Čim je Branimir (na proljeće godine 879.) postao banom dalmatinske Hrvatske, pisao je povjesničar Rudolf Horvat, odmah prekida svaku vezu s Carigradom. U to se vrijeme u Hrvatskoj nalazio neki svećenik Ivan (iz Mletaka), koji bi­jaše papin poslanik u Bugarskoj i u Velikoj Moravskoj. Po tome Ivanu pošalje ban Branimir u Rim pismo, kojim papi javlja, da se zajedno s na­rodom hrvatskim opet vraća ”u krilo crkve katoličke”. Istodobno, razumije se, prestaje Branimir biti vazalom carstva bizantinskoga. Car Vazi­lije niti ne kuša da obnovi vrhovnu svoju vlast nad dalmatinskom Hr­vatskom…

Kako sam priznaje, papa Ivan VIII. ”veoma se uzradovao” kad je pri­mio pismo Branimirovo. Kad je Papa na dan uzašašća Gospodnjega (21. svibnja 879.) kod oltara sv. Petra u Rimu služio svečanu službu Božju, zamoli od Boga blagoslov i sreću državi, banu i narodu hrvatskomu.

Knezu pak Branimiru šalje Papa 7. lipnja 879. posebno pismo (od tada je, eto, prošlo točno 1.142 godine), u kojemu izražava svoju radost, što se u krilo Rimske Crkve vraća njegov ”dragi sin Branimir”. Uvriježeno je da tim činom počinje priznanje ”suverenosti hrvatske države”, pak se ovaj datum obilježava i kao dan hrvatske diplomacije (super nam je diplomacija kada ministar zapišava Hercegovinu gdje ulazi kao da je njegova provincija, u Stolac, na primjer).

Anyway, Papa šalje Branimiru blagoslov svetih apostola Petra i Pavla, koji ga brane ”od vidljivih i nevidljivih neprijatelja”. Istoga dana, 7. lipnja 879., upravlja Papa također poslanicu ”svima ča­snim svećenicima i čitavomu narodu” hrvatskomu. Papa ih pod okrilje svoje ”prima raširenim rukama i očinskom ljubavlju”. Podjedno im obećaje vječnu sklonost, ako ”ovu namjeru i zavjet svoj iskreno uzdrže do kraja”.

I pokazaše se velikom ta sklonost premda gospodi papama je trebalo punih 1.115 godina da službeno navrate. Bio je to Ivan Pavao II. (1994.) koji će doći u Hrvatsku još dva puta (bili smo mu jako dragi), što plus ona dva posjeta u BiH (Sarajevu i Banja Luci) ga činila gotovo pa turističkim vodičem među Hrvatima (šala mala).

Eh da, bila je i jedna neočekivana posjeta koju su spremno turistički operateri Zadra pretvorili u važan događaj.

Naime, ako ćemo pošteno, prvi poglavar Katoličke Crkve koji je posjetio hrvatske krajeve bio je srednjovjekovni papa Aleksandar III. Dogodilo se to 13. ožujka 1177. godine kada se spomenuti Papa, uslijed nevremena, dok je bio na putu od Rima do Venecije, zaustavio na Palagruži i Visu, a sve je zabilježio kroničar Boson, inače kardinal iz Papine pratnje. Nakon tog nepredviđenog zaustavljanja Papa je produžio za Zadar gdje je ”veličanstveno dočekan”.

Počastio nas je i Benedikt XVI. Od toga je prošlo deset godina (majko mila i sveta, kako juri vrijeme) što je bila prilika da se zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, raskomoti u studiju Hrvatskog katoličkog radija i podsjeti kako su se, eto, hrvatski biskupi ”sjetili” da bi bilo dobro pozvati Benedikta.

Kako to da se ne sjete da bi bilo dobro pozvati i papu Franju, nije misterij: Jozo Bozo i ekipa imaju problem jer im Francisco stopira Lojzekovu kanonizaciju. Zamislimo kisele osmijehe (nad)biskupa na aerodromu u Velikoj Gorici, ili prazne ulice i trgove, pak, nikakvog odaziva Papinoj misi revoltiranih Hrvata (em Stepinac, em Međugorje, gdje i Gospa pauzira zbog korone, nemre to tako, druže Franjo!) ili govor Zorana Milanovića na dočeku… Ne, apage Satanas, to ni u šali nemojmo zamisliti: taj bi i Papu izvrijeđao na pasja kola.

