Nastavak nedavno objavljenog teksta o virtualnoj i nasilnoj dimenziji otpora situaciji u BiH vodi nas u – Ukrajinu. Naime, kad sam podijelio plavo-žuti logo gore opisanog pokreta, osim prijatelja iz BiH koji su me pitali za podrijetlo slike, javili su mi se skoro svi Ukrajinci koje sam upoznao i s njima prijateljevao tijekom mojih boravaka po stranim zemljama. Na moje iznenađenje, oni su mi zahvaljivali za podršku koju sam svojom slikom iskazao narodu Ukrajine u borbi za slobodu! Takav dojam su stekli zato što plavo-žuta kombinacija predstavlja boje ukrajinske zastave, a bijelu pticu su prepoznali kao simbol mira koji ja priželjkujem njihovoj zemlji.


Ja naravno objavljivanjem ove slike nisam na umu imao Ukrajinu, a nisu ni autori ovog loga, ali umjesto da im objašnjavam da je riječ o bojama bh. zastave, razmišljao sam o mnogim zajedničkim točkama koje imaju ove dvije države: prijetnja raspada država na susretištu Istoka i Zapada, povijesno naslijeđe komunizma i jačanje nacionalizma, povijest ekonomske i političke ovisnosti o moćnijim susjednim državama, neodlučnost i kalkuliranje međunarodne zajednice u sprečavanju nasilja i rješavanju krize, oligarsi koji su se u postkomunističkoj tranziciji nemilice obogatili na račun države i naroda, mediji i javni servisi lojalni političarima, sve češći protesti nezadovoljnog naroda, manjak volje za konsenzusom i demokratskim odlučivanjem među političarima, vladavina kriminala i korupcije, itd.


Flag of Ukraine


Što se doista događa zadnjih mjeseci u Ukrajini i mogu li ta događanja na neki način biti poučna za bh. situaciju, ili čak im biti neka vrsta „putokaza“ kako sam nedavno pročitao na jednom bh. mediju?


Već nekoliko mjeseci traju masovni protesti na centralnom trgu Majdanu u ukrajinskom glavnom gradu Kijevu. Protesti su počeli nakon što je predsjednik Viktor Janukovič krajem prošle godine odbio potpisati trgovinski pakt s EU i politički se okrenuo Rusiji. Umjesto dijaloga s prosvjednicima na Majdanu, Janukovičeva vlada je slala policiju da ih napada i premlaćuje. Policija je čak i pojedinačno uhodila, zastrašivala, uhićivala, mučila glavne organizatore demonstracija, palila im kuće i automobile. Posebno se situacija zaoštrila kad su 16. siječnja parlamentarni zastupnici, potpuno ovisni o predsjedniku, izglasali neke vrlo sporne represijske zakone, protivne Ustavu. Tek nedavno je Janukovič, uplašen jačanjem prosvjednika i opozicije, ponudio politički dijalog. Pokazalo se prekasno, jer sada prosvjednici više nisu zainteresirani za dijalog. Štoviše, raste broj ubijenih i ozlijeđenih prosvjednika, a demonstracije se šire diljem zemlje.


Narod doživljava Janukoviča kao autokrata koji potkrada i potiskuje narod. Tzv. „Familija“ (neformalna struktura moći koju čine zvaničnici bliski predsjedniku) pod kontrolom drži najprofitabilnije sektore ukrajinske ekonomije i kontrolu nad parlamentarnim zastupnicima. Janukovič ima čak i neku vrstu privatne vojske, specijalne „Berkut“ jedinice koje šalje na prosvjednike. Mediji su također pod kontrolom Janukoviča i uporno izvještavaju da ljudi na Majdanu protestiraju samo zbog „američkog novca“. Čitavi gradovi iz industrijske zone na istoku zemlje uopće ne znaju istinu o dešavanjima u Kijevu. Glavni tv kanali ili izvrću ili jednostavno ne prikazuju informacije. Štamparije su u vlasništvu oligarha koji peru novac na Zapadu, tamo kupuju luksuzne rezidencije, putuju i šalju djecu na školovanje. Janukovič i njegovi oligarsi ne žele u EU zbog istog razloga kao i bh. oligarhija. Boje se da ne bi stradali u novom pravnom okviru. U Otvorenom pismu svim Europljanima ukrajinski romanopisac i pjesnik Jurija Andruhovič upozorava: „Ako diktatura pobijedi, neka Europa računa da će na svojim istočnim granicama imati zemlju poput Sjeverne Koreje, a osim toga i poplavu 5-10 milijuna izbjeglica.“


