U svom književnom testamentu Vrijeme koje se udaljava progonjeni jugoslavenski pisac Mirko Kovač (1938–2013), neumorni i dosljedni kritičar moralnih sunovrata pisaca i intelektualaca, na temelju vlastitog iskustva zapisuje sljedeće riječi: „Hajkači su poput lovačkih pasa, svi u čoporu trče da zgrabe nemoćnu i ranjenu zvjerčicu, a ton tomu daju kolege pisci i općenito intelektualci.“ Tako bi se mogao opisati i slučaj Franje Šarčevića koji je od početka javnog djelovanja na udaru hrvatskog nacionalizma, a posljednjih godina konstantno i na udaru bošnjačkog nacionalizma zato što kritički govori i piše o bošnjačkim nacionalnim svetinjama. I u Šarčevićevu slučaju, hajkači s društvenih mreža, iz političkih stranaka i boračkih udruženja imaju asistenciju u piscima, penovcima i intelektualcima među kojima je i crnogorski pisac Andrej Nikolaidis.

Reagirajući na moj tekst koji je objavljen na portalu Prometej.ba (Pisac na strani progonitelja), i u kojem sam konstatirao da se Andrej Nikolaidis, povlađujući bošnjačkom nacionalizmu i njegovim sarajevskim promotorima i akterima, svrstao na stranu progonitelja, crnogorski pisac me perfidno optužuje da sam se svrstao na stranu onih koji su na karnevalu u Herceg Novom simbolično spalili njegovu lutku. Ili je Nikolaidis uskraćen za osnove logičkog mišljenja i razumijevanja teksta, ili je naprosto maliciozni manipulator koji, poput njegovih denuncijantskih istomišljenika iz Sarajeva, u nedostatku argumenata smišlja invektive i optužbe kako bi napakostio drugome.

Stoga, ponovimo još jedanput glavne teze prethodnog teksta: ritualno spaljivanje Nikolaidisove lutke u Herceg Novom, bez obzira što se to dogodilo u karnevalskim okolnostima, osuđujem kao i sve druge nacionalističke napade i prijetnje koje doživljavaju crnogorski pisac i njegova obitelj. Upravo zbog toga je iznenađujuće – i to je glavna poanta moga teksta – da je Nikolaidis tako ravnodušan prema prijetnjama koje doživljava Franjo Šarčević, a koje crnogorski pisac umanjuje nazivajući ih „pritiscima“. Laž je, dakle, da se potpisnik ovih redova svrstava na stranu Nikolaidisevih palitelja, ali je istina da se Nikolaidis svrstao na stranu Šarčevićevih progonitelja, što je potvrdio i svojom reakcijom na moj tekst u kojoj se služi istim difamacijama i insinuacijama kojima se služe i bošnjački nacionalisti.

Kad je u naslovu laž (Fratar na strani palitelja), ni ostatak teksta ne može biti istinit. Tako je laž i to da je Prometej.ba režimski medij. Da je Nikolaidis pogledao Impressum tog medija, saznao bi da su u njegovoj redakciji samo dvoje ljudi: Franjo Šarčević i njegova supruga Lejla Reko Šarčević, i da iza njih ne stoji nikakav „režim“ niti ikakva politička stranka. Saznao bi također i to da ogromna većina suradnika ovog medija nema nikakve veze s trenutnim vlastima, niti bilo kojom drugom bosansko-hercegovačkom političkom strankom. Kad bi pročitao tekstove ovog medija, vidio bi, ako bi htio, da se ovaj medij ne bavi samo političkim temama, da je na kritičkoj distanci prema stranačkim politikama i da u njemu pišu autorice i autori različitih profesija i afiniteta.

Ono što Nikolaidis neutemeljeno učitava i predbacuje Franji Šarčeviću, upravo je sam radio. Svojevremeno je bio savjetnik predsjednika crnogorske skupštine Ranka Krivokapića. U tome crnogorski pisac nije vidio ništa sporno, niti je to naštetilo njegovom statusu „slobodnog i neovisnog novinara i pisca“, kao ni činjenica da dobiva državnu potporu, koja mu je, kako sam lamentira, u međuvremenu umanjena. Nemam ništa protiv toga da se pisci i intelektualci politički angažiraju ili da dobivaju državne potpore, ali u tom slučaju ne polažu pravo da drže moralne lekcije onima koji ni od države ni od vlasti ni od političkih stranaka ne dobivaju ništa, kao što je to slučaj s bračnim parom Šarčević.

