Bosna i Hercegovina proslavlja 30 godina neovisnosti. Točnije, to radi jedan njen dio, onaj u kojem dominantno žive Bošnjaci, koji je teritorijalno najmanji, a stanovništvom najbrojniji te ideološki najheterogeniji dio Bosne i Hercegovine.

U neovisnost se krenulo odgovorom na referendumsko pitanje koje je glasilo:

"Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?"

Danas ničeg od toga za što se glasovalo nema. Bosna i Hercegovina nema unutarnji suverenitet. On podrazumijeva da na cijelom teritoriju jedne države nema veće vlasti od državne. Jasno je već odavno da je vrhovna vlast u Republici Srpskoj ona entitetska. Isto tako je i s pojedinim kantonima s hrvatskom većinom, ali i onima s bošnjačkom ako se državni zakoni kose s interesima pripadnika vladajuće elite – mada, ponekad, neki od tih kantona preuzme državnu nadležnost pod izlikom patriotizma kada državni nivo vlasti zbog blokade ne može da radi ono što mu je posao. To ne mora biti loše, ali je u svakom slučaju priznavanje nepostojanja državnog autoriteta i vlastite nemoći da se on povrati.

Vanjskog suvereniteta je još manje nego unutarnjeg. Bosna i Hercegovina je poluprotektorat s visokim predstavnikom kao glavnim tumačem Dejtonskog mirovnog sporazuma, dokumenta bez kojeg teško da bi opstala u današnjim granicama. No, to nije jedini problem. Njena vanjskopolitička (a dijelom i unutarnjopolitička) volja tek je puki izraz geopolitičkih stremljenja velikih sila kakve su EU, SAD, Rusija i Turska te susjednih zemalja, odnosno Srbije i Hrvatske, bez minimuma autentičnosti. Radi se o krajnjoj snishodljivosti i samozatiranju gdje se kao jedini specifikum bh. međunarodnog bolje reći objekta nego subjekta može prepoznati njegova raspolućenost, odnosno rastrojenost.

Iz prethodno navedenih razloga zbog kojih se ne može govoriti o suverenitetu BiH, ne može se govoriti niti o njenoj neovisnosti u stvarnom značenju te riječi i kvalitetama koje to značenje u sebi nosi.

Ravnopravnosti pogotovu nema. Na teritoriji na kojoj je jedan narod većina nisu ravnopravna druga dva, dok ostali nisu ravnopravni nigdje. Ne postoji ni ravnopravnost unutar jednog naroda. Sve tri etnije i njihov javni život snažno su klerikalizirani i vjernici su u privilegiranijem položaju od nevjernika. Postoji i politička diskriminacija, odnosno privilegiranost na osnovu pripadnosti, odnosno nepripadnosti vladajućoj partiji. Unutar svake etnije prisutna je i snažna klasna raslojenost sa svojim posljedicama deprivacije. Također, seksualne manjine su ugrožene i žene nisu izjednačene u pravima s muškarcima.

Što onda slavi taj jedan dio Bosne i Hercegovine?

Djelić tog dijela slavi svoju naivnost koje nije svjestan. Drugi djelić slavi svoju čežnju proglašavajući tako prozaičnu stvar za vlastitu utopiju. A treći djelić, onaj politički, slavi svoj perpetuum mobile opstanka na vlasti, svoj materijal za proizvodnju antiseparatističkog retoričkog arsenala zahvaljujući kojemu opstaje bez ikakvog učinka na separatizam, čak ga povremeno i produbljujući.

Takvo slavlje najviše šteti samoj neovisnosti jer stječe se utisak da se ona proetnicizirala i ispolitizirala preko svake mjere. Činjenica jest da su Srbi većim dijelom bojkotirali referendum i te 1992. godine, ali bilo ih je dovoljno na strani neovisnosti da se moglo govoriti o njegovom istinskom građanskom, multietničkom karakteru. Danas je gotovo 100 posto Srba za neovisnost RS-a, odnosno za raspad države. Gotovo stoprocentno su za neovisnost bili Hrvati, sada su u istom omjeru za dublju etnoteritorijalnu reorganizaciju zemlje koja nudi potencijal i za njihovu konačnu neovisnost. Bošnjaci iz već navedenih razloga, i Ostali, ostali su dosljedni, barem na retoričkom nivou, toj ideji. Ostalih, međutim, ima vrlo malo i vrlo su heterogeni. Od manipulanata tim pojmom zarad ličnog političkog profita, preko onih koji se izjašnjavaju kao Bosanci, a ustvari bosanstvo poistovjećuju s bošnjaštvom, zatim tu su manjine kakvi su Romi i Jevreji, do onog dijela Ostalih koji istinski državni nacionalni identitet stavljaju kao primarni u odnosu na svoj etnonacionalni, ili tog etnonacionalnog čak i nemaju. Uglavnom, gledajući konstitutivne narode, na čijoj političkoj volji i počiva smisao postojanja Bosne i Hercegovine u njenim današnjim granicama, secesionizam vodi 2:1. Da bi BiH imala smisla, ne samo opstala, mora biti obratno ili u idealnom slučaju 3:0 za BiH. To je moguće samo ako onaj tko tvrdi da mu je najviše stalo do Bosne i Hercegovine na tome poradi.

