti i što su puste cijela Posavina i Krajina – o tome večernjakov novinar šuti. Masovna protjerivanja Hrvata na sadašnjem području Federacije BiH samo su se dijelom dogodila na prostoru pod muslimansko-bošnjačkom vlašću i u hrvatsko-bošnjačkim sukobima (primjerice u Bugojnu, Konjicu, Neretvici, Jablanici, dijelovima općine Travnik, u Kraljevoj Sutjesci i Varešu…). Hrvati iz mnogih drugih dijelova sadašnjeg prostora Federacije BiH nisu prognani niti nastradali od muslimansko-bošnjačkih vojnih jedinica, već od vojske RS-a: primjerice Hrvati općine Jajce, Dobretići, Kupres, dijelova istočne Hercegovine, općine Livno, Odžak, Bos. Šamac, Orašje, Sarajevo, Tuzla, Usora, Žepče…

Ne umanjujući ratna stradanja i progone Hrvata u bošnjačko-hrvatskim sukobima, uz srpsko etničko čišćenje i hrvatsko „humano preseljenje“, veliki broj od tih 230.000 ljudi otišao je nakon rata samovoljno zbog obrazovanja i posla. Odlaze i danas, i ne samo iz dijelova gdje bosanski Hrvati i katolici trpe „turski zulum“, već i iz „čistih“ katoličko-hrvatskih sredina – primjerice iz nekih zapadno-hercegovačkih općina ili recimo iz Livna, Rame, itd. To je poznata činjenica i to najbolje znaju svećenici i biskupi nakon božićnih blagoslova kuća kada se pravi statistika župa, koja svake godine, što zbog niskog nataliteta, što zbog odlazaka, bilježi negativne trendove. Te informacije se objavljuju i u službenim glasilima biskupija u BiH i dostupne su i Večernjem listu, ali novinarima i ideolozima ovog lista objektivne činjenice služe da ih se instrumentalizira i sistematizira kako to „varirana“ herceg-bosanska politika bobanovsko-karadžićevske provenijencije hoće. To je izraz politike kontinuiteta čija je bitna odrednica demoniziranje muslimana (Bošnjaka) i glavnog grada Sarajeva, u interpretaciji metafore militantnog antihrvatskog i antikatoličkog bošnjaštva.

Budući da su ove i slične večernjakove manipulacije s Hrvatima u BiH, a posebno bosanskim dijelom gotovo svakodnevnica, tim više začuđuje činjenica da u ovom listu objavljuju i katolički svećenici, da Večernji list priređuje monografske slikovnice kardinalu i nunciju, da funkcionira kao bilten Katoličke crkve u BiH, s velikim brojem tema kojim se primitivizira vjera i zamagljuje izlaz iz religijskoga licemjerstva i klerikalne taštine. Mostarsko izdanje Večernjeg lista i njegova uređivačka politika u suprotnosti su s etičkim načelima crkvenih dokumenata o medijima i s etičkim kodeksom novinarske profesije. No, gotovo se nitko od službenih predstavnika Katoličke crkve, ni dijecezanskog ni franjevačkog dijela, ne ograđuje od ideologije ovog lista, štoviše mnogi od njih sudjeluju i primaju nagrade na pompoznoj političko-kulturno-klerikalnoj manifestaciji – Pečat.

U općoj krizi bh. medija, u njihovoj nacionalnoj isključivosti i izoliranosti, partitokratskom i liderokratskom ulizništvu, svi koji koriste Večernjakove usluge, kritički se ne ograđuju od njegova izvještavanja i prihvaćaju i podržavaju njegove manipulacije na političkom, kulturnom i vjerskom polju. Time se produžava autodestrukcija Hrvata i katolika u BiH, njihova otuđenost od samih sebe, od zemlje u kojoj žive i odgađa artikuliranje njihovih interesa. Najgore u medijskom smislu stoje bosanski Hrvati. Demografska devastiranost, te stupidnost i neodgovornosti onih koje vode njihove kulturne (nevladine i religijske) institucije i dalje će se servilno izručivati medijskoj vjetrometini. Nakon što su ugasili svoju pamet, ugasili svoje novine (npr. Stećak…), devalvirali svoju medijsku prisutnost u javnosti, poskidali su i antene svoje kritičnosti.


Tekst, uz dopuštenje autora, prenosimo iz Svjetla riječi, br. 349, travanj 2012.