Oglasio se tekstom Dubravko Lovrenović – mediavelist-inkvizitor na portalu Tačno.net Izetbegovićev telal iz Stava Sanjin Kodrić obavijestivši javnost da je Bošnjak, te da je to njegova najvažnija naučna referenca zbog koje sebe lično i svojeručno, sebe kao profesora i ideološkog demagoga, proglašava nasljednikom Midhata Begića, Muhsina Rizvića, Alije Isakovića, Muniba Maglajlića. Kad neko umisli da je toliko važan i velik, za njega se obično u narodu kaže: vidjela žaba da se konji kuju, pa i ona digla nogu. Nije u vlastitim očima važan i velik Sanjin Kodrić samo zato što se proglasio Bošnjakom i nasljednikom, već i što ga, kako tvrdi, napada čitav antibošnjački klub, na čijem čelu je čas Enver Kazaz, čas Dubravko Lovrenović. U taj klub, osim nas dvojice, spadaju još i Nenad Veličković, Edisa Gazetić, Alisa Mahmutović i još neki Kodriću nebitni pojedinci, pa ne zaslužuju ni da im imena spomene. Naprosto, toliko su nebitni, sićušni takorekuć, da ih on sa svoje nacionalne visine tek primjećuje, a toliko su jadni da su bezimeni.

Moramo shvatiti Kodrića: umisliti da si toliko velik i važan što si Bošnjak i nasljednik nije nimalo lahko. Valja pod tim teretom izdržati svakodnevni pritisak, pogotovu onaj unutrašnji. Biva to: udari u mozak umišljanje o sebi. Psihijatri se tim fenomenom bave već nekoliko stoljeća i nikako da nađu pouzdan odgovor, pa je red da im Kodrić, ljubitelj nauke, osobito one bošnjačke, pomogne i otkrije tajnu kao primjerak s tako velikom egomanijom da je sebi toliko bitan da samog sebe kao pojavu i nacionalnu dragocjenost svrsta uz, po njemu, kanonski važne bošnjačke znanstvenike.

Nezapamćen je slučaj u bosanskohercegovačkoj naučnoj povijesti da je neko samog sebe proglasio jedinim i najvećim. Čak ni Tunjo to nije činio, iako je apsolutno siguran u svoju veličinu. On je tu rabotu prepuštao drugima i davao dozvolu da ga proglašavaju najvećim u Bošnjaka, a nesretnog Kodrića niko ne uzima ozbiljno, pa je jadan prisiljen dizati nogu kao ona žaba iz poslovice.

Nije Kodrić opsjednut sobom jedino zbog toga što je samoproglašeni Bošnjak. Premalo je to za njegovu egomaniju. Osoba koja u biografiju tura knjige koje nije još napisala, kako to čini Kodrić s historijom bošnjačke književnosti, kojoj će on biti prvi i jedini autor, ne može se pomiriti s vlastitom naučnom ništavnošću, pa laže, podmeće, opanjkava, trči u SDA i njegov odbor za nauku, viri iz njenog predsjednika i tvrdi: „Stoga ne bih mogao pisati npr. o brojnim čisto ličnim razlozima zbog kojih sam svakom od njih posebno draga, štaviše omiljena i njihova upornog pisanja vrijedna tema. No, i mimo toga ličnog, članovima i članicama Kluba, naročito sam, izgleda, zanimljiv kao Bošnjak iz akademske zajednice i, osobito, kao profesor bošnjačke književnosti. Naprosto, činjenica da jesam Bošnjak i da, eto, istražujem i pišem o bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti i kulturi, i da u tome ne posustajem uprkos najrazličitijim, javnim i tajnim pritiscima, posebno ih nadahnjuje, budi njihovu maštu, pokreće njihovu kreativnost, a njihove duše nalaze napokon odušak koji toliko žude. A prostor za ovu vrstu 'relaksacije' redovno im nudi naročitoTačno.net.“

