Uz objašnjenje da je znao za odluku Internacionalnog suda o nedostajućoj legitimaciji advokata Softića još u maju prošle godine, citiran je u elektronskim medijima stav Bakira Izetbegovića: „Ostavku neću podnijeti jer mislim da činim ono za šta me moj narod i izabrao“. Dakle: činim ono za šta me je moj narod izabrao!

Sam stav ilustrira jednu od aporija političkog sistema BiH: u političkoj praksi članovi Predsjedništva BiH predstavljaju «svoje narode» iako u ustavnom sistemu mogu i smiju predstavljati samo državnu naciju, dakle državljane BiH u cjelini. «Moj narod» prema tome nije samo literarna figura, on postoji u sigurnoj izbornoj bazi i socijalnoj strukturi koja npr. partijskim linijama prati Izetbegovićeve političke rituale. Njegov primjer ilustrira vladavinu u ime bošnjačkog naroda koja u praktičnoj politici Predsjedništva BiH ima trostruku konkretizaciju: zastupanje zamišljene političke volje Bošnjaka, Srba i Hrvata. Još jednom: slovom ustava ni jedan član Predsjedništva nije u funkciji predstavljanja jednog naroda ili u funkciji zaštite njegovih interesa.

Svaki član za sebe je u funkciji predstavljanja države kao cjeline i u funkciji zaštite nacionalnih (državnih) interesa. Povratak «izvornom Daytonu» bi na prvom mjestu značio revitalizaciju ustavne uloge članova Predsjedništva i njihovo stavljanje u funkciju zaštitnika svega što je državni interes. Prema važećem ustavnom pravu izbor Izetbegovića npr. za bošnjačkog člana predstavlja izraz potrebe da se osigura ravnopravnost naroda u državnim tijelima. Ravnopravnost zahtijeva da je svaki član Predsjedništva BiH iz reda jednog naroda, ali ne podrazumijeva da je on predstavnik naroda u Predsjedništvu. No, u poruci iz citiranog stava se sasvim sigurno sažima politička praksa koju su najšire propagirali i koristili srpski i hrvatski članovi Predsjedništva. Ona ne odgovara pisanom ustavnom pravu i iz te se konstelacije razilaze pisano ustavno pravo i praktična politika Predsjedništva: vođenje politike u ime naroda u sistemu koji zahtijeva politiku u ime države. Dakle, aporija koja je integrirana u političku svakodnevnicu.

Izlaz iz te aporije ima dvije opcije: političko-ekskluzivnu i ustavno-inkluzivnu. Prva reducira vlastiti status člana Predsjedništva na čuvara jedne etnije i opravdava svaku odluku potrebama naroda, druga uključuje državljane kao predmet političke brige svakog člana i obavezuje na politiku koja vodi računa o cijeloj državi. Prva je neustavna, druga je ustavna, prva je produkt političke prakse i prećutne revizije ustavnog prava, druga je ustavna obaveza kojom se uspostavljaju legalni okviri ustavne lojalnosti. Iz citiranog primjera se vidi da je izabrana prva opcija kao moto političkog djelovanja. U tom modelu su se najbolje snalazili raniji i sadašnji hrvatski i srpski članovi Predsjedništva. Vladajući politički sloj u Hrvata je primjerice otišao tako daleko da je osporio legitimnost svakom hrvatskom članu koji ne dolazi iz HDZ-a i traži da o izboru hrvatskog člana Predsjedništva odlučuju pravovjerni HDZ-Hrvati iz kantona sa hrvatskom većinom.

Ako ostanemo na aktuelnom primjeru čini se da je primjena principa «činim ono za šta me moj narod i izabrao» vrlo komotna jer oslobađa od svake odgovornosti i u praktičnu politiku uvodi proizvoljno odlučivanje kao djelatni princip po kojem se ponašaju svi članovi Predsjedništva. I nešto više: individualna odgovornost nestaje u anonimnoj masi neimenovanih osoba, u narodu. Svaka odluka svakog člana je u funkciji «moga naroda» i tom činjenicom ona postaje pravedna, ustavna i tačna. Primjera je mnogo, a najupečatljiviji su oni iz nadležnosti imenovanja diplomata. Od slučajeva koje je u svojoj analizi objavio CJP (Sveske za javno pravo 26/2017 ili pod linkom fcjp.ba) možda je najinteresantnije Izetbegovićevo imenovanje za ambasadora pri OSCE-u osobe koja je pravosnažno osuđivana za kršenje ljudskih prava. Taj model «lisice koja čuva kokošinjac» u direktnoj je vezi sa politikom «činjenja onog za što me je moj narod izabrao». Sve dok je narodnom voljom pokrivena svaka odluka, neće se moći navesti ni jedan valjan razlog koji bi doveo u pitanje činjenicu da je narod izabrao člana Predsjedništva kako bi u diplomatsku službu imenovao osuđenike čija je osuda nespojiva sa konkretnom službom. Isto tako će pod narodnom voljom ostati skrivena činjenica da je i u revizionom postupku «njegov narod», zahvaljujući njemu/vođi i njegovoj politici, upao u samoviktimizaciju i mitologiziranu povijest do te mjere da ga samo grubo laganje može još održati u kakvom takvom funkcionalnom tonusu.

