Naša zajednička, kolektivna sramota je ovo čudovište od nazovi države (premda ima među nama zločinaca, svi imamo neki oblik krivnje, makar moralne ili zbog stanovitog nečinjenja) u kojoj stvari izvlače ljudi kao što je dogradonačelnica Gline Branka Bakšić Milić (ako joj želite i možete pomoći pišite joj na baksicbranka@gmail.com) umjesto da djelujemo suvislo i koordinirano.

I tako će biti dok jedan užasan spomenik domovini u Bandićevom prednjem dvorištu od stakla i lima košta više nego što Petrinja ili Glina dobiju za prvu pomoć.

Jesam li dovoljno jasan?

Meni je optimizam gospođe Branke, pokazan u jučerašnjem gostovanju u emisiji Nedjeljom u dva jako simpatičan, jer je uzoran. Njena volja da pomogne sumještanima je zarazna, potiče na dobro, hrabri i bodri. Kao što nas hrabre i bodre reakcije iz susjedstva koji nam hita u pomoć (pogledajte, na primjer, kako reagiraju prijatelji u Srbiji i u BiH u članku koji donosimo u rubrici Odjeci).

Svejedno, čini mi se da valja učiniti nešto kudikamo veće, što će nas voditi prema sustavnom radu.

Portal Autograf opstaje jer sam uspio uvjeriti, najprije sebe, a onda i sve naše suradnike, da vrijedi raditi dobrovoljno za dobro društva. Portal ne samo da opstaje nego i raste: i u broju suradnika i u broju čitatelja. Ipak, financijska podrška je nedostatna da platimo ono najnužnije kako bismo se održali. I to ne govorim samo za ovaj neprofitni mediji.

Zamislite samo što bi se dogodilo kada bi svatko od vas, naših čitatelja, mjesečno dao 10 kuna. Kada bi svaki neprofitni mediji, koji ne objavljuje svinjarije i ne dopušta govor mržnje ili iz mržnje, primao adekvatnu, makar simboličnu podršku svojih čitatelja.

Koliko bismo novih rubrika mogli otvoriti? Koliko bismo mogli biti još korisniji našem društvu, našim društvima?

Veliki je, ogroman broj naših čitatelja, ali jako malo onih koji smatraju da treba financijski pomoći Autografu.

U takvoj je situaciji i vrijedna dogradonačelnica Gline. Zamislite kada bismo svi mi pomogli, ne samo stihijski ili u malim akcijama u kojoj jedna starija žena u divljini, zahvaljujući humanitarnoj akciji ”Ljudi za ljude”, dobiva solarne panele jer je HEP-u svejedno što nema struje ili kada neki gospodin dobiva frižider ako je toliko sretan da u toj nedođiji u kojoj živi ima struje ili telefonskog signala?

Zamislite gdje bismo stigli kada bismo imali jake medije koji bi vršili snažan pritisak na sve društvene strukture, od Crkve (koja prima milijardu godišnje, a, eto, preko HBK upućuje Baniji milostinju od sedam milijuna kuna – naime, Vlada Srbije uplaćuje više nego cijeli hrvatski episkopat!), do vladajućeg HDZ-a koji smatra da su Majske Poljane manje važne od Markova trga (svjedoči mi episkop Porfirije Perić da se do tamo jedva stiže preko blata i razbijenog makadama i da je tako bilo i prije potresa).

Zamislite kada bi svi građani stali zahtijevati minimum digniteta, kada bismo na trenutak povjerovali da naš Ustav jamči svima jednaka prava i kada bismo se pokrenuli da se to i dogodi.

Potresi koji su pogodili Zagreb u ožujku prošle godine te suprugu i mene pretvorili u izbjeglice koji su dobili utočište pod krovom Srpske pravoslavne crkve i potresi koji su razvalili Baniju prije tjedan dana moraju biti onaj okidač da se konačno svi zajedno pokrenemo.

Općenito, ovi nas potresi moraju pretvoriti u bolje ljude.

Pogodila me, među mnogim stvarima, slika koja para srce, kao i mnoge druge snimljene u Majskim Poljanama broj 30. Jedno od 16 konja i kobila Tomislava Suknaića, inače izbjeglice iz Bosne, izvučena ispod srušene štale, gleda u fotografa pogledom kojim bi zapravo svako od nas mogao gledati ako je u velikoj potrebi ili brizi, u kakvoj agoniji.

Slika koja govori o ljudima zbog kojih ću cijelu ovu godinu posvetiti njima.

