Raspadom socijalističke Jugoslavije devedesetih godina, religija se, nakon desetljeća sustavne marginalizacije, vratila u javni prostor. Vjerski službenici su na prvim demokratskim izborima masovno podržali nacionalne stranke, nastupali su na stranačkim skupovima, nacionalizirali vjerske listove, a često su i svete prostore zloupotrebljavali u političke svrhe. Vjerske zajednice su od toga imale i koristi. Povratile su dio nepravedno oduzete imovine, uvele su konfesionalni vjeronauk u obrazovni sustav, sklopile ugovore s državom preko kojih, kao što je primjerice slučaj s Vatikanskim ugovorima u Hrvatskoj, dobivaju državnu novčanu potporu zbog čega često negoduju oni koji nisu članovi te vjerske zajednice.

I trideset godina poslije posvuda se na političkim skupovima mogu vidjeti vjerski službenici. Često se upliću u politička pitanja i vrše pritisak na vlast kad se donose zakoni koji nisu u skladu sa svjetonazorom određene vjerske zajednice. Vjerski poglavari i službenici ponekad se ponašaju kao politički predstavnici naroda kojemu pripadaju i zalaze u područje dnevne politike. Kad god to čine, nanose štetu ugledu vlastite vjerske zajednice i cijelom društvu. To je pogotovo slučaj u religijski i etnički podijeljenim društvima kao što je bosansko-hercegovačko.

Ako je suditi prema informacijama na službenim stranicama vjerskih zajednica u BiH, reis Husein ef. Kavazović češće je prisutan u javnosti od svojih kolega u drugim vjerskim zajednicama. U njegovu rezidenciju navraćaju bošnjački političari, predstavnici međunarodne i diplomatske zajednice. Pogotovo je to slučaj u posljednje vrijeme zbog stalnog odgađanja potpisivanja temeljnog ugovora između Islamske zajednice i države BiH i političke krize unutar bošnjačkog naroda nakon što je „stožerna bošnjačka stranka“ SDA ostala izvan vlasti na državnom, a možda neće biti u vlasti ni na federalnom nivou. Reis, doduše, ne podržava izričito nijednu političku opciju unutar bošnjačkog naroda, ali se iz njegovih izjava može zaključiti da su njegove simpatije na strani SDA.

Reis Kavazović u hutbama i javnim istupima često dotiče pitanja naroda – jedinstva i opstanka bošnjačkog naroda. Često se referira i na posljednji rat u kojemu su bosansko-hercegovački muslimani i Bošnjaci teško nastradali i u ljudskom i u materijalnom smislu. Pritom i on, kao i njegovi kolege na drugim stranama, rijetko progovara o zločinima koje su počinili pripadnici vlastitog naroda. Ti se zločini uglavnom kvalificiraju kao incidentni slučajevi unutar Armije BiH, unatoč sudskim presudama koje dokazuju da su mnogi od njih bili planirani.

Prije nekoliko dana reis Kavazović gostovao je u emisiji Sasvim iskreno na muslimanskoj televiziji MTV Igman. Govorio je reis o mnogim temama, i o prikupljanju pomoći za stradale u potresu u Turskoj i Siriji, pri čemu je istaknuo „da je turski narod naš bratski narod, najbliži narod Bošnjacima, i po kulturi, tradiciji, historiji“, iako bi to po svemu sudeći trebali biti narodi na ovim prostorima. Novinari su iz tog razgovora izvukli reisovu izjavu koju su prenijeli mnogi mediji: „Današnja borba je u institucijama Bosne i Hercegovine. Ne smijemo dozvoliti da se one ruiniraju. Moramo pokazati da smo na sve načine spremni braniti institucije Bosne i Hercegovine, a ako one padnu, a imali smo to 1992., moramo biti spremni braniti ovu zemlju i oružjem.“

Reisova izjava izazvala je u javnosti osuđujuće reakcije srpskih i hrvatskih političara i dijela međunarodne zajednice. Muslimanska i bošnjačka javnost u tome uglavnom ne vide ništa sporno i masovno su pružili podršku reisu, a reis se kasnije pravdao da je njegova izjava pogrešno protumačena, i „da je on posljednji čovjek koji bi pozivao na sukob bilo s kim“, ali dodavši tome ipak svoju domoljubnu gotovost „da bi bio među prvima koji bi stao u obranu domovine“.