Nikolaidis dalje tvrdi da mu imputiram da ima financijske koristi od podržavanja bošnjačkog nacionalizma te se ponizno i ispovjedno brani da uzima samo honorare od objavljenih knjiga i tekstova. Još jedna zlonamjerna laž, jer u tekstu uopće nije riječ o financijskoj vrsti koristi (ne zanimaju me Nikolaidisovi honorari!), nego o piščevoj želji da se ne zamjeri svojim simpatizerima, da zadrži sarajevsku i bošnjačku publiku, koja ga ne slavi zbog njegovog književnog stvaralaštva, jer s tim je upoznat samo mali broj ljudi, nego zbog toga što ih svojim kolumnama podržava u njihovim političkim uvjerenjima.

Već sam u prethodnom tekstu konstatirao da nijedan nacionalizam ne može biti prihvatljiv. Slažem se s Nikolaidisom da je srpski nacionalizam bio i ostao veliki problem južnoslavenskih društava u kojima živi značajniji procent srpskog stanovništva (BiH, Crna Gora), ali to, ponovimo još jedanput, ne može biti razlog da se opravdavaju drugi nacionalizmi. Južnoslavenski nacionalizmi, znamo to iz prošlosti, bili su svi odreda isključivi ondje gdje su bili moćniji od drugih.

Andrej Nikolaidis najveću opasnost vidi u velikosrpskom nacionalizmu. Riječ je, da se preciznije izrazimo, o srpskom nacionalizmu koji je zagovarao i zagovara velikosrpsku ideju. Tu istu ideju devedesetih godina svesrdno su podržavale i crnogorske vlasti, pomažući srpski nacionalizam političkim, vojnim i ljudskim resursima. Nije točno da crnogorski nacionalizam broji „nula žrtava“, kako tvrdi Nikolaidis. Ako ne vjeruje, neka priupita što o tome, primjerice, misle stanovnici Dubrovnika. Eto kako se i nacionalizam, koji Nikolaidis smatra „sekundarnim problemom“, može u određenim političkim okolnostima ponašati jednako nasilno kao i nacionalizam koji je „primarni problem“.

No, vratimo se bošnjačkom nacionalizmu koji je prema Nikolaidisevom shvaćanju također „sekundaran problem“. Ako ga promatramo u širem kontekstu, u odnosu na srpski i hrvatski koji ga okružuju, točno je da on ima manju političku moć, ali ako ga gledamo u užem kontekstu, u kontekstu Bosne i Hercegovine, on nije ništa manje opasan od druga dva. Ako ga promatramo u kontekstu grada Sarajeva, u kojem živi tek nekoliko tisuća Srba i nešto malo više Hrvata, ili drugih većinskih bošnjačkih sredina, onda taj nacionalizam nije više „sekundarni problem“, nego vrlo ozbiljan – najveći problem.

Nikolaidis i dio oportunih i patriotizmom zaslijepljenih penovaca ne uviđaju da je bošnjački nacionalizam ogromni balast i dijelu ljudi koji pripadaju tom narodu, primjerice onom dijelu penovaca koji je osudio napade na Franju Šarčevića. Riječ je najvećim dijelom o pripadnicama i pripadnicima bošnjačkog naroda. Kao i drugi nacionalizmi, ni bošnjački ne podnosi izdajice u vlastitim redovima i sve čini da ušutka disonantne glasove. Iz toga proizlazi i osuda penovaca koji su stali uz Franju Šarčevića.

Završit ćemo ovaj tekst podsjećajući Andreja Nikolaidisa na njegov članak otprije dvadeset godina. Riječ je o tekstu Dželatov šegrt koji je Nikolaidis objavio 2004. godine u crnogorskom Monitoru. U njemu autor oštro kritizira Emira (Nemanju) Kusturicu i njegovo podržavanje velikosrpske politike devedesetih godina. Zbog toga teksta Nikolaidis je doživio velike neugodnosti. Dvadeset godina poslije, iako u drugačijem političkom kontekstu, Nikolaidis oponaša Kusturicu. Zaključno, moramo konstatirati da je Andrej Nikolaidis šegrt bošnjačkih nacionalista.

Drago Bojić, Prometej.ba