Naviknuti na svakodnevne parodokse političkih i religijskih predstavnika u BiH, u ovom tekstu želimo istaknuti jako potiskivani i toliko prešućivani paradoks izdaje Bosanske Posavine. Iako je napisano dosta tekstova koji argumentirano govore o ovom slučaju, oni nikad nisu imali utjecaja kako na službenu politiku Hrvata u BiH, tako ni na crkvene predstavnike koji nikad nisu osudili ovu pogubnu činjenicu. Naravno, ovo ne smije biti prepreka da iznova i iznova govorimo i pišemo o ovoj temi, jer je ovo izgleda jedini način da iskažemo pijetet prema svim žrtvama ove izdaje i ukažemo na još veću pogubnost današnje politike prema Hrvatima iz Bosanske Posavine.


U vrijeme velikosrpske agresije na Bosansku Posavinu 1992. donesene su se neke presudne odluke koje su utjecale na sudbinu Bosanske Posavine, odnosno na Hrvate i Bošnjake koji su živjeli na tom području. Naime, 6. 5. 1992. Boban i Karadžić u Grazu (Austrija) potpisuju sporazum kojim se Srbima predaje Koridor tj. Bosanska Posavina koja povezuje banjalučku regiju sa Srbijom. Međutim, kako tvrdi historičar Dušan Bilandžić, prije nego se se sastali Boban i Karadžić, Franjo Tuđman i Slobodan Milošević su se dogovorili, pri podjeli BiH, da Posavina pripadne Srbima. Budući da je Bilandžić bio dio pregovaračkog tima koji je sa srpskim kolegama trebao utvrđivati granice pri podjeli BiH, bio je vrlo dobro upućen u događaje prilikom predaje Bosanke Posavine. Njegove izjave potvrđuju i riječi Franje Tuđmana koji je u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju 1991. govorio o podjeli BiH između Srba i Hrvata, jer bi time prestali razlozi neprijateljstva među njima. Bilandžić ističe također prezir i nepoštovanje Tuđmana prema bošnjačkom narodu, koji je ponavljao kako Bošnjaci ne mogu ništa učiniti da pokvare dogovor koji on ima s Miloševićem. Budući da je postignut dogovor nameće se logično pitanje: Zašto je došlo do oružanih sukoba u Bosanskoj Posavini kada je postojao dogovor o predaji? Bilandžić tvrdi da su Milošević i Tuđman organizirali borbe za Bosansku Posavinu, a sam mu je Tuđman rekao da se „ne smije steći dojam da je Posavina predana bez borbe“. Međutim, jedini koji nisu glumili borbe i koji nisu znali da su izdani bili su hrabri branitelji Bosanske Posavine iza kojih su ostale tisuće uplakanih majki, očeva, braće, sestara i malodobne djece, te potpuno opustošeni domovi i crkve.


Osim Bilandžije kao aktivnog aktera ovog nemilog događaja, potrebno je spomenuti i neke visokopozicionirane časnike hrvatske vojske koji su bili direktno uključeni u događaje u Bosanskoj Posavini, a koji su priznali da je tadašnje hrvatsko vodstvo predalo Bosansku Posavinu. Svima je poznato ime generala Petra Stipetića koji je jednom prilikom rekao: „Politička je volja hrvatskog vodstva bila vidljiva i u sporazumu Boban-Karadžić iz Graza, te kako je taj sporazum za direktnu posljedicu imao dogovoreno vodoravno presijecanje Bosanske Posavine, kako Republika Srpska ne bi bila okomito presječena, a time i poražena“. General Stipetić zatim navodi kako je osobno dva puta inicirao presijecanje Koridora i oslobađanje Posavine koje se dobro isplaniranom akcijom moglo uspješno izvesti, ali je svaki put bio spriječen od strane tadašnjeg hrvatskog vodstva, a kod drugog takvog pokušaja i smijenjen.
 
Za istinitost ovih tvrdnji pobrinuo se srpski nacionalističi teoretičar i ideolog Dobrica Ćosić koji je nedavno u intervjuu za Jutarnji list rekao: „Franjo Tuđman je predložio da se Srbi iz zapadne Slavonije presele u Bosansku Posavinu, a Hrvati iz Bosanske Posavine u zapadnu Slavoniju. I da se to izvrši mirnim putem, dobrovoljno. A s ciljem da se srpsko-hrvatsko pitanje smiri i da se silno olakšaju svi budući odnosi između Srba i Hrvata“.Na pitanje koliko ljudi se trebalo preseliti, Ćosić je odgovorio da ne zna, ali je napomenuo kako mu je Tuđman rekao: 'Što se tiče nas Hrvata, nas u bosanskoj Posavini nema više od 30 tisuća'. Dakle, u vrijeme kad je odlučivao o njihovoj sudbini, povjesničar i “predsjednik svih Hrvata“ Tuđman nije znao da u Bosanskoj Posavini živi više od 200 tisuća Hrvata.


Sve ove činjenice su putem tiskanih ili elektronskih medija više puta javno predstavljene, ali usprsko argumentima i dokazima koji ih potkrepljuju, praglašavaju se veleizdajničkima, dok se one koji su izdali Hrvate Bosanske Posavine proglašava velikanima hrvatske povijesti. I danas smo svjedoci takve situacije manifestirane kroz politiku onih što za sebe kažu da su predstavnici (legitimni) Hrvata. U takvoj situaciji gdje imamo veličanje izdajnika poput Franje Tuđmana, Gojka Šuška ili Mate Bobana, često uz podršku lokalne crkve, a na drugoj strani obilježavanje i odavanje počasti žrtvama progana od istih tih ljudi, očituje se licemjerje i ruganje svima koji su u tim događajima izgubili svoje najmilije ili koji su morali prisilno napustiti svoj kraj u koji se možda više nikad neće vratiti.

Prometej.ba, 28. 8. 2012.