Puno je nelogičnosti i nedorečenosti u reisovoj izjavi. Ponajprije, neutemeljeno je i posve promašeno povezivanje sadašnjeg trenutka s devedesetim godinama. Geopolitička situacija bitno je izmijenjena, jer Miloševićeva Jugoslavija koja je izvršila agresiju na BiH, više ne postoji. Uz to, formirane su nove državne zajednice, a neke od njih su članice Europske unije i NATO saveza. Iz konteksta je jasno da je reisova izjava upućena bosansko-hercegovačkim muslimanima i Bošnjacima, ali bosansko-hercegovačke institucije ne pripadaju samo Bošnjacima, nego i Srbima i Hrvatima i ostalim građanima. Pozivati ljude „da budu spremni braniti ovu zemlju i oružjem“, neodgovorno je i opasno, pogotovo kad to čini vjerski poglavar. U tome, koliko god se reis pravdao nevjerodostojnom naknadnom pameću, ima elemenata ratnohuškačke retorike, makar ona bila kamuflirana „patriotskim sentimentima i obvezama“.

U pravu je reis kad apelira da se ne smije dozvoliti da se bosansko-hercegovačke institucije „ruiniraju“, ali u tom ruiniranju u daytonskoj BiH jednako sudjeluju bošnjački političari kao i srpski i hrvatski, bar ondje gdje su na vlasti ili u većini. Reis, dakle, posvaja državu, iako ona na jednak način pripada svima koji u njoj žive. Točno je da politički predstavnici Republike Srpske pokušavaju umanjiti ingerencije države, a ojačati moć entiteta, ali je jednako točno i to da bošnjačka politika, i ona s patriotskim sentimentima, inzistira na državi prema vlastitim mjerilima, a ona su neprihvatljiva srpskoj i hrvatskoj strani.

Čini se da je i reisa Kavazovića, kao i većinu bošnjačkih političara i intelektualaca, zahvatila domoljubna nervoza, te u svakome tko drugačije politički misli vide unutarnjeg ili vanjskog neprijatelja države. Tu retoriku preuzeli su i neki europski političari i strani novinari koji ne poznaju ni zamršenu povijest ove zemlje ni njezinu sadašnju političku kompleksnost. Ne može se stalno kukati nad sobom i upirati prstom u druge. Treba čistiti i ispred svoga praga, a ispred pragova bošnjačke politike, uključujući i onu probosansku, ima puno političkog smeća, kao što je to uostalom slučaj i sa srpskom i hrvatskom politikom u BiH.

Kad nastupa kao poglavar Islamske zajednice i kao „starješina bošnjačkog naroda“, reis bi kao praktični vjernik trebao imati više obzira prema svojim bližnjima – braći i sestrama drugih vjera. Ovakve izjave, uz to što izazivaju nepovjerenje i strah, nisu u duhu međureligijske otvorenosti i suradnje i ostavljaju gorak okus kod pripadnika drugih vjera, ponajprije kod bosansko-hercegovačkih katolika i pravoslavaca koji s muslimanima stoljećima žive u ovoj zemlji.

Reis Kavazović često govori i o tome da se bošnjački narod mora oduprijeti pokušaju da ga se „sabije u enklave i geta“, i da Bošnjaci ne smiju dopustiti „da budu svedeni na vjersku skupinu“. Pritom ne uviđa da upravo njegovi javni istupi, u kojima reis nastupa i kao vjerski i kao narodni i politički autoritet, svode bosansko-hercegovačke Bošnjake na vjersku skupinu. Što više reisa u politici, ili bilo kojeg drugog vjerskog službenika, to manje političke suverenosti naroda i unutarnjeg političkog pluralizma.

Nije reis Kavazović jedini među vjerskim službenicima koji zalaze u političko područje. Čine to povremeno i drugi i time svoje narodne zajednice lišavaju političkog suvereniteta i svode ih upravo na ono što deklarativno ne žele – na vjerske skupine.

Drago Bojić, Prometej.ba