To je bošnjačko političko rukovodstvo i to su građanske političke partije. Ono što u bošnjačkoj javnosti zvuči kao blasfemija i za što treba puno hrabrosti jeste da se učini sve što bi HDZ onemogućilo da dalje koristi strah od majorizacije za homogenizaciju biračkog tijela, da bi se u hrvatskom biračkom tijelu stvorila opozicija koja ne bi nužno bila secesionistički nastrojena. Recimo, Srbi, zahvaljujući Republici Srpskoj, nemaju danas toliki strah od majorizacije i zato imaju opoziciju koja Dodikov secesionizam smatra avanturizmom i ne pristaje na njega. Činjenica jest da bi pristala kada bi to netko mogao izvesti bez nasilja i bez izoliranja Republike Srpske, ali takav se nikad neće pojaviti. Koliko je među srpskim biračkim tijelom relaksiranija situacija nego među hrvatskim govori i činjenica da se Dodik ne smije upustiti u bojkot izbora, dok Čović smije jer nijedna hrvatska stranka zaista neće izaći na izbore ako to Čović kaže. Ukratko, da bi HDZ-u izbili argument majorizacije, Bošnjaci bi morali pristati na nemogućnost fenomena Komšić.

Druga opcija, ili opcija koja može teći paralelno s ovom koju bi eventualno provela bošnjačka politika, jest da građanske partije počnu širenje među hrvatskim i srpskim biračkim tijelom. To je isto teško jer bi istinsko širenje bilo rizik za gubitak glasova Bošnjaka dok istovremeno u logici političke pragme na kratki rok ne bi nadomjestilo te glasove među Srbima i Hrvatima. Ono što građanske opcije ne mogu da shvate, jeste da se one više nego za državu moraju boriti za društvo. Ako država BiH i postoji, ne može se govoriti o bosanskohercegovačkom društvu. Društava je, na žalost, tri. Međutim, ni to ne mora nužno biti problem. Država i postoji iz potrebe društva ili društava da ih štiti. Društva se mogu udruživati u zajedničku državu iz tog razloga. U BiH to nije slučaj. Dva od tri društva ili se osjećaju da ih ta država ne štiti ili više njenu zaštitu ne trebaju, čak je doživljavaju i kao smetnju. Ni Bošnjacima ona u suštini nije potrebna u praktičnom smislu. Svi njihovi egzistencijalni problemi rješavaju se na nižim nivoima vlasti od državnog. Međutim, Bošnjaci bi bez BiH u njenim sadašnjim granicama doživjeli identitarni slom i njen nestanak uistinu bi bio zločin prema njima jer samo Bosna i Hercegovina sa svim narodima koji je nastanjuju čini njihovu društvenost, stoga ona identitarno, simbolički, jeste od izuzetne, gotovo presudne važnosti za bošnjačko društvo. Za srpsko i hrvatsko društvo Bosna i Hercegovina, kakva je potrebna Bošnjacima, ne znači danas gotovo ništa. Građanska opcija danas, kada brani BiH, u dominantno hrvatskom i srpskom javnom prostoru djeluje kao da je brani iz isključivih interesa bošnjačkog društva jer gotovo ništa od onog za što se građanska opcija zalaže većina Srba i Hrvata ne može vidjeti kao svoj interes. Stoga se građanska opcija mora potruditi da artikulira jedinstvene interese tri društva i bude njihov provodnik, ali i da politički bude prisutna unutar svakog od njih kako bi uspjela stvoriti bosanskohercegovačko društvo kao nadnacionalno, odnosno objedinjujuće. Integrativno, kakvo je, npr. američko na koje se voli pozivati. Tu, pritom, mora biti duboko svjesna da se ne može opredjeljivati za naracije o ratu koje propagira bilo koja etnija. Istina o ratu koja se smije politički artikulirati a da se s pravom može i mora ponuditi svima je ona koja je verificirana od međunarodnih autoriteta.

Činjenica je da će za takvo što vremena biti. Međunarodna zajednica je uvidjevši da su dva od tri naroda nenaklonjena zajedničkoj državi počela popuštati secesionističkim politikama. Jedini faktor koji je mogao biti kohezivan, onaj građanski, gotovo je neprisutan unutar srpske i hrvatske etnije. S međunarodnih pozicija sve je manje imalo smisla boriti se za opstanak BiH. Sada, promjenom geopolitičkih okolnosti, kada je jasno da su, pogotovo srpska, a preko nje i hrvatska politika u BiH (koja je spram srpske gotovo u vazalskom odnosu) provodnici ruskog utjecaja, ona im, sve su prilike, na jedan dugi rok neće biti sklona. Vrijeme do stabilizacije geopolitičkih odnosa nužno je iskoristiti da država BiH dobije društvo sa svojim prefiksom. Tek tada će priča o neovisnosti i slavljenju ideala izraženih u referendumskom pitanju iz 1992. imati smisla. Ako 35 ili 40 godina neovisnosti, koliko će već novonastale prilike trajati, BiH dočeka bez bosanskohercegovačkog društva i, uostalom bude postojala, ona će se moći smatrati samo državom koja je pod prijetnjom opstanka, baš kao što je 1992. bila država pod prijetnjom nestanka. Njen opstanak će uistinu dva od njena tri naroda početi doživljavati kao prijetnju. To nije dobro. Da to ne bi bilo tako, trebat će i hrabrosti i pameti. Sretno!

Prometej.ba