Kardinal Bozanić se zaista raspričao na HKR-u (to je medij kojeg se ne boji i gdje uvijek vlada harmonija jer, kao i kod Bujanca, gosti su za voditelje pekmezastog, unjkavog glasa uvijek u VIP tretmanu) i osvrnuo se zatim na govor Benedikta XVI. na susretu u Hrvatskome narodnom kazalištu 4. lipnja 2011. s osobama iz javnog života, kulture, znanosti, politike, gospodarstva i sporta, s predstavnicima vjerskih zajednica te s članovima diplomatskog zbora, u središtu kojega je bila savjest. Kardinal je te riječi Benedikta XVI. citirao u homiliji na proslavi ovogodišnje svetkovine Majke Božje od Kamenitih vrata 31. svibnja.

Upozorio je, čitamo na portalu IKA-e, da moramo biti svjesni da je savjesti potrebno i formirati, ”potrebno je pronaći to svetište u čovjekovoj duši, a to je savjest koju je Bog usadio u nas i koja nas vodi ako je pravilno formirana. Zbog raznih vanjskih utjecaja i ponuda pa i ”problematičnih ideologija” (istaknuo D.P.), moguće je da se savjest krivo formira. I zato je providonosno da je Benedikt XVI. u HNK govorio upravo o savjesti”, titrao je nadbiskup.

Ne bih vam želio pokvariti tjedan s time da je Bozanić opet kazao da je Stepinac primjer čiste savjesti (”moja je savjest čista, moja je savjest mirna”), što je super stvar: prešutjeti holokaust i genocide i laprdati o ”mirnoj savjesti”, već bih vam želio skrenuti pozornost na jedan opetovani fenomen: kao što Milanovića ne možemo zamisliti kao osobu koja smireno raspravlja s ljudima s kojima se ne slaže tako ni Bozanića ne možemo pojmiti kao osobu koja razumije vrijeme u kojem živi.

”Papa Benedikt XVI. dao je zadaću Crkvi u Hrvatskoj da bude moralna savjest društva. U javnosti se ponekad čuju primjedbe na račun Crkve i njezina utjecaja na društvo te se ističe da je Hrvatska sekularna država. Na pitanje prijeti li nam ta nova ideologija sekularizma i što Crkva može učiniti kada je riječ o vrijednostima koje su drugačije”, rekao je kardinal Bozanić te istaknuo da smo ”mi za laičnost države i želimo poštovati autonomiju države u svim njezinim datostima, ali ona nije apsolutna”.

”Isto tako želimo promicati autonomiju Crkve u njezinom poslanju (…) Mi, kao vjernici, imamo razumijevanja prema svima drugima, ali molimo da nam netko ne nameće svoje namjesto našega”, kazao je.

Pustimo sada, nećemo cjepidlačiti, premda bih rado i o ovomu pisao: o tomu da je Branimir nešto očito ”nametnuo” u dogovoru s papom Ivanom VIII., i to je, kao OK, dičimo se posebnim i tijesnim vezama Hrvata i Svete Stolice, ali ako jedan papa kaže da je sekularizam super stvar, onda toga papu ne citiramo već mašemo Benediktom, koji je govorio obratno. I avaj, taj Papa kojeg ne valja citirati kada je riječ o sekularizmu je onaj isti Papa kojeg nije uputno pozivati u Hrvatsku.

U intervjuu francuskim katoličkim novinama La Croix 16. svibnja 2016. godine papa Franjo je na upit što misli o povećanoj zabrinutosti dijela kršćana zbog širenja islama u Europi odgovorio kako svatko ima pravo prakticirati vjeru koju je odabrao. ”Sekularna država, za razliku od države s jednom religijom koja se svima nameće, može svakome pružiti tu priliku”, kazao je Papa.

Naime, ”svi su ljudi jednaki: kao sinovi i kćeri Božje ili kao kreatori svojega osobnog dostojanstva. I svatko bi trebao da ima slobodu prakticirati svoju vjeru. Ako muslimanka želi nositi hidžab, treba joj to omogućiti. Jednako vrijedi ako katolik želi nositi križ. Moramo imati priliku ispovijedati svoju vjeru ne na marginama kulture, nego u njoj”.