Moram priznati da me je ovdje Kodrić sasvim raznježio. Došlo mi da plačem nad takvom njegovom sudbinom. Pa, zar je moguće, pitao sam se, da je to tako uznapredovalo i baš tolikog maha uzelo. Postoje različiti oblici naučne muke, ali ova Kodrićeva veoma je ozbiljna. Umisliti da si nekome za pisanje zanimljiv kao Bošnjak i osobito kao profesor bošnjačke književnosti i da eto kao nešto istražuješ i pišeš o bošnjačkoj književnosti, pa tome pridodaš i malo bosanskohercegovačke i sve to začiniš još i kulturom – e to je već ozbiljan stadij muke. Ali ne stvaralačke, već one zbog vlastite naučne ništavnosti. O Kodrićevoj kvazinauci vrlo argumentirano pisao je Nenad Veličković u tekstu Standardi naučne izvrsnosti (Bosna Franciscana, br. 43, Sarajevo, 2015.). Njegovu periodizacijsku shemu bošnjačke književnosti ismijao sam u tekstu Sanjin Kodrić – izgubljen u književnoj povijesti (dostupno na internet adresi: tačno.net, 4.12.2016.) Inače, Kodrić je u međunarodnoj slavističkoj zajednici postao poznat i po Neretvanskoj deklaraciji o bosanskom jeziku u kojoj je izmislio nekakvo Južno podneblje i naglasio njegov doprinos bosanskom jeziku. Vinuo se visoko, nezamislivo visoko tom deklaracijom i od tada u međunarodnoj slavističkoj zajednici funkcionira kao još jedan primjerak iz brojnog nacionalističkog lingvističkog krda. Ima toga još u Kodrićevoj međunarodnoj naučnoj slavi, npr. pojam socrealistički kanon u bošnjačkoj književnosti. Zbog njega je na naučnom skupu o djelu Meše Selimovića, održanom na pariškoj Sorboni, bio naprosto raznesen u paramparčad. Priznajem da sam, uz Roberta Hodela, Angelu Richter i Zvonka Kovača, poprilično doprinio tom raznošenju.

Teško je Kodriću izdržati naučni život sa samim sobom, pa je neprestano prisiljen da laže i obmanjuje. Zato i navodi titule i funkcije u svojoj biografiji, kad ne može djela i naučne domete, i zaista važi kao ozbiljan profesor, ali samo u Stavu i Faktoru i eventualno od Čaršije do Marindvora. Doduše, važi i u Novom Pazaru, kod bivšeg muftije Zukorlića, te velikog znalca književnosti Bakira Izetbegovića, odnedavno poznatog i po trotoarskim investicijama i otvaranju trotoara.

No, neće ući Kodrić u bošnjačku naučnu povijest zbog toga što ima više funkcija od bilo koga u devastiranoj bosanskohercegovačkoj akademskoj zajednici, nego kao najveći akademski lažov. Slagao je da su iz lektire u Kantonu Sarajevo izbačeni bošnjački pisci i preko Odbora za nauku i još ponešto SDA oborio reformu nastavnog programa za BHS jezik i književnost u osnovnim i srednjim školama. Pri tom je neprestano tvrdio da je to uradio iz naučnih razloga i da ima naučne argumente za svoju laž. Nikad niti jedan argument nije ponudio, pa mu je jedino preostalo da se samoproglasi ugroženim Bošnjakom i predmetom Lovrenovićeve, Kazazove, Veličkovićeve, te mržnje Alise Mahmutović i Edise Gazetić.

E, ne može. Ne dozvoljavam, molit ću lijepo, jer općepoznata je činjenica da Bošnjaci ne lažu. Dokazao je to onaj što je tvrdio da do podne misli jedno, a popodne drugo. Taj nije lagao, nego je mislio da misli, pa tražim od Kodrića da, ako već želi biti Bošnjak, počne konačno misliti da misli. Preozbiljna je to nacija da bi trpila u sebi nemisleći element poput Kodrića. A ko zna, Bošnjaci su milostivi i možda mu dozvole da makar malo uđe u njih - odozdo, kako to i priliči mediokritetima. Garantiram da to Kodrić odlično zna, uvježbao je takve ulaske u ljude. Dokazuje to njegova strelovita karijera i broj funkcija koje mu je dodijelila SDA.