Treba konačno skupiti snage i uz nešto samoodricanja pročitati reakcije na odluku o odbacivanju revizije. Ali sve, bez izuzetka! Od udruženja žrtava, preko političara do uglednih pravnih stručnjaka koji su integrirani u revizioni tim BiH. Nakon čitanja ostaje mučan osjećaj da ovaj dio bošnjačke političke elite bukvalno živi od konstitutivno-bošnjačke pozicije u dejtonskom modelu i ništa drugo nema od čega bi mogao preživjeti u svijetu konkurencije znanja. On je itekako svjestan svoga sunovrata i sunovrata «mog naroda» kojeg deklarativno vodi, ali odbija da se suoči sa njegovim uzrocima. Taj politički sloj ne zna kako da se nosi sa stvarnošću i pravnim činjenicama koje neumoljivo pobijaju njihove imaginarije i slike svijeta u kojima samo oni imaju pravo. Svu energiju ulažu u optuživanje Zapada, Internacionalnog suda ili bar srpsko-svjetske urote vjerujući da je nepotrebno suočavanje sa činjenicama, budući da je činjenice dovoljno samo drukčije interpretirati pa da ih niko ne vidi. U tom autističnom dekodiranju internacionalnih pravila oni šire uvjerenje da je Internacinalni sud vrijedan respekta samo ako presuđuje u korist bošnjačke žrtve, odbijajući da verificiraju vlastitu nesposobnost u objektivnoj ocjeni podneska kojim je tražena revizija.

Ovaj dio BiH društva bi ulazio u moderni svijet i uzimao od njega samo to što mu se sviđa. Ako je prinuđen da, kao u ovoj odluci sudskog registrara, uzme i to što se ne sviđa vođi «mog naroda» moderni svijet postaje neprijateljsko okruženje. Krivica za neuspjeh je redovno projecirana na antimuslimansku politiku zapadnih institucija. Ovom dijelu BiH-društva ne pada na pamet da uzroke potraži u vlastitim redovima, u profiterskim udruženjima žrtava, u korumpiranim i preplaćenim političarima, savjetnicima i saradnicima, u nestručnim i ideologiziranim pravnicima, u nedostatku sposobnosti da se moderni svijet ocjenjuje na osnovu objektivnih djela, a ne ideologija. Iako bez poteškoća kritiziraju velikosrpske ideologeme koji su bili pokretački princip institucionaliziranog zla, oni na istoj metodskoj premisi grade vlastitu egzistenciju: laž i mitologiziranje. U tome su «konstitutivni» kao braća i tu je možda sažeta sva pravda.

Sve u svemu političari koji u ovom sistemu agiraju kao Bošnjaci (ili drugi konstitutivni) razvijaju odbrambeni mehanizam kojim se politički ili pravni porazi nesvjesno ili svjesno preobraćaju u svoju suprotnost. Ovakvo ponašanje se, i to pokazuje navedeni primjer, formira kao odbrambeni mehanizam kako bi se prevladao osjećaj krivice ili doživljaj nepravde ili bijes zbog neuspjeha u postupku revizije. To je neka politička obrada poraza kojom se poriče neprijatna stvarnost i politički subjekt sebe zamišlja u etički povoljnoj poziciji. Prema Freudu npr. pretjerano čistunstvo može predstavljati reaktivnu formaciju u kojoj svakodnevno uklanjanje prljavštine i otpadaka predstavlja mogućnost da se zadovolji postojeća potreba za vlastitom uprljanošću. Analogno tome moglo bi se u javnom negiraju vlastite nekompetentnosti i osporavanju pravednosti Internacionalnog suda zbog odbacivanja revizije vidjeti mogućnost da se zadovolji naglašena, ali potisnuta potreba nekompetentnog ili nepravednog djelovanja. Kada se individualna savjest delegira na „moj narod“ onda nestaje i osjećaj individualnog stida. Nema prema tome ništa čudno u odluci da se ostavka ne podnese sve dok politički sitem podržava, a sam narod prihvata, da je jedan političar izabran da vlastite promašaje predstavi kao razlog zbog kojeg ga je njegov narod izabrao.

*Tekst prenosimo s bloga Edina Šarčevića uz njegovu izričitu suglasnost. Obrada teksta: Prometej.ba.