Javite se Crvenom križu, Caritasu, SNV-u, SPC-u, Solidarnoj, Ljudi za ljude, pojedinim jedinicama lokalne samouprave…

Tamo žive ljudi, povrh ove tragedije koja ih je izbacila iz cipela i iz života, u krajevima razorenima ratovima (tamo se zbio, uostalom, i ustaški genocid nad Srbima) pak su to siromašni i vrlo pošteni ljudi čija jednostavnost i skromnnost razaraju svaku sebičnost i oholost. Barem bi tako trebalo biti.

Što se mene tiče, ostanem li živ i zdrav, baš kao što sam izgovorio u prvoj mojoj emisiji ”Vrijeme suodgovornosti” u novoj godini (za sarajevsku Face TV, imate ih na desnom stupcu portala Autograf), a u kojoj je gostovao naš vrijedni i dragi kolumnist Ivan Zidarević, kanim maksimalno upogoniti ovaj portal da postane što je moguće više operativan i sposoban pomoći onima zbog kojih smo se osnovali.

I molim svaku autoricu i svakog autora na Autografu da dadne sve od sebe da zajedno to poguramo.

Ponovit ću, jer je početak nove godine, ono što valja ponoviti: zašto postojimo kao portal i zašto se držimo zajedno.

Ovo su naša polazišta:

Portal autograf.hr uvijek će se boriti za napredak, za građansku i europsku Hrvatsku, ne tolerirajući nepravdu, suprotstavljajući se demagozima svih vrsta i definirajući svoj novinarski angažman izvan svakog stranačkog ili partikularnog interesa.

Zalaganje za pravnu državu implicira borbu protiv privilegija, odanost načelima općeg dobra te senzibiliziranost za siromašne i socijalno deprivirane, pogotovo stoga što su takve i slične vrijednosti posljednjih godina prilično zanemarene.

Mi, suradnici i suradnice ovoga portala uvijek ćemo se boriti za napredak i reforme, za uljuđenu i građansku zemlju, tako da nikada ne toleriramo nepravdu, opačine ili korupciju, tako da se uvijek, naglašavam, protivimo svakovrsnim demagozima, tako da svoj novinarski/kolumnistički rad ne stavimo u interes egoističkih političara, da se uvijek suprotstavimo privilegijima, da se zalažemo za jednaka prava za sve građanke i građane, da budemo nemilosrdni prema pljačkašima javnog dobra, da nam nikada ne ponestane sklonosti prema siromašnima, da uvijek ostanemo vjerni javnoj koristi, da ne budemo zadovoljni pukim objavljivanjem vijesti i komentara, nego da stremimo oslobađanju od svake vrste robovanja, da ostanemo krajnje nezavisni i da se nikada ne bojimo napasti sve što je pogrešno, makar dolazilo od bogatih grabežljivaca ili od kobnog siromaštva.

Molim vas, kolegice i kolege, da obnovimo snagu i volju da naše zajednice učinimo gostoljubivim domom, otvorenim za sve ljude u kojoj god da se situaciji nalazili, spremnim preuzeti na sebe brigu za najslabije.

Ponudimo se, kako nas poziva papa Franjo, svejedno bili mi vjernici ili ne, svim ljudima dobre volje kao dragocjena baština načela, kriterija i smjernica do kojih svi mi držimo i koji mogu poslužiti kao ”gramatika skrbi”: promicanje dostojanstva svake ljudske osobe, solidarnost sa siromašnima i bespomoćnima, briga za opće dobro, zaštita stvorenog svijeta.

Svaki vid društvenog, političkog i ekonomskog života pronalazi svoje ispunjenje kada služi općem dobru, to jest ”skupu onih uvjeta društvenog života koji skupinama i pojedincima omogućuje potpunije i lakše postizanje vlastitog savršenstva” (Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes, 26).

Pišem vam danas kraće nego inače. Ali nikada do sada toliko uvjeren u važnost naše misije, nikada toliko željan da ostanemo zajedno, da jačamo, da budemo od koristi.

Pokušajte razmišljati ovako: ne pomažete li u krajnjoj liniji sebi, svima oko vas, ako podržavate portal koji čitate i kojem vjerujete jer vjerujete njegovim autoricama i autorima?

Dakle, objasnio sam što će mi biti cilj u ovoj godini, pozvao sam naše suradnice i suradnike na maksimalnu dobrohotnost poštujući uvijek njihovu slobodu u odabiru tema i načina pisanja.

Molim vas, naše čitatelje da pokažete da možemo bolje: podržite Autograf i, što je važnije, podržite Branku Bakšić Milić, sve Branke našeg svijeta i sve ljude i organizacije uključene u obnovi razorenih mjesta.

Dobrota vaša neka vas prati.

Autor: Drago Pilsel

Tekst prenosimo s portala Autograf.hr