Potom je dodao: ”Vjerujem da sekularizam popraćen jakim zakonima koji jamče vjersku slobodu pruža okvir za kretanje prema naprijed”.

O sekularizmu je pozitivno prvi među nama govorio pokojni sociolog religije Željko Mardešić, i napisao je baš puno, ali ako je riječ o biskupima dopustite da najprije navedem riječi jednog našega, baš pametnoga čovjeka.

”Sekularizaciju mi u Crkvi ponekad doživljavamo kao nešto što nam izbija temelje pod nogama, ali taj pogled je poprilično pogrešan. Sekularizacija nije nešto loše, ona je po sebi dobra. Zapravo Isus Krist je uveo sekularizaciju onom rečenicom: Dajte Bogu Božje, a caru carevo. Želimo li na pravi način odgovoriti na izazove sekularizacije, trebamo je gledati pozitivno”, (tadašnji dubrovački biskup mons. Mate Uzinić, sadašnji riječki nadbiskup koadjutor i administrator Dubrovačke biskupije, na poziv tadašnjeg zahumsko-hercegovačkog i primorskog episkopa Grigorija, u petak, 6. veljače 2015. na otvorenju simpozija ”Teologija u javnoj sferi”, koji je organiziran u sklopu proslave eparhijske slave sv. Ignacija Bogonosca u Trebinju).

Naime, kaj. Izjavu pape Franje zacijelo ne bi trebalo shvatiti kao poziv na zbijanje redova protiv ”sekularizirana svijeta” i njegovu ”sveopću, masonsko-liberalnu urotu protiv vjere” – što je poziv koji sve agresivnije čujemo iz redova onih koji su se infiltrirali u politički život u Hrvatskoj hoteći zaposjesti sekularne zakone ne bi li tako vrijednosti za koje se zalažu nametnuli cijelom društvu – nego kao poziv na ponovno promišljanje odnosa religije i sekularnoga svijeta, dijalektike izgradnje kršćanske savjesti i donošenja zakona koji bi štitili od diskriminacije i one koji ne žive po moralnim učenjima Crkve.

Zanimljivo da su se na Papine pozive na promjene ponajmanje voljni odazvati biskupi iz istočnoeuropskih zemalja, iz tzv. zemalja bivšeg komunizma i likovi poput Bozanića kojem je antikomunizam jedna od najvažnijih tema (gdje vam je dovraga taj komunizam kao opasnost Hrvatima sada?). Ne prihvaćaju li ga Crkve tih zemalja zbog toga što nisu do kraja prošle upravo kroz proces sekularizacije kojemu se sada toliko opiru? Mislim da je tako.

Doduše, živjeti u homogenističkim komunističkim i socijalističkim zemljama bilo je iskustvo kadikad brutalne sekularizacije, no promjena političkog režima nije donijela diferencijaciju. Štoviše, uvela je svojevrstan neofeudalni koncept kao mogući siguran okvir u strahu, proizvedenom gubitkom ”neprijatelja”, od mogućega raspada.

Crkve koje su godinama bile izvan javnoga političkog života odjednom su se našle u situaciji da i same mogu koristiti poluge vlasti.

Tzv. ”Crkva u Hrvata” (što je potpuno kriv pojam, apsolutno ne koncilski, zapravo nacionalistički i kulturni bi ga autori trebali izbjegavati koristiti!) koja ”sekularizam” smatra najljućim neprijateljem kršćanske vjere sama proizvodi, da tako kažem, sekularizam najgore vrste. Onim koji se pojavljuje kao reakcija na fundamentalizam jednog Batarela (sekularni fundamentalisti se, inače, bave površnostima u batarelizmima i laudatizmima i uimeobiteljizmima, nikada, u pravilu, ozbiljnim, stožernim teolozima, teškašima poput Karla Rahnera ili Hansa Künga).