Inače, Kodrić ne može biti Bošnjak zato što ne misli ni do podne, ni popodne, a pogotovu ne naveče, nikako dok piše. Dokazuju to njegove knjige u kojima ne postoji niti jedna cjelovita misao, nego haos, sintaksički prije svega, a o metodološkom i teorijskom da se i ne govori. Slikovito rečeno, u njegovim rečenicama od po više stotina riječi sudaraju se polumisli i besmislice začinjene tolikom glupošću da onaj ko to čita dobije vrtoglavicu, a poneko i blaži mentalni poremećaj. Onome ko uspije pročitati ijednu Kodrićevu knjigu treba odati priznanje iz reda zasluga za samomučenje i hitno ga uputiti na pregled da se ustanovi je li normalan. Ne znam kako polažu ispit kod Bošnjaka Kodrića, ali znam da se i studenti sprdaju s Kodrićevom naukom.

Posebno mi je žao Kodrića kad brani Stav i njegovu književnu nagradu „25. novembar“. Lovrenović je pokazao da ta nagrada nema blage veze s idejom ZAVNOBIH-a i da je Stav na čelu s Bakirom Izetbegovićem i osam hiljada konvertibilnih maraka što ih je Alijin sin uplatio sa računa Predsjedništva BiH za ovu nagradu – potpuno iznevjeravanje ideje bosanskohercegovačke multietničnosti i multikulturalnosti i zloupotreba simboličkih vrijednosti ZAVNOBIH-a. Na to se Kodrić kao predsjednik žirija rasplakao i uskliknuo: ja sam Bošnjak, mene mrze, mrzi me čitav klub. A ne samo da je ta nagrada iznevjeravanje ideje bosanskohercegovačke multietničnosti, već je i dokaz da se bošnjački nacionalizam iz Stava, Faktora i krugova oko Bakira Izetbegovića svojski trudi da razori svaku mogućnost obnove multietničkog i interkulturnog sadržaja bosanskohercegovačkog postratnog društva. Magazin koji se divi bošnjačkim fašistima iz Drugog svjetskog rata, a komuniste proglašava goropadnim zločincima, daje nagradu po danu državnosti BiH koji su ustanovili upravo komunisti. Potom, tu nagradu imenuje pukim datumom, kako bi ga očistio od titoističkog simboličkog sadržaja, a onda formira jednonacionalni žiri od Kodrićevih „naučnih“ sljedbenika i ideoloških istomišljenika i time izvrće ruglu ukupno simboličko naslijeđe ZAVNOBIH-a. Otimajući dan državnosti od bosanskohercegovačkog multietničkog naslijeđa, Stav i njegov žiri radikalnije dijele BiH na tom planu od bilo koje druge kulturne institucije. Konačan udarac razorenoj bosanskohercegovačkoj multikulturalnosti nije, dakle, zadao ni srpski, ni hrvatski nacionalizam, nego onaj bošnjački iz Stava i njegovog jednonacionalnog žirija. A kad se pobliže analizira ta nacionalistička stavovska manipulacija, primjećuje se u njoj težnja bošnjačkih nacionalista da od svega nebošnjačkog očiste bosanskohercegovačku kulturu. Bosanstvo se tu, kao i u svim Kodrićevim pisanijama, pojavljuje kao puka maska za bošnjački nacionalizam, a lažni patriotizam nije ništa drugo do podloga za bošnjačku velikodržavnu fantazmu.

Kad se demaskira takva ideološka zloupotreba simboličkih vrijednosti na kojima bi se mogla razvijati nova vizija bosanskohercegovačke multietničnosti, Kodrić ne daje nikakve protivargumente, već cmizdri da je ugroženi Bošnjak. A baš to je konačan dokaz da on nije nikakav naučnik, bez obzira što ga je Bakir turio na mjesto predsjednika stavovskog nacionalističkog žirija, nego običan ideološki uhljup i manipulator. U svojim pisanijama po Stavu i drugim javnim istupima Kodrić tvrdi da nastupa s akademskih pozicija i stalno govori da ima nekakve naučne argumente za svoje laži. Nikad, doslovno nikad, nije ponudio nijedan. Naravno, ne može ni ponuditi. A ako laže o svemu drugom, onda laže i da je Bošnjak. Ne, nije on to, to mu se samo pričinjava, on je žabac iz one poslovice, pa je digao nogu da ga Bakir potkuje i svrsta među svoje dvorske lude.

(Enver Kazaz, Prometej.ba)