131201185112-01-ukraine-protest-1201-horizontal-gallery


Postoji, međutim, i druga strana medalje. Ni uloga EU i SAD-a u Ukrajini nije sasvim čista. Kao što nije bila čista ni prije 2004/5 za vrijeme tzv. „Narančaste revolucije“ u Ukrajini. U to vrijeme su zbog neregularnosti na izborima također izbili masovni prosvjedi na Majdanu. Na kraju su izbori ponovljeni pod nadzorom stranih promatrača i na njima je pobijedio proeuropski kandidat Viktor Juščenko. No, kako je njegova vladavina bila obilježena aferama i korupcijom, Janukovič, iako prethodno poražen od Juščenka, 2010. ipak legalno dolazi na vlast. Deset godina kasnije dolazi do novih problema u Ukrajini. SAD i EU su neodlučni u pomaganju mirnog rješenja situacije, baš kao što su neodlučni bili i u rješavanju bh. sukoba.


Mediji u EU nastoje što crnje prikazati Janukoviča kao okrutnog diktatora. Gore smo već utvrdili da Janukovič svakako nije pozitivac, ali ni EU-političari i mediji u ovom slučaju nisu pozitivci. Treba se sjetiti kako je prije samo par godina nakon pobjede na izborima Janukovič prijateljski dočekan u Bruxellesu, Berlinu i drugim EU centrima. Baš kao i Bashar al-Assad nekoć u Parizu. Ništa loše mediji u EU nisu tada pisali o Janukoviču, iako se znalo da je njegov sin Aleksandar, prethodno zubar, brzo postao jedan od najvećih ukrajinskih biznismena s nevjerojatnim bogatstvom od preko pola milijarde dolara, počevši graditi hotele i uredske zgrade u Donjecku. O ovom bjelodanom nepotizmu i korupciji u EU se šutjelo, jer je Janukovič obećavao suradnju s NATO-om i EU-om.


image006.jpghuwefbhv


Ali krajem 2011. Janukovič mijenja kurs i mijenja se i slika Janukoviča u EU-medijima. A kad je krajem prošle godine Ukrajinu ekonomski potpuno okrenuo Rusiji, izbijaju prosvjedi. EU-mediji tada najprije pišu da bi Janukovič mora sići s vlasti, osim ako se ne predomisli i ipak pristane na EU trgovinski pakt (!), a onda optužuju Moskvu kako je prisilila Janukoviča na promjenu stava. Ovo drugo je tek djelomično točno. Naime, Ukrajina itekako ima ekonomske koristi od Rusije, zbog ugovora o povlaštenoj trgovini dvaju zemalja. No ako Ukrajina potpiše EU trgovinski pakt, onda Rusija poništava prethodni ugovor, da zaštiti svoje tržište od EU robe koja bi prema postojećem ugovoru ulazila slobodno u Rusiju. Tada bi Ukrajina bila ekonomski upropaštena. Ta se posljedica potpisivanja EU trgovinskog pakta u EU medijima prešućuje. Nadalje, kako bi se okrenuo Rusiji, Kijev je od Moskve po pitanju uvoza plina dobio vrlo atraktivnu ponudu prema kojoj bi Ukrajina mjesečno mogla uštedjeti skoro 400 milijuna USD, uz dodatni razvojni kredit u iznosu 15 milijardi USD. Na ovu ponudu EU međutim nije odgovorila boljom kontra-ponudom, npr. većom sumom novca za Ukrajinu kojom bi se sanirao prekid povlaštenih trgovinskih odnosa s Rusijom, zato što njima zapravo i nije stalo do ukrajinske ekonomije i naroda, nego do širenja utjecaja vlastite financijske oligarhije. U ovom ekonomsko-političkom prepucavanju EU i Rusije narod Ukrajine svakako nije u prvom planu.


Kakav se, onda, može očekivati ishod krize u Ukrajini? Raspad Ukrajine je još uvijek malo vjerojatan, ali ne i nemoguć ishod. Nasilni raspad se vjerojatno ipak neće dogoditi radi, recimo tako, viših ekonomskih interesa. Zbog kojih su konflikti i nastali, uostalom. Naime, kroz Ukrajinu prolazi plinovod kojim se u Europu izvozi i do 80 % ruskog plina. I zato Njemačka licemjerno šuti na događanja u Kijevu.


