Dino Šakanović je u svome tekstu „Nobel za Boba Dylana: u korak s vremenom“, koji je očigledno nastao kao reagiranje na nedavnu dodjelu Nobelove nagrade za književnost, iznio nekoliko veoma sumnjivih sudova kada govorimo o ocjenama kulture i povijesti umjetnosti općenito. Dodjela navedene nagrade Bobu Dylanu je, kako god poimali čovjeka i umjetnika, izazvala određene reakcije koje su neki, uostalom i Šakanović, spremni tumačiti u nekom razdoru između suvremenosti i tobožnje zaostalosti, ili da to izrazimo blaže, antikvirane tradicionalnosti. No, moram reći da je to posljednja stvar na koju se ova reakcija na Šakanovićev tekst treba odnositi. Šakanović, iznoseći svoju povijesnu ocjenu „popularne kulture“ i istražujući njene tobožnje korijene dolazi do svojevrsnog zaključka, koji gotovo zvuči kao priznanje nekih pogrešnih temelja sa kojeg analiza uopće polazi, tvrdeći da „Mnogi optužuju pop kulturu’ da je ‘niskog kvaliteta’ i ‘trivijalna’ što poprilično i jest tako, budući da su mediji omogućili svima učešće u kulturnom životu. Postalo je bitno mišljenje svakog pojedinca svuda, pa i u kulturi. Nekoliko redaka dalje čitamo kako je (pop kultura) „natjerala kulturu da postane opća, a ne samo elitistička“; to joj se u daljem tekstu pripisuje kao vrlina i zasluga. Sasvim je jasno da prva citirana rečenica Šakanovića ukazuje na to da je „pop kultura“ (da ne ulazimo u slabu definiranost ovog pojma od strane Šakanovića koji u nekoliko rečenica obuhvata neki konglomerat kulturnih struja koje trebamo poimati kao cjelinu), zaslužna za učešće „svih“ u kulturnom životu, no, kao očigledno posljedicu ovog „učešća“ Šakanović navodi da takva kultura često jeste „niskog kvaliteta“ i „trivijalna“. Ne moramo se složiti sa ovom konstatacijom, no, ono što je čudno jeste da se također navodi da je kultura sa „elitističkog“ stanovišta prešla na, nekakvo, opće stanovište. Dobro, rekli bismo, da se gotovo ne radi o Contradictio in adjecto, gdje je „pop kultura“ dobra jer kulturu tobože sa elitističkih stanovišta prevodi do općih, a gdje ta opća kultura gubi vrijednost jer svi učestvuju. Šta li onda, naposljetku, nije dobra?

Nadalje, Šakanović u sljedećem pasusu postulira da je „pop kultura“ dovela do značajnih pomaka, tačnije, do popularizacije umjetnosti koja ne bi bila moguća bez iste. Dolazimo do zaključka da „napredak čovječanstva jeste kada sve više ljudi upozna i klasičnu kulturu, makar 'ublaženu' preko pop kulture.“ Ponizno molimo za pravo da se ne složimo, rekli bismo da razvodnjavanje kulture ne vodi nigdje, a ponajmanje u kojekakvo poznavanje klasike (kako li su prije poznavali klasiku bez „pop kulture“?). Nameće se platonovska alegorija o pećini gdje bi Šakanovićeva spoznaja bila realna poput onih sjenki na zidovima špilje. Primjera je mnogo, klasična filologija propada, latinski, o starogrčkom da ne govorimo, ne nalazi više svoje ljubitelje među tobožnjom elitom. Homer, na kojem je odrasla Helada, koji je pored Hesioda kanonizirao grčki panteon te, da se ne varamo, bio jedan od glavnih faktora ionako slabog procesa definiranja zajedničkog helenskog identiteta, danas ostaje kao lektira (nerijetko najomraženija) jer često više ne postoji kadar koji bi mogao ovakav primjer klasičnog obrazovanja prikazati mlađim generacijama u pravom svjetlu. Na studiju povijesti, što pouzdano znamo, antički pisci se tretiraju kao nešto što baš i nije potrebno čitati. Da ne govorimo o tome da se pokuša, barem evo, među tim ljudima koji bi trebali biti „elita“ kada je povijest u pitanju, stvoriti jedan osjećaj za antičku kulturnu baštinu. Osjećaj za civilizacijsku baštinu i naslijeđe izostaje, ostaju suhoparni datumi, površno shvatanje najznačajnijeg izvora kulture Europe i iskrivljena slika svega što iskrivljeno može biti. Rekli bismo da nam ovo razvodnjavanje o kojem Šakanović govori i ne ide u korist, i možemo biti sigurni, onoliko koliko se u ovim tvrdnjama siguran može biti, da svakako naša mladež neće potegnuti za nekim klasičnim obrazovanjem ako nema nikoga da ih istinski uputi na isto, a to što će uzgred čuti da negdje postoji nekakav Benvenuto Cellini ih vjerovatno neće znatnije zaintrigirati.