Sekularizam (od latinske riječi saeculum, koja ukazuje na sve ono što ne pripada religiji) je skup društvenih promjena koje jednu naciju vode k usvajanju sekularne kulture. Pojam ”sekularna kultura” shvaćamo u smislu da država ima male ili nikakve ingerencije u vjerskoj sferi i obratno, da vjera ima male i nikakve ingerencije u državnim poslovima. Drugim riječima, sekularizmom država jamči društvu slobodu od religioznih zakona i učenja.

Sekularizam je dakle princip razdvajanja državnih institucija i osoba ovlaštenih za zastupanje države od vjerskih institucija i vjerskih dostojanstvenika.

Crkvene institucije, kako tumači teolog fra Ivan Šarčević, ”su u dubokoj krizi jer nisu institucionalni forumi slobode i pravde nego servisi vladajućih ideologija i političara (eno vam mostarskog biskupa Petra Palića kao manekena političkih tribina Dragana Čovića i HDZ-a BiH, op. D.P.) ili su strukturirane kao uslužne djelatnosti za samovolju i bogaćenje njihovih predsjednika, vlasnika, skrivenih moćnika i njihove pokorne klijentele”.

Problem proizlazi iz činjenice da religija u svojem vjerskom području još uvijek polaže pravo na kategoriju univerzalne istine. Spomenuti Željko Mardešić primjećuje da upravo na tome počiva religijska isključivost (u knjizi ”Lica i maske svetoga”, KS, 1997., koju je potpisao pseudonimom Jakov Jukić). Naime, mnogim vjernicima se čini kako vjerovati da postoji samo jedan Bog znači vjerovati u samo jednoga pravog Boga.

Budući da takva tvrdnja za istinom o moralnom i metafizičkom obilježju jednoga Boga mora biti univerzalna, ona je onda neizbježno javna.

Univerzalne javne tvrdnje dovode do sukoba kada se sučele sa suprotnim tvrdnjama bez obzira na to radi li se o partikularnim ili univerzalnim oblicima te tvrdnje. Stoga religijska isključivost neizbježno ima nasilno naslijeđe: ”mi” vjernici imamo na našoj strani jednoga pravog Boga i stojimo nasuprot ”njih”, nevjernika i odmetnika.

Elem, ukratko rečeno, sekularizacija se može pobliže odrediti kao postupno slabljenje i onda nestajanje javnog utjecaja eklezijalnih ustanova na društveno ponašanje i mišljenje ljudi. Je li to dobro ili loše?

Pri pravljenju tipologije religioznosti potrebno je obratiti pažnju i na društveni položaj koji ima određena religija. U suštini su moguća tri osnovna načina procjenjivanja i tretiranja religija koje treba promatrati preko odnosa države i Crkve: da država prihvaća Crkvu kao svoju ideološku osnovu ili saveznika, da se drži ravnodušno, tretirajući je kao privatnu stvar ili da vodi direktnu ili indirektnu akciju protiv Crkve.

Mi svjedočimo, ne svugdje na isti način, da proces sekularizacije, što podrazumijeva, ponavljam, smanjeni utjecaj religije na društvo, dovodi do toga da se religija povlači u sferu privatnog života svake osobe koja vjeruje.

Ali vjerske zajednice, svojim zajedničkim religijskim vrijednostima i svojim tisućljetnim iskustvom, mogu dati značajan doprinos u svrhu moralno-etičke preobrazbe i senzibilizacije svih slojeva za veću društvenu pravednost. Javnost, ona koja nije vjernički raspoložena, tereti Katoličku Crkvu da gura nos u zakonodavne poslove, ali istodobno pokazuje nerazumijevanje za narav i mjesto vjerskih zajednica.

Ako se misli na same vjernike, katolici misle da biskupi, na primjer, nisu dovoljno angažirani u krucijalnim pitanjima kao što su ona socijalna i ekonomska, dapače, da su se okrenuli od siromaha jer grade luksuzna zdanja dok narod čak i gladuje.

Svaka čast knezu Branimiru i papi Ivanu VIII. Ali meni ova paštašuta Benedikta i Bozanića ne prija: sekularizam je šansa, nužnost, nikakav pakao na zemlji. Ne meni.

Autor: Drago Pilsel

Tekst je objavljen na portalu Autograf.hr pod naslovom: Bozanićeva mi paštašuta ne prija: sekularizam je šansa