viktor janukovi  v 621631S1


Vrlo loše a moguće rješenje je fašistička revolucija. Kako sve revolucije mijenjaju umjerene s radikalnima, koji brzo postaju autoritarni, ni revolucija opozicije u Ukrajini ne bi donijela drugačiji ishod. Zabrinjava činjenica da lidersku ulogu u opoziciji od umjerenih Vitalija Klička i Arsenija Jatsenjuka preuzimaju protagonisti neo-nacističke stranke Svoboda, povezane s drugim europskim radikalnim desničarima kakvi su jobbikovci, a pod vodstvom Olega Tjahnjiboka. Nije nemoguća ni balvan-revolucija kao u Hrvatskoj i BiH nekoć. (Kad smo već kod usporedbi s ovim državama, neki svjetski političari su izrazili zabrinutost da bi se Ukrajina, jedna od najvećih i najmnogoljudnijih europskih zemalja /603.700 km2 površine, 50-ak milijuna stanovnika/ mogla pretvoriti u „novu Jugoslaviju“.) Ipak, za razliku od Hrvatske i BiH podjela Ukrajine nije strogo etničke prirode. Ovdje se radi više o dvije civilizacijske orijentacije jednog naroda – ili za integraciju u EU ili u Euroazijski savez (savez postsovjetskih država na čelu s Rusijom). S druge strane, iako podjele u Ukrajini nisu strogo etničke prirode, opet se ne može zanemariti ni osam milijuna Rusa koji žive u bogatijem dijelu Ukrajine. Moguće rješenje krize je i „federalizacija“ Ukrajine pod posredovanjem međunarodne zajednice, no takvo rješenje bi od zemlje vjerojatno napravila političko nedonošče slično dejtonskoj BiH: proeuropska zapadna Ukrajina koja teži jedinstvu države i europskim integracijama, te jugoistočna Ukrajina koja bi težila najprije stvaranju federalne jedinice Malorusije s visokim stupnjem autonomije, a onda dugoročno prisajedinjenju „istočnoj matici“ Rusiji.


Kakav god ishod ukrajinske krize bio, on neće biti bez posljedica po europsku političku situaciju. Ovaj konflikt širenja utjecaja EU i širenja saveza ex-sovjetskih republika mogao bi se osjetiti čak i u BiH. Raspadne li se Ukrajina, slične tendencije bi se ponovno razbuktale i u BiH, a i stabilnost Kosova i Makedonije bi došli u pitanje.


Uostalom, mišljenja sam da su se neredi u Ukrajini već odrazili na početak nereda u BiH. Izvještavanje bh. medija o Ukrajini dalo je primjer i poticaj građanima na organizaciju prosvjeda. Na jednom čitanom bh. portalu čak sam pročitao članak sa sljedećom porukom: „Ukrajina bi mogla biti uzor i način izlaska iz nepomičnosti letargije BiH građana.“ Ova dva prosvjeda, ukrajinski i bosanskohercegovački, višestruko su povezani i usporedivi i po sličnim situacijama u ove dvije zemlje. Protesti u Ukrajini i BiH nisu pro-EU ili za neku određenu političku opciju, nego borba za svoja prava, za goli život, započeta od ljudi umornih od korupcije u svim životnim sferama, nepostojanja pravde i samovolje predstavnika vlasti. Kao i u Ukrajini, i u BiH su prosvjede počeli osiromašeni i obespravljeni, a bukvalno su ih preoteli nasilnici i vandali. Razlika Ukrajine i BiH leži u tome što su građani BiH toliko anestezirani nametanjem etničkih podjela i motiva (što u Ukrajini i nije toliko slučaj, jer se radi o jednom, podijeljenom narodu), pa je njihov prag tolerancije viši od onog u Ukrajini. Kod nas nezadovoljstvo i bijeda nisu ništa manji nego u Ukrajini, ali masovni izrazi nezadovoljstva dosad još nisu bili tako česti kao tamo. Ipak, najprije s prošlogodišnjom bebolucijom, a onda i s nasilnim neredima zadnjih dana i kod na stvari počinju ići u sličnom pravcu.


017265164 30300


Bit problema Ukrajine, koji se može doslovno prekopirati na bh. situaciju, sažeto i jednostavno je izrazio jedan od vođa ukrajinske opozicije - u svijetu svakako poznatiji kao boksač - Vitalij Kličko. Na konferenciji u Münchenu neki dan on je rekao sljedeće: „Nakon promjena 1991. godine, Ukrajinci su imali velika očekivanja. Sanjali smo o tome da ćemo uskoro postati jedna stabilna i moderna zemlja. Od toga razdoblja do danas su druge zemlje, kao Poljska i Češka, mnogo toga uspjele napraviti – od modernizacije infrastrukture pa sve do reformi političkog upravljanja. No, Ukrajina nije učinila ništa. Umjesto toga, Ukrajina nije uspjela uvesti reforme i imala je vladu koju karakterizira manjak političke volje. Mnogi stručnjaci razdoblje od 1991. do danas nazivaju izgubljenim godinama.“ Neredi u Ukrajini i BiH upravo su odgovor na izgubljene godine, iznevjerena očekivanja i ukradene snove u postkomunističkoj tranziciji.


Marijan Oršolić

Prometej.ba | 02/2014


Dvije nijanse plavo-žute (1): Virtualni i nasilni otpor bezvlađu u BiH