Naposljetku dolazimo i do onog trenutka u kojem nalazimo ponajveću problematičnost Šakanovićevog teksta. Šakanović, kao povjesničar, tvrdi da su „rimski autori u svoje vrijeme bili neozbiljni spram grčkih autora, srednjovjekovni i renesansni spram rimskih; i tako dalje sve do danas“. Trebali bismo Šakanovićevu konstataciju dovesti do logičkih posljedica; tim pristupom dolazimo do zaključka da je svaka kulturna tvorevina koja je stvorena u starijem povijesnom razdoblju (kao, uostalom, i umjetnik koji stvara) „ozbiljnija“, stoga, pretpostavljamo, i vrjednija nego sve što dolazi kasnije. Šakanović nam nameće zaključak da je klasična kultura superiorna u svojoj apologiji „pop kulture“, koja je, po tvrdnjama našeg autora, bezvrijedna i koja tek razvodnjava ono klasično kako bi ga približilo puku. Zanimljivo! Što je još zanimljivije, ovaj argument se kruniše pohvalom dodjele Bobu Dylanu. Također je vrijedno razmotriti ovo Šakanovićevo mišljenje sa stanovišta povijesti umjetnosti. Bilo bi jasno, i posve lako, ocrtati ravnu kulturnog razvoja čovječanstva gdje bismo od prvoga čovjeka koji je u kakvoj pećini uspio ritmično udarati dvije kamenice očekivali najsavršenije umjetničko dostignuće, a Dostojevski bi, je l’, zbog toga što ga dijele tisuće godine od našeg izvornog umjetnika bio diletant i neozbiljan umjetnik? No, na šta je Šakanović mogao misliti ovom rečenicom? Možda tvrdi da je Herodot sposobniji povjesničar od rimskih povjesničara, čak i od onih suvremenih? Šta li već, da ne trebamo čitati Epikteta, Musonija Rufusa, Seneku i Marka Aurelija jer imamo Zenona i Krizipa? Da je Tales rekao posljednje što trebamo znati o filozofiji? Makavijeli bi se trebao podvrgnuti političkoj teoriji Platona? Ne vidimo izlaza iz ovog argumenta. Šakanovićeva apologetika suvremenosti koja zapada u nesuvremenost nam, osim mutnog zaključivanja, donosi i neke posve druge, u najmanju ruku zanimljivije implikacije. No, uzet ćemo Šakanovićev tekst onako kako ga je autor sam zamislio. Što bismo, dakle, mogli naći u „pop kulturi“? Osnovni argument našeg autora je izgleda da je pop kultura nesumnjivo dovela do širenja klasične kulture, makar osnovnog, površnog poznavanja iste što je opet dobro. Čak i da je to tačno, što nije, morali bismo odgovoriti sa: „Qui bono?“ Da imamo površni prizor obrazovanja? Nekulturu pod krinkom kulture? Mi ne vidimo neke koristi, još ponajmanju korist vidimo u tome da postulirana, tzv. „pop kultura“ ponajviše radi na uništenju svega što je označavalo kulturu do polovine dvadesetog vijeka. Nadalje, da naš kadar koji već dobrim dijelom odrasta na ovoj „pop kulturi“ upravo i ostaje na ovom površnom poimanju klasike pa da se tako, u školama, i što je najgore, na univerzitetima koji bi trebali biti hramovi spoznaje, baš tako propagira ista ta kultura. Šakanović nam poručuje, za smirenje, rekli bismo, da se onaj „tko želi, uvijek može dalje upustiti u proučavanje“; no neriješeno pitanje ostaje, ko će uputiti bilo koga na puteve istraživanja? Razvodnjena klasična kultura putem „pop kulture“; Šakanović će nam dozvoliti da ne gajimo takav optimizam. Nećemo se previše zadržavati ni na izjavi Sare Danius, koja naravno, iz manjka poznavanja ili namjernog nehaja, čupa Homera i Sapho iz svakog povijesnog konteksta pa stoga naše poimanje muzike poistovjećuje sa grčkim, visokoreligioznim poimanjem muzike i lirike, i oca Helade poistovjećuje sa Bobom Dylanom, kakav god on bio; no, ono što ostaje da su uloge Homera (postojao on kao ličnost ili ne) i navedenog dobitnika Nobelove nagrade sve – samo ne uporedive. Filozofiranje bez osjećaja za povijesno.

Nietzsche je u svom spisi „O budućnosti naših obrazovnih ustanova“ ustvrdio: „Ja, zacijelo, poznajem samo jednu istinsku suprotnost, obrazovne ustanove i ustanove životne nužde; ovoj drugoj pripadaju sve (obrazovne) ustanove koje trenutno postoje, a o ovoj prvoj vrsti govorim ja.[1] Stoga bih se i ja nadovezao, u svijetu u kojem ove druge, očigledno, još uvijek dominiraju te se kroz novac gleda i svako obrazovanje, radije bih da ostanemo nesuvremeni i obrazovani, pa čak i nekorisni, već bilo šta drugo. Bojim se da kult antiintelektualizma koji se krije pod krinkom onoga što Šakanović zove „pop kultura“ (premda moram napomenuti da ga ne osuđujem lično za promociju istog) mnogo više ugrožava svaku istinsku intelektualnost nego što je (posve hipotetički) pospješuje, no to je tema za drugi put... I naposljetku, zar nas treba obrazovati „pop kultura“ u zbilji gdje nam je sve obrazovanje dostupno kroz jedan klik? Nikada nije bilo lakše doći do znanja, a čini mi se da se također nikada prije nije, u prosjeku, manje znalo.


[1] Friedrich NIETZSCHE, Die Geburt der Tragödie / Unzeitgemäße Beobachtungen (Kritische Studienausgabe Herausgegeben von Giorgio Colli und Mazzino Montinari), DTV 2015, 717.