U razvijenijim zemljama svijeta, od 90ih godina prošlog stoljeća pa dalje, pojavio se problem postepenog povlačenja vlasti iz urbanog planiranja većih područja ali i planiranja lokalnih zajednica. Ovo nipošto ne treba pomiješati sa postepenim uplitanjem vlasti u isto, a zbog političkog i materijalnog profita, što se dešava kod nas (investicijski urbanizam, popularno). Međutim, ova dva problema imaju sličan rezultat: u skraćenoj verziji, ljudima je loše.

U nešto manje skraćenoj verziji, možemo pričati o problemima (u najvećoj mjeri) starijih osoba, osoba s poteškoćama u rastu i razvoju, djece, i (u malo manjoj mjeri) ostalih. Nedostatak zakonskih regulativa, nesprovođenje postojećih, nedostatak javnih sadržaja, loša i neprilagođena saobraćajna infrastruktura, fenomeni poput džentrifikacije, zatvaranja škola, getoizacije – primjera ne manjka. U svijetu su građani na ove rezultate odgovorili dosta glasno. U većini pogođenih gradova su organizirani protesti, ali negdje je najglasniji odgovor ipak bio šutnja. Između ove dvije krajnosti, pojavila se i ona altruistička, „idemo tiho promijeniti svijet osobnim djelovanjem“.

Tako su nastali pojmovi poput urbane akupunkture, pokreta čiji je cilj građanskim akcijama i mikro projektima poboljšati uslove života u nekoj zajednici. Nešto kao „kuke dobrote“ kod nas (mjesta u javnom prostoru – obično kuke zabodene u drveće – gdje ljudi mogu ostaviti hranu i odjeću za potrebite), da opet povučem paralelu jer ponovo završava u istom belaju.

Urbana akupunktura je u svijetu zaživjela kao niz gerilskih akcija, poznatih i kao pop-up ili do-it-yourself urbanizam. Početni zanos „običnih“ ljudi kako izgradnjom improviziranog parka i štandova za limunadu ili alternativne galerije i amfiteatara u prirodi mogu promijeniti svijet, splasnuo je nakon nekog vremena. Šta se desilo: počelo ih se uzimati, narodski rečeno, zdravo za gotovo. Njihovi projekti su postali svojevrsni mainstream, postali su očekivani od zajednice, a naročito od vlasti. Vlast se riješila problema – ukidanjem ili stopiranjem large scale projekata u doba ekonomske krize, prebacili su odgovornost na nezavisna društva prostornih inicijativa.

Tako se nekako i od našeg društva očekuje da bude humano, radije nego da propita etičnost vlasti i potrebu za svojom velikodušnošću. Nazovi za ovog, uplati za onog, ostavi hranu i odjeću na kuki. Ne pitaj zašto oni nemaju, nije tvoje da znaš, ako hoćeš pomozi, ako nećeš – produži dalje. Ne pitaj zašto vjerske zajednice ne plaćaju porez u našoj (zvanično, još uvijek) sekularnoj državi. (Koristim priliku da predložim da sve humanitarne akcije u budućnosti idu preko vjerskih zajednica, pa da se na 100 000 skupljenih maraka bolesnome djetetu ne daje 17 000 poreza državi...) Ne pitaj zašto ima novca za novo sportsko igralište, a ona postojeća se ruše i usmrćuju djecu. Ne pitaj zašto službenici voze auta kakva voze, kako ono reče Čović: ja idem u Audiju A8 a papa Franjo u tamo nekom Fordu s aerodroma, šta reći. Zaista, šta reći? Nije tvoje da kažeš. Tvoje je da daješ od onoga što nemaš, jer ne daju oni koji imaju/trebaju.

Slaveći i glorificirajući ovakve projekte, odnosno građansku inicijativu, involviranost i marljivost, zapravo skrećemo pozornost sa nedostatka strukturiranih javnih planiranja. I gore od toga, mi taj nedostatak prikazujemo kao normalan, ne prozivajući zbog njega one koji su odgovorni za propust, već pokušavajući ispraviti njihove greške, što je nemoguće. Zna se ko treba planirati prostor. I zna se ko treba planirati dostojan život svojih građana. Ti ljudi primaju novac za to. U ovoj osudi ne smijemo zaboraviti i važnost građanskih prostornih inicijativa. Njihovi rezultati su često izvanredni i pomjeraju granice svakodnevnice. Međutim, neophodno je njihov rad pravilno uskladiti s radom vlasti, pri čemu bi zaista pozitivno uticao u široj mjeri, što mu i jeste krajnji cilj. Sve ostalo je guranje problema pod tepih.

Ne pitaj šta država/zajednica/struka može učiniti za tebe, pitaj šta ti možeš učiniti za svoju državu/zajednicu/struku. I ne, odgovor na to pitanje nije ovakva „humanost“, ukrasni papir u koji umotavamo naš kukavičluk [1] da se pozabavimo stvarnim krivcima.

[1] metafora iz teksta „Nije vrijeme za “kuke humanosti” već za kuke i motike“, Srđan Puhalo, 2016.

Ena Kukić, Prometej.ba